Usred kampanje konačno smo dobili i malo „kulturnog rata“. Gospodin intendant Frljić je opet počeo davati znakove života, a stranka U ime obitelji je pokrenula hvale vrijednu inicijativu da se prestane javnim sredstvima (unutar mandata ove vlade riječ je o milijardu kuna) financirati „nevladine“, a u stvari većinom provladine udruge, osim humanitarnih i obrazovnih.
Za SDP-ovog riječkog intendanta sam se već bio zabrinuo, da mu se nije što dogodilo. Frljić se tjednima nije oglašavao, jedini zaključak je da su ga u izbornoj kampanji drugovi skrivali, zajedno s Jovanovićem, kao ludu babu dok ne prođu svatovi. Vjerojatno je američki pr-guru Alex Braun uz savjet– pojačaj domoljublje rekao i: sakrij bruku. Već zametnuti Frljić odjednom je izmilio, točnije, izvukao ga je Karamarko izjavom kako riječko kazalište izvrgava ruglu hrvatsku kulturu i narod i da će se to promijeniti nakon 8. studenoga. Doduše, potrebno je napomenuti da ozbiljnost ovih prijetnji nije teško dovesti u pitanje jer nedavno iskustvo poučava da se, kad dođe na vlast, HDZ boji i svoje sjene, a kamoli američke ambasade i lijevih medija.
______piše: Nino Raspudić l vecernji.hr
Karamarko je izjavio da će promijeniti nešto na što, ako osvoji vlast, može legalno i legitimno utjecati. Ne može izravno i preko noći na sdpovsko riječko kazališno vijeće, ali može na ministra kulture koji supostavlja intendanta nacionalnog kazališta. Frljića je postavila politika, samo politikantstvom se i bavio, na razini provincijalne „šokantnosti“, taman po mjeri Obersnela, koji mu je ushićeno pljeskao zajedno s tadašnjom ministricom kulture. A kako i ne bi kad nijednom nije zagrebao po bilo čemu što bi njih svrbilo?
Kao pravi suvremeni umjetnik Frljić se držao uz vlast i provocirao oporbu. Zašto dakle intendanta kojeg je nametnula politika i koji je sveo nacionalno kazalište na politički igrokaz novi ministar kulture ne bi smijenio? Je li on nekakvo opće dobro, iznad partikularne kulturne politike? Je li on klasik, nacionalna institucija, koja ne smije ovisiti o promjenama vlasti? Ne bi čovjek očekivao da će panker u službi vlasti ovako kmečati i željeti biti kazališni Dragutin Tadijanović. Kao intendant Frljić je doslovno reklamirao vlast na pročelju nacionalnog kazališta kačeći svojevremeno divovsku sliku doministra Glavaševića, a sada usred kampanje koristi instituciju financiranu javnim novcem za obračune s oporbom. To ne radi ni Lukašenkov intendant u Minsku. Frljić je intendant novog kova, besramno u službi vlasti, a istovremeno i veliki moralizator i buntovnik.
U pomoć gospodinu intendantu priskočio je i drugi gurnuti iza zavjese, bivši ministar znanosti Jovanović. Svojevremeno je bio nasađen na tu funkciju kao dobar bukadžija, jednako kao i Frljić za intendanta. Pola problema u državi kao da je preko noći nestalo kad ga je zamijenio decentniji Mornar. Jovanović sugerira da je nakon najave HDZ-a o smjeni Frljića, ako dođu na vlast, sljedeće paljenje knjiga. Zašto bi bilo? Ako režimskog, partijskog intendanta koji je nacionalno kazalište pretvorio u lječilište svojih političkih i inih frustracija smijeniš onda bi palio knjige? To je kao Matanićevo geslo: ako moj film ne smatraš remek djelom suvremene kinematografije onda si šovinist. Što je sljedeće? Ako malo zavrneš pipu šačici NVO-biznismena pa im umjesto sto milijuna daš deset, ili Šerbedžiji uskratiš Brijune, znači li to automatski da je sljedeći korak reaktiviranje Jasenovca?
Zbivanje u Rijeci postaje zanimljivo kao nehotični performans. Frljić više ne proizvodi ništa šokantno, ništa provokativno, ništa poticajno, osim samog sebe i vlastitog sunovrata. Trivijalno vrti iste obrasce. Zadnji potez je dvosmisleni poziv s pročelja zgrade HNK Ivana pl. Zajca „Karamarko, dođite na Seks!“. Vau, kako je to provokativno, spomenuo je seks! Pa makar i kao naziv baletne predstave. Provokativnije bi bilo pitati Karamarka o Bajiću, Cvitanu i američkoj ambasadi u kontekstu Wikileaksa ili npr. bi li podržao treći entitet u BiH ili je bliži probošnjačkoj mesićevskoj politici? No, lakše je, u konačnici i bezopasnije pozvati na seks.
Frljić, intendant koji provocira oporbu i štiti vlast, je poput čovjeka koji je smiješan, ali nije duhovit. Dakle, ne stvara svjesno više ništa zanimljivo, već postaje zanimljiv lik u igri koja ga nadilazi. Riječka frljićijada sve više nalikuje Big Brotheru.
Ne znam je li itko g. Alexu Brownu dojavio da su Frljić i Jovanović izletjeli iz ormara i da rade štetu jer je, nakon par tjedana Milanovićeve dominacije, frljićizam, jak adut oporbe, opet u fokusu. Kao što bi HDZ-u bilo dobro da nakon svega službeno prime prof. Milu Vasića iz Prnjavora i popričaju s njim, čime bi ispali frajeri, tako bi SDP-u bilo puno bolje da javno zamole Frljića da ih više ne brani, nego da cmizdre o budućem „paljenju knjiga“.
Frljiću bi pak kao provladinu agitatoru paradoksalno najbolje bilo da im nastavi činiti medvjeđu ulogu. Jer iz bezizlaznosti u kojoj se umjetnički i moralno našao, jedni spas mu je njihov poraz. Tada bi on dočekao svoj veliki trenutak: smjenu od strane novog ministra kulture, čime bi konačno dosegao toliko žuđeno umjetničko mučeništvo, a i simbolički kapital za daljnje kazališno djelovanje. Poraz intendanta Frljića dobitak je za redatelja Frljića. A što se gospodin intendant više pokazuje u medijima to više pridonosi ishodu koji će rezultirati njegovom smjenom.
wpDiscuz