Dok Hrvati u Bosni i Hercegovini upućuju sućut Bošnjacima i obiteljima žrtava, s posebnom gorčinom u srcu, teško je ne primijetiti dvoličnost i nepravdu koja ih okružuje. Ljudski i iskreno, upućuju sućut običnim ljudima, sugrađanima, muslimanima, Bošnjacima, ali teško im je gledati kako govornice preuzimaju oni koji su učinili sve da se zločini nad Hrvatima ne presude.
Prvi genocid nakon Drugog svjetskog rata nije se dogodio u Srebrenici nad Bošnjacima, već u Grabovici nad Hrvatima. Mudžahedinske postrojbe, za koje se danas tvrdi da su u Grabovicu povrh Mostara došle iz opkoljenog Sarajeva, počinile su taj stravičan zločin. Ovo otvara novu kontroverzu oko teorije opsade Sarajeva, čime se dodatno komplicira već ionako složena povijest sukoba u BiH. Isto tako, prvi infanticid, vojni napad u kojem su pobijena samo djeca na ljuljačkama u Vitezu, dogodio se upravo Hrvatima.
Naravno da o ovome Europa gotovo ništa ne zna, kao da se dogodilo nije. Kompletan narativ nakon rata oblikovan je tako da ističe gotovo isključivo bošnjačku žrtvu, dok s druge strane krivnje kao da nema. U takvom narativu, Hrvati su ostali nevidljivi, njihove patnje ignorirane, a njihova stradanja nepresuđena.
Vjera u pravdu kod Hrvata u BiH gotovo je potpuno izgubila smisao. Pravda koja bi trebala biti univerzalna i jednaka za sve, ostala je mrtvo slovo na papiru. Umjesto nje, Hrvati se suočavaju s režimom koji strogo pazi da se istina o Vitezu i Grabovici ne probije van. U takvom okruženju, njihova potreba da izraze sućut žrtvama Bošnjaka nije samo čin humanosti, već gotovo nadljudska potreba.
Unatoč nepravdi i ignoriranju njihovih vlastitih stradanja, Hrvati pokazuju nevjerojatnu snagu i suosjećanje. Dok upućuju sućut Bošnjacima, istovremeno nose teret svojih nepresuđenih zločina. Svaka riječ sućuti dolazi s težinom svijesti da su njihove vlastite rane previđene, da su njihovi vlastiti glasovi utišani.
Koliko dugo će Europa zatvarati oči pred ovim činjenicama? Koliko dugo će narativ ostati jednostran, ignorirajući kompleksnost i mnoštvo žrtava? Dok god se istina o Vitezu i Grabovici ne prizna i ne obradi, pravda ostaje nepotpuna. Hrvati će nastaviti izražavati sućut, ali s gorčinom u srcu i sumnjom u pravdu koja bi trebala biti temelj svakog civiliziranog društva.
Ova potreba za istinom i pravdom, za priznanjem svih žrtava, nadilazi nacionalne podjele. Ona je univerzalna. Dok Hrvati upućuju svoje sućuti, oni istovremeno pozivaju na širu pravdu, na priznanje i zaustavljanje svih zločina, bez obzira na to tko su bile žrtve i tko su bili počinitelji. Jer samo kroz takvo sveobuhvatno priznanje možemo izgraditi pravedniju i istinitiju budućnost za sve nas.