Ne znaš ti što sve stane u jednu malu zgradu s natpisom “Centar za socijalni rad Ljubuški”.
Ne znaš ti kakve sudbine sjede na plastičnim stolicama hodnika, s pogledima kao izblijedjele fotografije iz davnih albuma, ušutkane tugom i nesanicom. Tamo gdje drugi biraju presude, oni biraju milost. Gdje drugi okreću glavu, oni sjede, slušaju i šute. Ponekad zabilježe. I ponekad se noću probude od priča koje su danju čuli.
Nisu heroji. Nit sveci. Samo ljudi kojima si, ti, tvoje dijete, tvoja majka, tvoj muž, tvoja bolest – samo jedan broj, jedna crtica u izvješću. Ali to ne znači da su zaboravili tvoje suze. Oni ih nose kao medalju pod srcem. Ne pokazuju je nikome. Ali tebi bi je, kad bi mogao plakati naglas, stavili u ruke.
U Ljubuškom ih je 50 s oduzetom poslovnom sposobnošću. Zamisli – pedeset ljudi kojima svijet više ne vjeruje da znaju odlučiti što će sa sobom. Za dvoje njih donijeli su rješenje o prodaji imovine. I ne, nije im to palo lako. Jer nije samo kuća kvadrat, nego suza na fasadi, uspomena u ormaru, fotografija bez rama, miris jorgovana iz 1983.
Jednoj osobi su, lani, vratili pravo da odlučuje o sebi. Jednom su – zakrpali krilo anđelu koji je pao. Nema za to odlikovanja. Nema ni aplauza. Samo jedan topli čaj u ruci i pogled koji se prvi put u godinama ne sklanja od ogledala.
Aktivnih skrbništava nad djecom – četiri. Četiri života u tuđim domovima. Četiri tišine koje se navečer mole nepoznatim ocima. I broje zvijezde koje više ne nose ime njihove majke. A možda su to djeca koja su jutros prolazila kraj tebe. I niste se prepoznali.
U prošloj godini – 29 pokušaja da brak ne pukne. Samo dva su pokušaja uspjela. Ostalih 27… ostale su riječi koje više nikad neće pronaći svoje značenje. Ostali su pogledi koji se više nikad neće sresti. I jedna žena koja je rekla: “Ne mogu više.”
Centar zna sve – i kada djeca ne jedu. I kada ih tuku. I kada djed i baka mole da vide unuka. I kada djevojčica piše pismo za tatu kojeg više nema, jer su ga odveli s lisicama. Zna i kad se sram čuje kroz zatvorena vrata. Kad noć predugo traje. I kad netko u sobi bez prozora gleda fotografiju djeteta koje više ne pamti njegov glas.
Tamo se broje i zahtjevi za posvojenje. Trinaest želja da netko bude nečije “mama” i “tata”. Ali nijedno posvojenje nije prošle godine uspjelo. Trinaest srca je čekalo. I ostalo čekati. Udomljenja? Dvoje. Nadzor? Jedan. Poremećaji u ponašanju? Petoro djece. Devet adolescenata. Devet izgubljenih kompasa koji još nisu naučili razlikovati ljubav od bijesa. Sve ih znaju po imenu. Po pogledu. Po uzdahu.
U zgradi Centra, ne svira radio. Ali čuje se sve: i tišina između udaraca, i šapat žene koja se iselila s djetetom u 3 ujutro, i jecaj oca koji ne zna kako se više razgovara s kćeri. I čuje se nešto što se ne može ni prepisati ni analizirati: čuje se čovječnost.
I ne, nitko ih ne spominje u godišnjim govorima. Ne dodjeljuju im priznanja. Ne dižu im spomenike. Oni su samo crtica pod točkom dnevnog reda Gradskog vijeća.
Ali znaš što?
Njima je dovoljno da dijete iz predmeta 14 više ne plače. I da baka iz predmeta 22 konačno zna kome će ostaviti svoju zemlju.
Jer život ne stane u statistiku. Ali u Ljubuškom – netko još pokušava da se barem ne razlije.
Hvala ti Netko.
Emina Zanki l POSKOK
wpDiscuz
