Logor Športska dvorana na Musali u Konjicu bila je jedan od zloglasnih logora po metodama zlostavljanja, broju zatočenika i vremenu postojanja.
Status logora dobio je 10. svibnja 1992. godine. Športska dvorana poznata je i kao jedan od rijetkih logora u kojem su istodobno uzničke dane provodili Hrvati i Srbi.
Logor su osnovali najviši muslimanski politički i vojni predstavnici, a glavnu riječ vodio je nelegalni predsjednik Ratnog predsjedništva općina Konjic, Jablanica i Prozor dr. Safet Ćibo koji je sam donosio odluke o zatvaranju i puštanju zatočenika.
Prva skupina zarobljenih hrvatskih branitelja i civila u ovaj logor zatvorena je 15. travnja 1993. godine dok su prethodno bili zatočeni u OŠ Treći mart i Policijskoj postaji Konjic gdje su ispitivani te psihički i fizički zlostavljani.
Iz logora je u prodavaonicu Borac kod Robne kuće prebačen dio zatočenika, dok su u potkrovlje zgrade SDK-a u Konjicu 20. svibnja 1993. godine prebačeni najistaknutiji članovi OO HDZ-a Konjica, rekli su u Udruzi logoraša Domovinskog rata.
Svi su razmijenjeni 1. lipnja 1993. godine osim Dragutina Perića, koji je vraćen u logor Športska dvorana gdje je bio do razmjene 19. listopada 1993. godine.
Zapovjednik logora bio je Ismet Hebibović Broćeta, kojeg je 3. svibnja 1993. godine zamijenio Edhem Žilić uz pismeno imenovanje dr. Harisa Silajdžića na sastanku u Bradini.
Žilić je po preuzimanju logora zatekao 108 Srba i 350 Hrvata, a taj se broj kasnije povećavao “čišćenjem” hrvatskih sela od Hrvata.
Tijekom svibnja 1993. godine zatočenike su prvi put posjetili predstavnici MO CK, a jednom su ih posjetili i predstavnici UN-a. Prigodom posjeta predstavnika međunarodnih organizacija logorske vlasti pojedine zatočenike skrivali su radi prikrivanja dokaza o zlostavljanju istih.
Zatočenici su svakodnevno vođeni na prvu crtu bojišnice prema položajima HVO-a i Vojske RS-a, gdje su izloženi smrtnoj opasnosti kopali rovove i druge vojne objekte te izvlačili poginule i ranjene pripadnike muslimanske Armije BiH.
U živi štit vođeni su na Zlatar, Turiju, Radešine, Vrce, Budišnju Ravan… Vođeni su na prisilan rad na Bradinu i Bjelašnicu gdje su bili pod nadzorom pripadnika Handžar divizije i zlostavljani premlaćivanjem raznim predmetima, pijenjem vlastite mokraće, međusobnom tučnjavom, jedenjem križeva i krunica, molitvenika…
Neke od zatočenika tukli su crijevom za vodu i prisiljavali da sjednu na vatru istodobno im paleći dijelove tijela do gubitka svijesti.
U više navrata seksualno su zlostavljani i na najgrublji način seksualno ponižavani. Čuvari su dopuštali da se nad zatočenicima iživljavaju pripadnici MUP-a i Armije BiH, piše Večernji.ba.
Zatočenici su tri puta bili prisiljeni davati krv prema zapovijedi dr. Safeta Ćibe i dr. Ahmeda Jusufbegovića, a na vađenje krvi vodio ih je Emir Kovačić, šef osiguranja Ratne bolnice Konjic i tjelohranitelj dr. Ahmeta Jusufbegovića.
Logor je više puta posjetio dr. Haris Silajdžić, koji je potpisao i razmjenu zatočenika 19. listopada 1993. godine., te Andrej Kolomb iz MO CK, uz čije posredovanje je i ostvarena razmjena.
Upravitelj logora Edhem Žilić veliku nehumanost iskazao je činom skrivanja nekih zatočenika u Bradini, Čelebićima i prostorijama Športske dvorane kako isti ne bi bili razmijenjeni, zaključili su logoraši.
wpDiscuz