Postoji li povijest hrvatskog državništva prije Mate Granića, Stjepana Mesića i Vladimira Šeksa?
Za života ovog ucijenjenog Haaškog trojca mi to nećemo saznati. A što se HDZ polumozgova tiče njima je, kao staroj kumrovačkoj školi narcizma, posve ok, da povijest počinje šnjiman, a poslije njih, nje ne mora niti biti. Kao niti Hrvatske.
Nešto slično kao Škugor. Pitajte ga sada brine li se za INU. I sanja li kako joj je…
Srbi obilježavaju Dan državnosti datumom prvog srpskog ustanka s početka 19 stoljeća. Tvorac srpske države tako je Karađorđe, dok Hrvati često tvrde nešto posve nelogično: Prvo da su država tisućljetnje povijesti a onda i ovo: Da im je državnost nastala 90-ih.
Jesu li Hrvati uopće imali državnosti prije 1990? Prema povjesničarima, jesu, prema HDZ-u nisu. Prema HDZ-u državnost u Hrvata počinje u trenutku kada Tuđman, komunist, ruši komuniste i kao komunistički general, dovodi demokraciju.
Znači li to da prije 1990 nije bilo hrvatske države? I da je ona krvlju stvorena 1990? Jer obično su to ti dani, kada se udaraju obrisi neke zemlje, i koje ta zemlja potom naziva danima državnosti. Danima kada je uskrsla svijest o potrebi vlastite države.
Milanovićev napad na proslavu 30. svibnja je kontraefektan, iako razumljiv, no kontraefektan jer narod voli taj datum, koji osjećaju kao slom komunizma i dolazak demokracije. No čak i tada prije rušenja komunizma postojala je Republika Hrvatska, socijalistička, točno u ovim granicama, a sadašnja RH formalno je sljednica te republike. Dakle granice su udarene daleko prije 1990. Kako je moguće da neka zemlja za svoj dan državnosti uzme neki tako kasni datum? Datum u kojem ona kao država, kao politički okvir, postoji još znatno prije.
Ako vam se ne sviđa kartografija SFRJ i prije te SFRJ postoji nešto što se zove Hrvatska. Banovina Hrvatska u granicama koje su 70% veće od današnjeg teritorija RH. Pa opet nikome ne pada taj datum iz 1939 proglasiti danom državnosti. Zašto? Jer ga je izvojevao HSS a ne HDZ? I zato jer na osnutku banovine stoji potpis kralja koji nije Hrvat?
I mogli bismo tako ići i dalje u povijest, pa čak i zaključiti da je prvi hrvatski ustank bio daleko prije srpskog. Pod uvjetom da Fra Luku Imbrišimovića shvatimo kao Hrvata a njegov ustanak u Slavoniji kao prvi hrvatski ustanak. Luka bijaše slavonski fratar u Požegi , miljama udaljen od podaničkog mentaliteta bosanskih fraturica. I diže narod i otjera Turke. No ne proglasi hrvatsku kneževinu nego taj oslobođeni teritorij pripoji “hrvatskougarskom carstvu”.
Ako pak postoji dovoljan broj idealista koji vjeruju da je postojalo hrvatsko-ugarsko carstvo i da to nije bila tek samo Ugarska, zašto se pobogu osnutak HU carstva ne naziva danom državnosti?
U Fra Lukinom ustanku protiv Turaka, sudjeluje prevelik broj Srba uz Hrvate. Austrija sigurno neće dozvoliti da Hrvati uzmu taj datum za dan svoje državnosti.
I možemo slobodno zaboraviti te slavne dane.
Isto je i s Don Ivanovim ustankom u Hercegovini. Previše je Srba uključeno u taj proces.
Ostaju još dva datuma. 9.1. Dan pripojenja Međimurja Hrvatskoj. Jedini je to teritorij današnje RH oslobođen i pripojen matici isključivo hrvatskom čizmom.
Drugi je datum oslobođenja Istre. No previše u njemu sudjeluje partizana,uz to Srba da bi bio prihvaćen. A radi se o povijesno iznimno važnom datumu kada Istra postaje nakon 8 stoljeća vraćena matici.
Ključno pitanje je je li hrvatska državnost nastala 90-ih ili je obnovljena 90-ih? Ako je nastala 90-ih, onda su Srbi za nas prastara nacija, a upravo ti Srbi ne spore Hrvatima državnost.
U hrvatskim udžbenicima, ponavljamo, uči se o stoljećima hrvatske državnosti, a zatim se kao datum uzima događaj iz 90-ih, što je baš jako nelogično a što opet odgovara ciljevima Austrije. Naime moderna hrvatska država dopuštena je isključivo kao antisrpski konstrukt, jer drugačiju Hrvatsku Austrija ne priznaje. Stoga i njen datum državnosti mora biti antisrpski datum. Nikako neki datum iz daleke povijesti koji gaji antiaustrijski ili antiturski sentiment.
Ako je prvi srpski ustanak temelj srpske državnosti, onda ustanak fra Luke Imbrišimovića u Požegi može biti temelj hrvatske državnosti.
Također, dan hrvatske državnosti može biti obilježen Međimurskim ili Istarskim ustankom, odnosno povratom Istre u maticu 1945. godine, nažalost, u oba ta ustanka kao i u Požeškom, Srbi su imali ključnu ulogu i bijahu prijatelji Hrvata.
Užas ustašizma je tim veći kada shvatimo da je ta ideologija onemogućila Garibaldijev san za Slavene – Slavensku Italiju na Balkanu. Iako su ustaše izgubile, austrijski projekt ustašovanja je pobijedio.
Austrija je tom pokretu dala ime po srpskoj riječi za ustanika, zbog popularnosti imena “ustaša” nakon hercegovačkog ustanka, dok je ime “ustanik” ostalo za partizane.
Dolazak ustaša u Hrvatsku 1941, u travnju, trebao bi se obilježavati kao dan hrvatske antidržavnosti. Jer dolaskom njih, nestaje sva državnost do tada kovana, mukom i krvlju i nastupa 5 godina čistog njemačkog nepatvorenog sotonizma.
Protiv koga su se zapravo ustaše dizale 1941. godine, kad je vlada u Beogradu pobjegla, a oni doveli dva okupatora nad hrvatsku zemlju?
Ironija ili ne, jedini istinski ustanici od 1941. do 1945. bili su partizani, koji su se čak i zvali ustanici. Ideološki sljednici ustaša iz 1878. godine su partizani, a ne ustaše. Partizani su leksički i gramatički gledano zapravo bile jedini pravi ustaše, a ustaše su bile ništa drugo nego pristaše okupatora, kvislinzi i izdajnici.
Žalosno je što nemamo počasni Istarski vod i što su ti dani popunjeni “najvećom tragedijom u povijesti hrvatskog naroda” umjesto “najvećom pobjedom u povijesti hrvatskog naroda”.
Pripojenje Istre koje se događa uz svesrdnu lobističku mrežu istarskih fratara ( nad kojima nema komunističke odmazde, zašto ako su toliko mrzili vjeru?) je daleko veća pobjeda od Oluje, koja zapravo ne vraća ništa osim što Hrvatska slavi odlazak 200.000 Pribićevićevih Srba. Pripojenje Međimurja gotovo se ne spominje.
Ako netko misli da je pripojenje Istre matici, nakon 8 stoljeća ropstva, mala stvar, grdno je glup.
Ime najvećeg Hrvata 19/20 stoljeća ustaša i hajduka, vojvode Ivana Musića, čovjeka koji je dokinuo Osmansko carstvo, iliti barem potpalio plamen njegovog nestanka, ne postoji u hrvatskim medijima. On nema ulicu niti trg u perecijanskom ribogojilištu austrijskih slugu.Čak niti u Makarskoj ulice nema kojoj je dao šansu da živi.
Njegov tragični kraj, kada razočaran u narod koji je oslobodio ostavlja oružje kada vidi kako taj narod prihvaća novog okupatora, i kada potom odlazi u Beograd, taj tužni tragični inat donositelja Slobode Hrvatima ilustrira svu tragiku naše porobljene konjušarske svijesti.
Biti Hrvat , kao da više nije ponos, kao da je to stanje trajne borbe s vlastitim identitetom nešto kao ogroman teret. Kako biti ponosan na narod čija povijest počinje s Franjom a završava s Tuđmanom? I čija je država kažu jedna od najstarijih na svijetu, i ujedno jedna od najmlađih u Europi.
U konačnici, potreba za redefiniranjem Dana državnosti leži u priznavanju naših pravih povijesnih temelja i slavljenju onih trenutaka koji su istinski oblikovali našu naciju.
To je nužno za očuvanje nacionalnog identiteta i razumijevanje vlastite povijesti u cijelom njenom kompleksitetu.
Ta nužnost hrvatskih državnika, da dublje promotre suštinu našeg identiteta kao da ne postoji.
Iliti pak. ako se i pojavi bit će ismijana.
Dokaz je HDZ-ovo ismijavanje prvog državnika u Hrvata nakon Tuđmana. Milanovića.
I zato HDZ doista jeste prokletološa stranka. Ne po Hrvate, jer će ju oni nadživjeti, nego generalno loša. Hrvatska, ona od stoljeća sedmog, ovakvu partiju, odavno ne zaslužuje.
Zaslužuje nešto daleko bolje.
Ponosnu i prkosnu Hrvatsku.
Hrvatsku bez Mate Granića. I njegovih beskičmenih tića.
A da se smeće rastićilo jeste….