Nacionalna knjižnica, Muzej Mimara, Klovićevi dvori, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu i Muzej sakralne umjetnosti u Zadru puno duguju baš dr. Stipi ŠuvaruKad Ursula ovo vidi, više neće htjeti otići u Bruxelles, rekao je Andrej Plenković nakon “inspekcije” preuređene zgrade Nacionalne i sveučilišne knjižnice, podsjetivši naciju da je NSK svečano 1995. godine otvorio dr. Franjo Tuđman. Premijer je blistao od ponosa zbog novog ruha reprezentativne građevine u kojoj će Ursula (van der Leyen) možda naći novi dom.
Moderna, impresivna “Staklena kocka” prostire se na 36.000 četvornih metara, ima 13.000 metara polica u čitaonicama sa slobodnim pristupom i 110.000 metara pokretnih regala u zatvorenom spremištu, a posjeduje više od tri milijuna spisa. Zgradu su projektirali sjajni hrvatski arhitekti, Velimir Neidhardt, Davor Mance, Zvonimir Krznarić i Marijan Hržić. Korisnici u NSK imaju 1100 mjesta za rad, 64 mjesta u čitaonicama Zbirki građe posebne vrste, 150 mjesta u čitaonici za noćni rad i mnoštvo drugih sadržaja.
U euforičnom istupu Andrej Plenković nije ni spomenuo ime čovjeka koji je sagradio NSK. Bez Stipe Šuvara – koji je NSK uz silan napor i velike otpore započeo i doveo pod krov – od NSK, naime, vjerojatno ne bi bilo ništa. No Šuvar je već dugo tek jedna od meta onoga što se od rimskih vremena zvalo “damnatio memoriae” – brisanje iz javnog sjećanja. U Hrvatskoj se danas, kao i u cijelom “regionu”, negira bilo kakav doprinos komunista nacionalnoj kulturi, ekonomiji i drugim sferama života, bez obzira na činjenice ili posve nasuprot njih – kao u ovom slučaju.Ako netko Šuvara i spomene, uglavnom se prisjeti reforme školstva ili “Bijele knjige”, mnogi uz njegovo ime dodaju i pridjev “kontroverzni”, no samo rijetki dodaju i ono važno “ali…”.
Iza “ali…” trebalo bi reći da je Šuvar “otac” kapitalnih objekata hrvatske kulture. On je kao ministar, i ne samo kao ministar, ustrajno i sustavno radio na razvoju hrvatske kulture kao malo tko prije njega – možda tek Iso Kršnjavi. Svi hrvatski ministri nakon njegova odlaska s političke scene nemaju u bilanci ni približne rezultate. Jedini kojega se može izdvojiti je Božo Biškupić.
Kako je uopće došlo do gradnje NSK?
Sabor Socijalističke Republike Hrvatske u ljeto 1966. godine donio je strategiju gradnje tzv. kapitalnih kulturnih objekata. Planom – koji je obuhvaćao razdoblje od 1966. do 1970. godine – predviđena je gradnja “nacionalne i sveučilišne biblioteke u Zagrebu, muzeja arheoloških spomenika u Splitu i muzeja umjetnosti u Zadru te početak gradnje arhiva Hrvatske, kao i sufinanciranje kinematografske mreže”.Spomenuti objekti u tom razdoblju, međutim, nisu sagrađeni, nije bilo novca, a da čovjek iz Zagvozda 1974. godine nije postao ministar kulture, otvoreno je pitanje što bi od njih bilo, jer je taj krhki profesor sociologije, poput tihe vode koja napada bregove, savladavao sve prepreke na putu do dovršetka tih, i ne samo tih, ustanova. A prepreke su bile goleme.
Prvo je trebalo naći novac, što je samo po sebi već bilo problem, no pojavio se i jedan veći. Zakonska zabrana gradnje objekata poput knjižnice! Treći problem bile su frakcijske podjele u Savezu komunista Hrvatske i republičkom vrhu. Iako ga se danas percipira kao moćnika, Šuvar nije imao realnu moć – nije vladao privredom niti Partijom.
Profesor sociologije, član Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske od 1972, godine, član predsjedništva Jugoslavije od 1988., intelektualac i cinik, bio je čovjek čiju je energiju nadmašivala jedino njegova memorija. Ivica Račan je jednom rekao kako bi, ako zgradu CK pogodi bomba, Šuvar zapamtio sve podatke koji su bili u papirima.Kao sociolog sela, bavio se proučavanjem prezimena – čim bi mu netko rekao kako se zove, nepogrešivo je pogađao otkud je i iz kojeg plemena potječe. Takvog onomastičara ovi prostori nisu vidjeli. Mnogima se zamjerio dugim jezikom koji nije zauzdavao. Jednom je Branka Mikulića, bosanskog moćnika i jugoslavenskog premijera, nazvao “Čombeom”, a BiH “Katangom”, pa je u BiH postao nepoželjan i više nije smio ići u službene posjete toj zemlji iako je i u BiH i u Hrvatskoj na vlasti bila ista Partija.
U Srbiji ga je Miloševićev čovjek, Mihalj Kertes, u vrijeme “antibirokratske revolucije” usporedio s Hitlerom i rekao da će ga gađati pepeljarom. Torcida i BBB su mu krajem 80-ih skandirali: “Stipe, Hrvatu, Hrvatska je uz tebe”, ali Šuvar nije bio nacionalist i nije htio uzeti vlast koja se kotrljala ulicama, iako mu se sama nudila. U Hrvatskoj je bio u lošim odnosima s Mikom Špiljkom i njegovom strujom u Partiji i Republici, koje su posjedovale najveći dio realne republičke moći.
Svojeglav, kapriciozan i ustrajan, Šuvar je u dva ministarska mandata uspio otvoriti nekoliko institucija koje će se desetljećima kasnije pokazati silno važnima. Sveučilišta u Splitu, Rijeci i Osijeku otvorena su u njegovu mandatu. Šuvar je otvorio i stalnu izložbu crkvene umjetnosti u muzeju Zadru (na otvorenju su govorili on i biskup Odak).
U Šuvarovu je mandatu sagrađen i Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. On je bio i spiritus movens Muzejskog centra Julije Klović (Klovićevi dvori) u Zagrebu te utemeljitelj Mimare. To su bili silno teški poslovi. U prostoru gdje je danas Muzej Mimara bila je smještena srednja škola, Centar za upravu i pravosuđe, koju je trebalo oduzeti školskom sustavu, naći alternativni prostor za djecu, platiti preuređenje obje zgrade, savladati niz prepreka… Slični su se problemi pojavili i s Klovićevim dvorima, ali Šuvar ih je svladao.Najveći je pothvat, dakako, ipak bila Nacionalna i sveučilišna biblioteka (kasnije preimenovana u knjižnicu).
Zašto je NSK toliko kasnila u odnosu na plan iz 1966.? Na to nam je pitanje odgovorio bivši Šuvarov suradnik, koji se nije htio javno eksponirati.
– U to je vrijeme na snazi bila savezna zabrana tzv. neprivrednih investicija, a NSK se po prirodi stvari definira kao neprivredna investicija (o čemu bi se, naravno, posebno danas, u vrijeme kad je znanje najvažniji gospodarski resurs, moglo raspravljati – pogledajte najveće tvrtke, Facebook, Amazon, Google, njihovu vrijednost čini znanje) – kaže on.
Ali dobro: zakon je bio takav. Stipe je pronašao zaobilazni put. On je pokrenuo široku akciju lobiranja za gradnju NSK, kao i potragu za modelom financiranja koji ne bi bio u suprotnosti sa saveznim zakonom. Njegov apel za gradnju NSK potpisali su deseci najuglednijih kulturnih i javnih radnika, znanstvenika, pisaca, slikara i drugih te je taj apel imao veliki odjek.
Sročen je mudro, diplomatski, a iz teksta danas čitamo rezime Šuvarovih postignuća:- Proteklo je petnaest godina od odluke Sabora SR Hrvatske da se izgrade četiri kapitalna objekta kulture u SR Hrvatskoj. U međuvremenu izgrađeni su i djeluju u suvremenim uvjetima Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu i Muzej sakralne umjetnosti u Zadru. Isusovački samostan na Gornjem gradu u Zagrebu preuređen je u velebni izlożbeni prostor, stjecište prvorazrednih kulturnih zbivanja. Obnovljene su zgrade svih značajnijih kazališta u našoj Republici, u zamahu je i obnova i zaštita spomenika kulture u Dubrovniku, a i u drugim našim gradovima. Do ljeta iduće godine bit će preuređena zgrada na Rooseveltovu trgu u Zagrebu, u kojoj će se najzad skrasiti neprocjenjiva Mimarina zbirka. A na novu zgradu Nacionalne i sveučilišne biblioteke još čekamo…
Sve su pripreme obavljene i gradilište zjapi prazno. Samo kad bi sredstva bila tu, do 1990. godine svi bismo se mogli ponositi još jednim velikim pothvatom u hrvatskoj kulturi, a kojim bi se neslućeno pridonijelo i našoj znanosti, tehnološkom i društvenom razvoju. Da bi se podigao glavni korpus i u nj smjestile sve vitalne funkcije te društvene memorije naše kulture, znanosti, obrazovanja i privrede, potrebno je osigurati u idućih pet godina po svakom zaposlenom u SR Hrvatskoj oko 6000 novih dinara, odnosno godišnje 1200 dinara. A toliko stoji danas i 10 kilometara autoceste!
Svjesni svih ekonomskih teškoća, oskudice akumulacije i sredstava za razvoj, a i planskih obaveza i prioriteta, apeliramo na Sabor SR Hrvatske i radnike udruženog rada da se prihvate i potpišu Samoupravni sporazum o osiguranju sredstava za izgradnju nove zgrade Nacionalne i sveučilišne biblioteke. U sadašnju zgradu mogao bi se preseliti Arhiv Hrvatske ili Knjižnica grada Zagreba. Spremni smo se svaki osobno i svi zajedno angažirati u akcijama kojima bi se dio potrebnih sredstava prikupio od dobrovoljnih priloga naših ljudi u zemlji i svijetu te iz drugih izvora…
Ne čekajmo, jer već previše kasnimo u odnosu na potrebe za takvim suvremenim središtem znanja i informacija, koje je toliko neophodno našoj privredi i kulturi, i za hvatanje koraka Hrvatske i Jugoslavije za suvremenim svijetom…Apel su, među ostalima, potpisali Tomislav Badovinac, Boris Bakrač, Mirko Božić, Nedjeljko Dragić, Dušan Džamonja, Petar Fleković, Jure Franičević, Božidar Gagro, Fadil Hadžić, Joža Horvat, Jure Kaštelan, Veljko Knežević, Slavko Komar, Vjekoslav Koprivnjak, Ivan Lacković Čroata, Ivo Latin, Ranko Marinković, Borivoj Mikelić, Ante Milović, Ljiljana Molnar-Talajić, Edo Murtić, Andro Mohorovičić, Ivo Padovan, Petar Piskač, Zlatko Prica, Ruža Pospiš-Baldani, Ivan Rabuzin, Marijan Radmilović, Anđelko Runjić, Kosta Spaić, Velimir Srića, Rade Šerbedžija, Šime Šimatović, Fabijan Šovagović, Ante Topić Mimara, Predrag Vranicki, Josip Vrhovec, Dušan Vukotić i Mladen Žuvela (naknadno su još članovima Odbora postali i predstavnici vjerskih zajednica, njih pet).
Kamen temeljac je položen u proljeće 1988., a zgrada je bila pod krovom već u jesen 1989. godine. Knjižnica je objedinila Hrvate svih političkih shvaćanja, ali i ne samo njih. Ivo Pogorelić je održao koncert za knjižnicu, kao i Tereza Kesovija. NSK je bila shvaćena kao nadnacionalno kulturno dobro – prilog je dao čak i srpski slikar Mića Popović, nekomunist, nacionalist, a Šuvar je pokrenuo akciju skupljanja donacija i u dijaspori. Koliki je posao obavio i kolike je otpore savladao, govori i činjenica da na polaganje kamena temeljca nisu došla tri najmoćnija čovjeka u Republici – Ante Marković, Stanko Stojčević i Mika Špiljak, kaže naš sugovornik.
Danas zvuči nevjerojatno, ali Stipi Šuvaru i njegovu projektu u emfatičnom je članku priznanje odao i Ivan Miklenić, uvodničar Glasa Koncila. U izdanju tog tjednika od 10. travnja 1988 godine Miklenić piše kako su “svečanosti polaganja kamena temeljca, 28. ožujka, nazočili predstavnici vjerskih zajednica. U ime nadbiskupa Kuharića došao je biskup dr. Đuro Kokša, a nakon intoniranja hrvatske i jugoslavenske himne, prigodni govor održao je predsjednik Odbora za izgradnju NSB dr. Stipe Šuvar”.
Miklenić citira dio Šuvarova govora: “NSK je najznačajniji objekt kulture i znanosti, presudan za naš sveukupni materijalni i duhovni život u Hrvatskoj. Izgradnji pridonose i pridonijet će i mnogi građani po liniji svog osjećaja patriotizma i dužnosti da čine za opće dobro i društveni napredak, naši umjetnici, sportaši, ljudi iz vjerskih organizacija, naši radnici u inozemstvu i naši iseljenici u svijetu. Nacionalnu i sveučilišnu biblioteku kao svoju stvar osjećaju svi. Ona je institucija hrvatskog naroda, ali i onog dijela srpskog naroda koji živi u Hrvatskoj i također svih narodnosti koje žive u Hrvatskoj”.
Miklenić izvještava kako je potom Fabijan Šovagović pročitao zapise popa glagoljaša Palilića iz brevijara iz 14. stoljeća, pa onda dio govora Ivana Kukuljevića Sakcinskog iz 1843. godine, a potom i neke fragmente iz Strossmayera i Krleže. Stipe Šuvar nije gradio samo zgrade, hardware. Brinuo se i za software.
Među ostalim, u Zagreb je namjeravao dovesti Ivu Pogorelića kako bi najbolji i svjetski najpoznatiji hrvatski pijanist pokrenuo školu koja bi možda iznjedrila njegova nasljednika. Taj plan, kao jedan od rijetkih, nije ostvaren. Stan koji mu je Šuvar izborio pripao je drugima pa od povratka Pogorelića nije bilo ništa.
Šuvar je nalikovao na Humphreya Bogarta. Iz usta mu je neprestano visjela cigareta. Bio je, naizgled, opor cinik, ali je volio ljude. Nikad nije zaboravio da mu je, kao siromašnom đaku pješaku iz Zagvozda – koji je svakoga jutra pješačio silne kilometre do škole i nazad – socijalizam omogućio da postane doktor znanosti i sveučilišni profesor.“Čovjek je biće koje hoda na dvije noge i nezahvalno je”, reći će Dostojevski.
Šuvar nije bio takav – do kraja života ostao je zahvalan sustavu koji mu je omogućio ostvarenje snova iako je bio siromašan i nikad ga se nije odrekao. Nije bilo ni jednog borca NOB-a koji je umro u Zagrebu i pokopan je na Mirogoju, a da mu nije otišao na posljednji ispraćaj. Bio je čudo od dosljednosti pa su mu, kad je umro, i najzadrtiji protivnici odali priznanje.
“Mislio sam da će, kad ovi naši dođu na vlast, biti takvi kao Šuvar, pošteni i entuzijastični, samo nacionalisti, Hrvatine, ali sam se prevario”, rekao je jedan njegov Imoćanin, desničar, koji danas živi u Australiji. Šuvar je bio nepotkupljiv i posve nezainteresiran za materijalna dobra. U nekrologu koji mu je napisao književnik Ante Tomić ostalo je zanimljivo, plastično svjedočanstvo o tom hrvatskom političkom endemu.
– Stipe Šuvar bio je sasvim lišen zanimanja za stjecanjem materijalnih dobara, a to se u ovome mentalitetu drži gotovo duševnim poremećajem. Pripovijeda se tako u Zagvozdu da je jednom jedan njihov, neki lokalni budžovan, bio u Beogradu kod Stipe, baš kad su se u Centralnom komitetu dijelile nekakve aktovke.
‘Vidi, Stipe, torbe se mukte dile, ajmo i mi uzet po jednu’, rekao je čovjek razdragano, a Stipe samo što ga nije gurnuo od sebe i baš se, onako, zaozbilj naljutio što mu se zemljak polakomio i uzeo besplatnu torbu.
‘Slušaj, šta ću ti ja reć’, dobaci sa susjednog stola, kad je čuo o čemu razgovaramo zagvodski mesar. ‘Nema čovika u selu kojemu ja nisan proda janje, osim jednoga: Stipe Šuvara! Eto, sad san ti sve reka!’ – napisao je Tomić.
– Taj Imotski, taj Zagvozd, ta Hrvatska nisu voljeli Stipu Šuvara jer je bio sve što oni nisu – bio je do kraja dosljedan i pošten, a na ljude s takvim osobinama danas se gleda kao na cirkuske nakaze – napisao je Boris Dežulović pa nastavio:- Nije ‘puno dao za Hrvatsku’ da bi mu ‘to u nekoj formi bilo vraćeno’, poput domoljuba koji u Haag lete business-klasom preko Švicarske, a tvrtke ostavljaju boardovima odvjetnika. Bio je naš najbolji neprijatelj: neprijatelj zato što je vjerovao u druge stvari, najbolji zato što je u njih zaista vjerovao. I kad ovo jednom bude normalna zemlja, klinci će umjesto crvenih majica sa siluetom onoga dugokosog kubanskog Šuvara, što je više držao do revolucije nego do ministarske penzije, nositi one s likom proćelavog imotskog profesora obješenih podočnjaka. Smiješno? Da, poput grbavca ili bradate žene.
– Ideš, Stipe? Bog, Stipe! – bahato je onomad Vladimir Šeks ispratio Šuvara iz sabornice na Markovu trgu. I hasta la victoria siempre, El Profesore – dodajem ja 14 godina kasnije.
Toliko Dežulović.
Koja je razlika između Stipe Šuvara i Borisa Dežulovića?
Šuvar bi odbio sudjelovati u medijskoj cenzuri oko slučaja Komšićeve srednjoškolke i krivotvorenja CV-a.
Dežulović ne samo da je dio te cenzure. On diplome ismijava, a korupciju podržava.— Jan Palach (@IurkovJan) January 25, 2020
A Hrvatska, dodajemo mi, napokon postaje normalna zemlja. Popu možemo reći pop, bobu bob, a NSK ime njegova tvorca, dr. Stipe Šuvara, po kojemu će valjda ime kad tad dobiti barem neki puteljak do NSK, kad se neki premijer sjeti da je prerezati svečanu vrpcu kudikamo lakši posao nego sagraditi takvu zgradu koja od Zagreba čini Aleksandriju.
Boris Rašeta l Express.hr
wpDiscuz