Zemlja Hrvatska,
Republika po papirima,
demokracija po deklaraciji,
a kloaka po duhu.
Tu žive, braćo i sestre, političari.
Ne obični političari.
Ovi naši. Ovi “hrvaški”.
Ovi što trideset godina govore isto.
Govore:
- Hrvatima u BiH treba jednakopravnost.
- Treba!
- Treba ju neko nametnuti!
- Neko silan. Možda onaj koji ju je i odmetnuo?
- Ne smije biti preglasavanja.
- OHR je kolonijalna uprava.
- Schmidt je nelegalan.
- Dayton je Ustav.
- Federacija nije bošnjački entitet.
- Nama treba treći entitet.
- Legitimitet, legitimitet, legitimitet!
To je mantra.
Šaputanje iz hotelskih lobija, krik s Bleiburga, eho iz zatvorenih soba u Mostaru.
Ali onda…
Jednog lijepog proljetnog dana,
dok pupaju kesteni na Pantovčaku
i cvjeta iranski tulipan u Grudama,
sve se promijeni.
Jer Mate Garnić (siva eminencija vladajućeg PMŠ-a, pokreta “Pali Me kad me Šutiraju”)
pošalje signal.
I naši hrvatski političari — odjednom — zašute.
Ćurak se okreće.
Režimski kaputi mijenjaju podstavu.
I sad govore:
Napad na OHR je napad na ustavni poredak.
Aman zaman!
I sad su Schmidt i Ustav jedno.
Sad je Bonska ovlast — Božja volja.
Sad je Christian — Krist.
A mi koji ga zovemo Švabskom Ojebinom — Antikristi.
Di ćeš protiv Švabe gluho bilo!
Šuti hrvatska uljudba kao da je kod logopeda.
A dok naši šute,
srpski političari u BiH govore.
I govore.
I govore.
Govore:
- BiH nije država nego zajednica.
- OHR je kolonizator.
- Schmidt je turistička 3.14pizda.
- Pizda ko izda
- Bonske ovlasti su ilegalne.
- Visoki predstavnik ne postoji bez Vijeća sigurnosti.
- Ustav BiH je međunarodni ugovor.
- Mi nećemo po zapadnom diktatu.
- Mi imamo RS, i RS je vječna.
- Vučić je mirotvorac.
- Sve je protiv Srba!
Govore isto što i mi do jučer. Ali di ćeš ko Srbin onogatiboga.
Ušuti se izdajniče.
Da te Srbinom ne prozovu.
I tu sad dolazimo do Krleže.
Do onog trenutka kad bijednik više ne zna je li žrtva ili dželat.
Kad bijednik, umjesto da se bori, pogne glavu i cinično klimne.
Jer, kaže Krleža:
“Bijednici su oni što u svakom porazu vide pravednu kaznu, a u svakom tiraninu očinsku figuru.”
I eto.
Tu dolazimo do hrvatske političke nacije kako u RH tako i ove u BiH.
Koja umire.
Na koncertima.
Okupljena na velikom zelenom guvnu.
Đe inače konje jaše fina bečka aristrokacija.
Oni koji su ušutili naciju.
Na guvnu na koje ih stjeraju da urlaju o hrvatstvu.
Tih par sati.
A poslen mrš nazad u svoje građanske i brusselske korifeje.
Umire nacija.
Nosači bečkih zvučnika.
Ali ne u junačkoj smrti.
Ne s grbom na grudima.
Već u tišini.
U bešćutnom miru vatikanskog biroa.
Ko onaj Thompsonov junak dok piše Kati.
Prije klanja.
U Bečkom Novo Mestu.
Umiru u tišini mise za “pomirenje”,
usred zakletve na vjernost Bosni
dok im iztažavaju gađenje na sve što jesu.
Dok ih preglasavaju.
U zagrljaju briselskog uhljebništva.
I da završimo, braćo u Kristu:
Što kaže Sveto pismo?
Što je grijeh protiv Duha Svetoga?
To je grijeh koji se ne oprašta.
Jer je to grijeh protiv istine.
Protiv razuma.
Grijeh kad znaš da je nešto zlo, ali kažeš da je dobro.
Kad znaš da je nasilje, a zoveš to reformom.
Kad znaš da je nepravda, ali šutiš jer ti odgovara.
Taj grijeh ne pere ni Gospa iz Međugorja.
Ni Schmidtov novi zakon.
Ni milijun svijeća i cvijeća. Na jedan poseban način položenih.
To je grijeh koji ubija naciju.
Ne fizički.
Nego duhovno.
Iznutra.
Iz tišine.
Prema učenju Crkve neoprostiv grijeh koji ni najkorumpiranija ispovjedaonica ne može odriješiti.
/POSKOK/
wpDiscuz
