Sestra Anđelina (Cvita) Rotim i sestra Jozefina (Luca) Radić 50 godina su redovnice. Dana 12. kolovoza 1971. godine obukle su franjevački habit u zajednici Sestara franjevki Krista Kralja, Provincije Svete obitelji ili kako se često zovu sestre mostarske franjevačke provincije.
Ova zajednica sestara već godinama djeluje u nekoliko zemalja, a ovogodišnje slavljenice tome su svjedoci. Naime, njih pet djeluje u tri različite države na dva kontinenta: s. Mira Landeka (Mostar), s. Zora Jažo (Zurich), s. Domagoja Pervan (Augsburg) i sestre Anđelina i Jozefina (Chicago).
Prvi put u povijesti zajednice, sestre koje slave zlatni jubilej još uvijek su aktivne i rade u župama, misijama ili administraciji zajednice.
s. Anđelina Rotim ušla je u samostan s 15,5 godina. Bijaše mlada djevojčica kada je odlučila poći putem služenja. U ovih 50 godina njeno služenje bijaše u nekoliko gradova i zemalja: Čitluk, Tomislavgrad, Konjic, Bijelo Polje, Heilbronn (Njemačka) i Zagreb u kojem je ostala skoro 40 godina radeći kao medicinska sestra (16 godina Ortopedija u Kliničkom bolničkom centru Šalata i 22 godine na stomatološkom fakultetu). Nakon godina rada u medicini, nastavlja dalje, te odlazi “na kraj svijeta”, te od godine 2018. živi i radi među Hrvatima Chicaga.
s. Jozefina Radić ušla je u samostan sa samo 14 godina života. Mala djevojčica prepoznala je već rano svoj put. Život ju je vodio kroz mnoga mjesta: Konjic, Mostar, Bijelo Polje, Humac, Međugorje, Kreševo, Zagreb, New York, Humac, pa opet Međugorje, Kiseljak, te posljednjih deset godina u Chicago gdje također djeluje među Hrvatima i svojom franjevačkom braćom i sestrama.
U novicijat godine 1971. ušlo je 12 mladih djevojaka. Ove godine njih pet proslavile su zlatni jubilej. U zajednicama je uvijek tako. Samo manji broj ostaje do kraja i žrtvuje sve.
Na pitanje gdje ima bijaše najljepše, s. Anđelina odgovara: “Meni je najljepše vrijeme bilo u Heilbronnu. Bilo nas je 16 u zajednici. Bilo nam je jako lijepo”, a s. Jozefina dodaje: “Svugdje mi je bilo dobro i lijepo”.
Dok gledaju u život unatrag, u ovih 18,263 dana ili 600 mjeseci, ili 50 godina, onda se na njima vidi da su zahvalne za prijeđeni put.
s. Jozefina: “Hvala Bogu za život. Posebice sam zahvalna Bogu za dar molitve koji mi je bio oslonac kroz cijeli život. Nastojala sam gotovo uvijek sat vremena biti pred Isusom. To mi je davalo i daje snagu ići dalje. Bog je uvijek u moj život slao ljude preko kojih osjetih Božju prisutnost. Posebno bih izdvojila molitvenu skupinu iz Kiseljaka jer kroz molitvu, ljudi se jako povežu. Bogu hvala za te darove!”
s. Anđelina: “Hvala Bogu da sam imala jedan stabilan pristup vremenitom i duhovnom životu. To mi je davalo snagu da život prihvaćam onakvim kakav jest. Susret i rad s invalidima ostavio je posebice trajan pečat u mojoj duši. S njima sam i danas povezana. Vjerojatno ću ostati dok bude i njih i mene. To je divno iskustvo”.
Što bi poručili drugima?
s. Anđelina: “Svaki poziv ima svoju vrijednost i svoje bogatstvo, i svaki je Božji dar. Nekada ljudi misle da je najbolje u onom pozivu u kojem nisu. Međutim, najbolji je onaj u kojem jesmo. Ja bih opet pošla istim ovim putem. Nije uvijek lagan i idealan. Ali isplati se. Ne treba se bojati odgovornosti niti rizika. S Božjom pomoću sve se može”.
s. Jozefina: “Hvala za sve ljude koje je Gospodin poslao na moj put. Iskrene prijatelje Gospodin uvijek šalje. S Isusom uvijek imamo mir. S njim putujemo!”
Njihovi životi izbrojiše brojne susrete, brojne darove i brojne milosti. Bogatstvo ih je poznavati i od njihova služenja učiti služiti. Bezuvjetno i nesebično! Tu je i ključ sve radosti.