Negdje na istočnom kraju svijeta, gdje se povijest ne računa u desetljećima, nego u apokalipsama, i gdje je osvetoljubivost vrlina svetaca, Iran je podigao crvenu zastavu iznad džamije Jamkaran.
Crvenu, kažeš?
U toj veličanstvenoj perzijskoj fantazmagoriji, gdje metafore marširaju u uniformama, a simboli gaze stvarnost kao gusjenice tenka, crvena zastava nije ono što je kod nas. Nije to, recimo, radnička borba, Dan mladosti, ili posljednji nastup TBF-a u Domu sportova. Ne, crvena je tamo krv. Ali ne bilo kakva. Krv koja još nije osvećena. Što je, slažemo se, poetski vrlo korektno, a politički vrlo opasno.
Jer kad Iran podigne tu zastavu, ne zove narod na miting, već nebo na rat.
Jamkaran nije samo džamija. To je svetilište čekanja. Mjesto na kojem se – prema legendi – 12. imam Mehdi skriva u metafizičkom bunkeru od svijeta koji još nije spreman na njega. A kad se pojavi, kažu, pojavit će se s mačem. Što je ironično, jer koliko god Mehdija čekali, Iran se na kraju ipak uvijek odluči za raketu.
I tako, dok Zapad računa broj izotopa, a Izrael vježba demokraciju s dronovima, Iran podiže barjak – ne kao vjerski performans, nego kao memorandum osvete. Kao diplomatsku notu pisanu tintom iz karotidne arterije. I sve to, naravno, pod nadzorom nevidljivog Mehdija i vrlo vidljivih ajatolaha.
Oni koji još pamte 2020. i Soleimanijevu tragediju – ono kad se iranska tuga mjerila u kilotonama – znaju što ova crvena zastava znači. Tada je pala, pa se podigla, pa je pao i koji američki kontejner. U svakom slučaju, nije bila samo za ukras.
A sada? Dan nakon što su izraelske bombe nježno masirale iranske nuklearne objekte i tvornice raketa, crvena zastava je ponovno na nebu. Iranska osveta možda još nije stigla, ali je – kao i uvijek – najavljena. U boji. U tonu. U svečanoj tišini liturgije.
I tako se svijet vrti dalje, između jednog simbola i drugog. Između jedne zastave i drugog trupla. Između neba koje gori i naroda koji vjeruje. Sve je to, uostalom, već viđeno.
Samo je boja ista.
Crvena.
/POSKOK/
wpDiscuz
