Gdje su danas naši branitelji? Mnogi su poginuli u ratu, velik broj ih je ostalo invalidima, a nerijetki su primjeri i onih koji danas nemaju ni krov nad glavom. Jedan od njih je Jure Šunjić, hrvatski branitelj iz Rodoča kraj Mostara kojeg je pred kraj rata granata tzv. Armije BiH pogodila toliko snažno da je svojim tijelom razbio pet metara visoki zid. U tom trenutku izgubio je jedno oko, probijen mu je dio uha zbog čega je dobrim dijelom ostao i bez sluha, a u glavi od tada nosi gelere, piše Hrvatski Medijski Servis.
Međutim, nažalost, tu ne prestaje kraj Jurinim patnjama. Od rata je operiran ukupno 25 puta, a nedavno je ostao nepokretan jer su mu morali amputirati desnu nogu. Da bi stvar bila još gora, prijeti mu i izbacivanje iz stana u kojem živi kao podstanar jer nema novca za stanarinu.
Reporterki Hrvatskog Medijskog Servisa Jure je kroz suze ispričao svoju životnu priču, nakon što više nije znao kome bi se mogao obratiti.
Izgubio majku i brata u ratu
U ratu se Jure prvo borio u Hrvatskoj u Gospiću, a zatim se vratio u Mostar i tu nastavio borbu sve dok ga jednog kobnog dana u Šantićevoj ulici nije pogodila granata.
„Kad je pala na mene sa sobom sam čitav zid izvalio. Oko mi je ispalo, visilo s lica, ušna školjka probijena, nisam potpuno gluh, ali ne čujem dobro i stalno čujem zvona u glavi“, započinje svoju tužnu priču za HMS.
U ratu je osim ove tragedije, ostao i bez ikoga svoga. Brat mu je bio zarobljen u logoru Manjača, prvo su ga ranili da bi na kraju poginuo.
„Majka mi nakon toga, nije umrla, nego crkla. Znaš šta znači dijete zakopati, još mene ovakvog izranjavanog gledala. Osim toga, i nju je prije toga granata ranila. Ostala bez ruke i dojke.“
Amputacija noge i 25 operacija
Nakon rata Jure je ostao bez ičega i ikoga svoga, a onda su krenule bolesti, sve jedna za drugom. Čak je 25 puta ležao na operacijskom stolu, a nedavno je ostao bez desne noge jer su mu je liječnici morali amputirati.
„Prošle godine u lipnju odsjekli su mi nogu, pokušali su je spasiti, ali nije se moglo. U mene su krvne žile začepljene bile još od ranjavanja. Sve je to od ranjavanja. Ja sam čitav zid izvalio kad me granata pogodila i kičmu poremetio. Nakon toga je samo krenulo. Operacija za operacijom… Srce, bubreg…“, plačući nam priča.
Dali mu stan poplavljen kanalizacijom
Najgori mu je problem trenutno što ne može plaćati stanarinu i režije, jer većinu novca potroši na liječenje i uskoro bi mogao biti izbačen iz stana u kojem boravi jer gazdarica zahtjeva redovito plaćanje. Kad su se braniteljima dijelili stanovi u Orci u Mostaru, nije bio sreće da jedan i njega zapadne, a zatim je dobio privremeni stan u koji nikad nije ni ušao jer ga je dočekao katastrofalan prizor.
„Ništa ja nisam dobio. Šest puta dobio deložaciju. Zadnji put dobio u Koloniji (dio Rodoča, op.hms) privremeni stan. Međutim, u njega nisam ni ušao. Tada nisam mogao ni hodati. Taj je stan poplivao. Ali ne od vode. Da oprostite, kanalizacija je potopila stan sve do pola zidova. Vratio sam im ključeve i poručio da se oni u njemu kupaju. Ništa više nakon toga ni nije nuđeno“, objašnjava Jure te dodaje:
„Kad se u Orci nova zgrada napravila dijelili su stanove braniteljima i udovicama. Ja sam to pokušao dobiti, slao sam zahtjeve, skupljao papirologiju. Znam otprilike da sam trebao biti 20. na listi, da bi, kad su konačni rezultati izašli, završio na oko 700. mjestu. Na kraju su dobili neki koji su sami sebe izbušili da budu invalidi, znam ih osobno, ali njima na dušu. Ja sam hodao i kod ministara, svakome sam se žalio, a svima je odgovor bio kako oni ne mogu ništa.“
Dane provodi u bolnici, a samo lijekove plaća 350 KM
Na kraju mu se, kaže, sve zgadilo, a uskoro je doživio i srčani udar. Vrijeme od tada, najviše provodi u bolnici. Kad je počela pandemija koronavirusa, dva mjeseca je trpio strašne bolove jer ga nisu mogli primiti na pregled.
„Bolnica me zaklala. Financijski me zaklala. Plaćeno je osiguranje, žena mi je na birou pa to barem ide preko nje, ali ja trošim mjesečno minimalno 350 maraka lijekova. Osim svih operacija, dijabetičar sam. Nema šta nisam. Imam jedne, samo jedne tablete koje plaćam preko liječničkog recepta.
Prijašnji stanodavci su, prema njegovim riječima, razumjeli u kakvom se teškom stanju nalazi te mu često ne bi ni naplatili stanarinu.
„Ja mu kažem neću ti moći platiti ovaj mjesec, bit će drugi mjesec i on je razumio. No, gazda je ostario, ne može više hodati i sad vodi njegova kćer koja ne dopušta odgađanje plaćanja stanarine. Nisu mi uzeli ništa kad sam otkinuo nogu samo. A nemam. Prekinuo sam jedne lijekove za razvodnjavanje krvi zbog neimaštine piti.“
Želi samo krov nad glavom
Jure ima kuću na selu, gdje je rođen, ali ona se nalazi u planinama i krov joj je narušen, prozore nema nikako, kao ni struju, vodu niti išta potrebno za normalan život. Volio bi, kaže, samo malo krova nad glavom dok još ima života.
„Ovu godinu sam nekako platio kiriju. Zna Bog kako sam. Šta je meni tisuću maraka hrvatske mirovine? Kirije 200 maraka, struje, vode, lijekova još koliko. Sirotinja sam bio kao dijete, ali sad sam još veća sirotinja. Da barem imam krov nad glavom. To mi je najbitnije.“
Otkako nema jednu nogu, ovaj razvojačeni branitelj ne može voziti niti automobil, jedino ako uspije nekad nabaviti automatik. Liječniku ga svaki dan vozi rođak Žarko, jer nema nikoga osim njega i supruge koja je nezaposlena već dugi niz godina i ne vozi.
„Ni žena mi ne može više, vidim ja to. Bole je noge, ima kilu. Ne mogu se sam ustati kako treba, a kamoli što drugo. Ne mogu je više ni gledati kako se pati sa mnom. Dođe mi milijun puta da sam sebe ubijem“, plačući priča Jure dok ga supruga pokušava utješiti.
Supruga Gordana nezaposlena već 30 godina
Ni supruzi Gordani nije nimalo lako. Nezaposlena je od 1991. godine, a sada se mora posebno brinuti o nepokretnom čovjeku.
„Sve mi se skupilo, ali šta čovjek može osim pomiriti se s tim. Samo neka je uz mene i ne daj Bože samo gorega. Najgore mi je kad pitam neke jednokratne pomoći za njega u Centru za socijalni rad i svaki put dobijem odgovor: ‘Nema pravo’. Pa kako svi ostali imaju neka prava, a on ne može imati?“, pita više samu sebe Gordana Šunjić i dodaje za HMS kako ni invalidska kolica nisu mogli dobiti, dok Jurin rođak nije zamolio časne sestre da im pomognu.
„Nisam mogao kolica nabaviti, rođak Žarko mi nabavio preko časnih sestara. Inače, gdje sam god došao, zatvorena vrata. U Crvenom križu su mi htjeli raspala kolica dati. Odbio sam. Eto ih njima. Imam još dušu i srce, drugo ništa“, nadovezuje se Jure na riječi supruge.
Kaže da može vratiti vrijeme, nikad u rat ne bi otišao.
„Znaš zašto? Zato što smo izvarani svi, ovakvi kao što sam ja. Ja sam imao putovnicu, imao sve, od prijatelja roditelji su mi nudili smještaj u Franfurtu, nisam htio pobjeći nego ostati i boriti se. Dok sam mogao raditi, ja sam i radio. Zaradim sebi danas 20 maraka i meni dobro. Ali ne mogu više, gotovo je to. Težak mi je i pretežak život. Poslije rata sam se nadao kako će se napokon nešto promijeniti nakon teškog djetinjstva, kao što su nam svima obećali. Međutim, postao sam još veća sirotinja i došlo je evo vrijeme da prosim.“
Dodaje kako se jedino ne može žaliti oko liječenja, jer su liječnici i osoblje u SKB Mostar i u Domu zdravlja prema njemu jako dobri i paze ga.
„Što se tiče liječenja, jesam zadovoljan. I što se tiče Doma zdravlja i naše ambulante, a bolnice pogotovo. Ljudi me tu već znaju, drže me kao malo vode na dlanu. Kažu mi da sam heroj.“
Svaka bi mu pomoć dobrodošla
Jure Šunjić ovim putem moli dobre ljude za pomoć. Svaka bi mu, pomoć kaže, dobrodošla, ali najviše ga brine što bi uskoro on i supruga mogli biti izbačeni iz stana.
„Ako bi se netko htio i zamijeniti za auto, pa da mu nadoplatim nekad novca, samo da dobijem automatik, meni bi bilo dobro. Ne mogu nigdje bez ove noge, stid me više zvati ljude da me voze u bolnicu“, kaže on.
Želi samo proživjeti ostatak života koliko je moguće u normalnim uvjetima i zahvaljuje svima koji se odluče na bilo koji način mu pomoći.
wpDiscuz
