Jučer je BIH proslavila dan nezavisnosti. Nezavisnosti od Jugoslavije. Slavila je polovica BIH koja se voli zvati boljom i većom. Stabilniji dio BIH – RS, ne slavi dan nezavisnosti. Oni smatraju da su tada nad Srbima pogaženi zakoni. Tadašnji ustav. Da je referendum bio uvod u sukobe. Da se nije smio tek tako dogoditi. Bez pristanka međunacionalne komisije, koju je imenovao tadašnji parlament SFRBIH.
Uvjet priznanja referenduma bio je Cutillierov plan koji je donesen dva tjedna kasnije. Plan su potpisale sve tri strane u BIH 18.3. 1992 da bi 28.3. Alija povukao potpis s tog sporazuma. O tome se danas ne smije govoriti u Sarajevu. Jer lice oca nacije ne smije biti okaljano.
No bijaše to sjajan plan. Da je bilo više mudrosti i manje zla danas bi se 18.2. slavio kao dan državnosti BIH. Da je mir ostao a BIH se organizirala prema Miru građani BIH ne bi toliko propatili.
Cutilier je predviđao decentraliziranu BIH. Postojala bi dva većinska srpska kantona. Teritorijalno odvojena. No slabija od današnje RS. Cijeli Mostar trebao je biti bošnjački. Posavina hrvatska. Itd.
Osim potpisa s Cutiliera Alija je povukao i obećanje Hrvatima o pravu na federalnu jedinicu. I kazao “imamo državu”.
A onda je počeo rat.
“Golem turban pod njim hodže nema”
Jučer je Denis Bećirević kazao da je u ratu obranjena jedinstvena BIH. Što baš i nije točno.
Rat je počeo kada se princip jedinstvene proste građanske većine postavio iznad kolektivnog prava a prestao kad se pristalo na podijeljenu unutarnu strukturu BIH. Podjela je donijela mir. Podjela nadležnosti među BH narodima. Kada je potpisano sve ono na što se zapravo već bilo pristalo u Cutilierovom planu. Samo ovaj put s plaćenom cijenom od 100.000 mrtvih.
Stoga Bećirević nije u pravu kada kaže da je plaćena ogromna cijena nezavisnosti BIH.
Nezavisna BIH bila je već na stolu. I mir je bio na stolu.
Umjesto cijene za nezavisnost plaćena je cijena jednog drugog sna. Bećirević zna za što se cijena plaćala. No kako je to unutarbošnjačka tema, nije tu mjesto dociranja.
Kada je BIH ratom, umjesto mirom, preuređena iz centralizirane zemlje u dvostruku konfederaciju, tek tada su prestale pucati cijevi.
Tako je danas jedan konfederalni nivo na liniji RS-FBIH a drugi konfederacija federalnih jedinica unutar FBIH.
Odnos kantona prema Federaciji više je konfederalan nego federalan. S obzirom na njihove ovlasti u Ustavu FBIH i BIH. Postoje nadležnosti kantona nad kojima Federacija BIH nema nikakve ingerencije. U klasičnim federalnim sustavima federalna jedinica u svemu je podređena višoj razini.
Toliko o nedjeljivosti, jedinstvenosti, vječnosti države, plaćenoj cijeni jedne gluposti, ratu i miru.
“Tuđeg konja nasrid polja sjaši”
Patrioti BIH jučer su opet prozvali druge za nedostatak patriotizma prema BIH. To je rijedak slučaj u povijesti.
Obično je čest slučaj u hegemonijama ili pokušajima hegemonija da predstavnici nacije koja želi biti glavna u zemlji dociraju drugima kolika prava smiju imati. To je posve normalna i posve legitimna politička praksa. Nitko naime nema pravo Bošnjacima braniti što žele stvoriti svoju jaku nacionalnu državu. Ni po čemu se ta bošnjačka želja ne razlikuje od želje bilo kojeg drugog naroda svijeta. Veći nacionalni pokreti uvijek su u povijesti tražili više. Manji su se tome opirali. I to je bila osnova svakog međunacionalnog sukoba u svijetu pa je to tako i u BIH. U pozadini je naravno borba elita za resurse. Na površinu se izbacuje psihologija straha kako bi se agitirale mase. I BIH ni po tome nije nikakva posebnost.
No rijetko ćete naći slučaj u povijesti da predstavnici većinske grupe manjim grupama dociraju koliko moraju voljeti zemlju u kojoj ih se uči da su omraženi, i kako i smanjena prava koja im se dodijele jesu čin milosti većih, boljih, i patriotskijih.
Od čega je to ostalo teško je reći. No to se u BIH događa. Dokaz suživota su u pravilu su rečenice “ako vam ne paše idite”, ili “budite sretni što vas trpimo” “vi ne pokazujete dovoljno ljubavi”. Tako se na tlu Europe , u Bosni, pojavilo društvo, u kojem se posve otvoreno govori o oduzimanju prava građanstvima svima, koje patriotska policija proglasi za nedovoljno zaljubljene u sistem. Ne događa se to u Ankari, niti u Afganistanu. Riječ je o BIH. Novoj budućoj članici EU.
Za to vrijeme, dok dociraju nama, oni nisu pojasnili svojim glasačima, da upravo oni, Djeca Fabrike Patriotizma, guraju državu na ustavno samoponištenje. U vlastitu imploziju.
Bošnjačke elite su, naime, odbijanjem da ispoštuju Ustav BIH i Ustavni sud BIH zacrtale gotovo pa neumitan put ka samoponištenju postojeće ustavne strukture. Put za koji se čini da ne krivuda, da je jednosmjeran i za kojeg su sredstva jednoglasno osigurana.
“Ćorbeg sjaši, Mustajbeg uzjaši, dok doratu grive otpadoše”
Naravno da “Patrioti” to neće reći svojim glasačima. Postoje neke stvari koje se eto ne govore. Kao što im se neće pojasniti koja je glupost urađena oko odbijanja Cutilliera, tako će sutra za glupost oko odbijanja Izbornog zakona krivca tražiti također negdje drugdje. No ta glupost upravo se događa.
Želja za dominacijom nad manjima u Federaciji bila je toliko jaka da su bošnjačke stranke učinile upravo ono što je priželjkivao “najveći neprijatelj Bosne i Bošnjaka” – Milorad Dodik. Izručili su mu moć kakvu odavno čeka.
On će, kada bude izabran na mjesto člana Predsjednišva zasjesti na čelo države koja ni po čemu neće nalikovati na ono što je danas. Dodik će biti puno jači a BIH puno slabija. I Dodik će imati daleko veću moć nego što bi ju imao u današnjim uvjetima. A evo i zašto.
Naime, dok “patrioti” uporno ponavljaju građanima kako stoje na braniku zemlje, koja je eto jedinstvena, iako nije, koja je eto neuništiva, iako nema neuništive zemlje, koja samo što nije procvjetala od rahata, iako je u njoj jednak nezadovoljan i Srbin i Bošnjak i Hrvat, i djeca miješanih brakova, i pripadnik nacionalne manjine, od svog naroda, bošnjačkog, kriju činjenicu da gazeći po Hrvatima gaze po BIH, slabe ju i izručuju upravo Dodiku.
Koliko je Bošnjaka tog danas uopće svjesno?
Rok za usvajanje izbornog zakona je 8.5. Nakon toga on više ne može biti izmjenjen.
BIH ulazi u svoju najdublju političku krizu od Daytona.
Nakon izbora BIH neće imati federalne vlade, jer ju neće moći potvrditi federalni Dom naroda kojeg neće biti. A njega neće biti zato što je fina gradska raja, s Poljina, kazala da ga biti neće.
BIH neće imati niti državnog doma naroda. Ne zbog Dodika. Niti zbog Čovića. Nego zbog Bakira i Denisa. To znači da Parlamentarna skupština neće postojati.
Državna vlada, iliti vijeće ministara moći će se formirati i bez Doma naroda države, no njegova funkcionalnost bez državnog zakonodavnog tijela – Parlamentarne skupštine, je iluzorna. To će biti fikus, ne Vijeće ministara. Grupa građana bez realnog utjecaja. Nešto kao Krug99 ali na državnoj plaći.
Kako će se takvo Vijeće formirati manje je važno. Možda se formira čisto na građanskom principu i dodatno pogura BIH imploziju no njegova snaga ovisit će isključivo od toga priznaju li ga sva tri člana Predsjedništva ili ne.
Niti jedna njegova odluka neće biti obvezna bilo kome ne bude li postojalo međusobno uvažavanje Predsjedništva i Vijeća ministara. U tom grmu leži pojačana moć koju će imati Dodik. U svakom trenu moći će okretati smjer države kako bude htio.
Predsjedništvo BIH će dakle postojati. I bit će od ogromne važnosti za daljnji put zemlje i njenu stabilnost. Ono može biti ili njen destruktivni faktor, ili pak može imati potpuno suprotnu ulogu i voditi BIH na putu demokratizacije, stabilizacije i pridruživanja u EU.
Ukoliko u Predsjedništvu budu sjedila dva člana izabrana od strane Bošnjaka, Predsjedništvo BIH će definitivno biti dodatan destabilizacijski faktor.
U tom smislu dobro bi bilo da netko mudar u Bošnjaka pojasni onima koji žele tu stolicu treći put izmaknuti Hrvatima, što to sutra znači za BIH. I koliko je važno da Predsjedništvo ostane institucija koja će stabilizirati zemlju. Nije Lagumdžijina zabrinutost oko Komšićeve kandidature stoga samo personalna. Zlatko, mrzili ga vi il ne, uvijek je vidio dva koplja dalje od ostatka bošnjačkog establishmenta.
“Drumovi će poželjet Turaka, a Turaka nigdje biti neće!”
Upravo od Predsjedništva BIH ovisit će daljnji smjer kretanja BIH. S jedne strane Predsjedništvo neće imati uteg zvan parlament, jer ga nitko neće moći pozvati na odgovornost. Pa će njegov autoritet biti utoliko jači a odgovornost veća. Pod uvjetom da ono bude reprezentativno i legitimno.
Ukoliko u njemu budu sjedila dva bošnjačka predstavnika a Dodik se nametne kao zaštitnik i hrvatskih interesa, stvorit će se ogroman sraz na liniji Sarajevo s jedne, a Mostar i Banja Luka s druge strane.
Na koji način bošnjačke stranke u tom slučaju planiraju zaustaviti BIH od daljnjeg institucionalnog samourušavanja?
Tko će moći nadzirati tu krizu?
Sarajevo će se poželjeti Hrvata, koji smiruje, i poziva na odgovornost i mir u Predsjedništvu. A njega više biti neće. Komšić naprosto, tu ulogu ne može odraditi. Samo će služiti kao gorivo Dodiku za produbljivanje jaza.
Jedina legalna tijela koja će se formirati sukladno Daytonu bit će tek samo njenih 12 temeljnih federalnih jedinica i Predsjedništvo države. Domovi naroda i FBIH nestaju. Ostaju RS te skupštine kantona/županija, te parlament distrikta Brčko. Važnost kantona i šefa distrikta nakon izbora će vrtoglavo porasti. Premijer kantona igrat će daleko veću ulogu nego danas. Sve ostalo će se urušiti.
Bez usvojenog izbornog zakona. nositelji suvereniteta države postat će federalne jedinice sa sjedištima u Banja Luci, Tuzli, Sarajevu, Zenici, Bihaću, Širokom Brijegu, Livnu, Goraždu, Orašju i Brčkom. Oni mogu isti dan tražiti dokidanje zakona o raspodjeli PDV-a. I na sebe prisvojiti veći dio proračuna koji je do sada trošila Federacija. One nadležnosti koje su bile u isključivoj nadležnosti FBIH preuzela bi država. Time bi država ojačala. Kao i lokalne sredine. Jedini gubitnik bilo bi Federalno Sarajevo.
Posljedično dakle, mogla bi se dogoditi potpuna promjena ne samo unutarnjih odnosa nego i potpuna reforma unutarnje daytonske strukture.
Jedinice koje su do jučer prozivane da ruše državu, preko noći bi , štiteći sebe, i svoj smisao postojanja, mogle postati osnovni čuvari državne suverenosti. Umjesto Sarajeva gledali bismo Široki ili Bihać na braniku države. Svatko voli biti važan, i igrati povijesne uloge a politička ekonomija ima svoja neumoljiva pravila. Osnovno pravilo svake političke ekonomije, jest moć, novac i egotrip. Upravo će to dobiti kantoni. U slučaju da Bakir Izetbegović do kraja bude uporan u uništenju Federacije BIH.
I sve to pod uvjetom da federalne jedinice BIH (kantoni, RS, distrikt) s jedne strane i Predsjedništvo BIH s druge, pronađu zajednički rječnik. U tom slučaju država BIH mogla bi profunkcionirati na potpuno novim pravilima igre. Ako pak ne pronađu, država BIH klizi u potpuno odumiranje svih državnih institucija i novu međunarodnu konferenciju. Ili ono treće. U što Bećirević ne vjeruje. Ukoliko se dogodi taj put, u što ne vjerujemo, državne institucije uništavalo bi samo Predsjedništvo.
“Insan je ćuprija preko koje svašta pređe”
U svakom zlu moglo bi dakle biti i nečeg dobrog. A na nama je nadati se najboljem.
Ušteda zemlje, tijekom krize nakon izbora, na budžetskim sredstvima, bit će ogromna. Milijarda KM više će ostati u realnom sektoru. Budžeti kantona bit će daleko veći. Samim time i socijalna davanja građanima u lokalnim zajednicama. O kojima se brine kanton. Ne Federacija.
Premijeri kantona neće se htjeti odreći činjenice da su postali nešto više nego jučer, i da građanima u kantonima raste standard. Mogli bi biti jako kooperativni Predsjedništvu. Ogromne novce za Domove naroda nećemo izdvajati. Nacionalni interesi branit će se u parlamentima federalnih jedinica. Kantona. I RS-a.
Sve da se izborni zakon usuglasi nakon izbora tko će ga potvrditi? Za njegovu potvrdu bit će potreban Dom naroda. A njega neće biti jer će kantoni, koji će naglo procvjetati gašenjem Federacije stopirati formiranje Domova naroda.
Čini se kako takvog razvoja postizborne reinstitucionalizacije države nitko u Sarajevu nije svjestan. Te loptice koju su nabacili na volej Dodiku.
“Nije Švabo na Husinu”
Je li moguće da je elita koja dva desetljeća koči unutarnji dijalog u BIH konačno dohakala sama sebi? Jesu li svjesni što su uradili? I kada će sarajevski mediji konačno progovoriti o ovome?
U takvoj novoj BIH, naime, više neće biti moguća majorizacija unutar FBIH jer FBIH više neće postojati. Ukoliko nema modela za majorizaciju nepotrebno je postojanje domova naroda.
Čini se kako su autarkične sarajevske blokade odluka Ustavnog suda otvorile put za formiranje moderne Federalne republike BIH koja bi mogla imati građansku vladu, tri predsjednika, i 12 federalnih jedinica. Daleko jeftiniji sustav koji će godišnje izdvajati silne milijune maraka na poslanike domova naroda i federalne institucije i silne milijune više na potrebe realnog života u kantonima.
Dok se Sarajlije ne dosjete, da su pucali sebi u nogu, apelirajmo na njih da nikada ne progledaju, i nikada, ni u ludilu ne dozvole usvajanje hrvatskog prijedloga Izbornog zakona.Kojeg, iz samo njima poznatih razloga, zovu Čovićevim. Sve kako bi borbu jednog poniženog naroda, personalizirali.
Poželimo dakle sve najbolje Bakiru Izetbegoviću.
Jer od silnih pokušaja zaustavljanja konstitutivnih prava manjima, on je konačno uradio nešto dobro za BIH.
Kako stvari za sada stoje, ugasio je Federaciju, dokinuo majorizaciju i ojačao BIH.
Neka je njemu, i svima oko njega vječna slava i hvala. I da im Bog podari puno sreće i zdravlja, njemu, njima i njihovim potomcima.
wpDiscuz