Danas je Jablanica stala. Grad kojeg su poplave opustošile, nije više samo mjesto na karti; postalo je simbol ljudske nemoći pred silama prirode. Devetnaest tijela ispraćeno je iz harema “Jasen”, dok je reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović predvodio kolektivnu dženazu. Bio je to trenutak kada smo svi mogli osjetiti ono što rijetko priznajemo – koliko smo mali, koliko je naš opstanak iluzija koju uporno održavamo.
Na posljednji vječni počinak ispraćeno je 19 žrtava:
Begić (Salem) Ajla (1995–2024),
Begović (Muhamed) Ernad (1978–2024),
Begović (Mahmut) Huma (1966–2024),
Begović (Salko) Rahima (1948–2024),
Begović (Alija) Zejna (1939–2024),
Čilić (Ismet) Jasmin (1986–2024),
Čilić (Fikret) Irmela (1992–2024),
Imamović (Salih) Fikret (1960–2024),
Imamović (Salko) Amira (1965–2024),
Imamović (Fikret) Arman (1991–2024),
Hindić (Osman) Ibrahim (1964–2024),
Maslo (Ibro) Redžo (1938–2024),
Maslo (Alija) Nezira (1947–2024),
Maslo (Fehim) Semir (1967–2024),
Maslo (Ćamil) Đemila (1939–2024),
Tufek (Salih) Hivzija (1959–2024),
Tufek (Hivzija) Vedad (1975–2024),
Tufek (Salko) Adela (1988–2024),
te jedna žrtva čije je tijelo pronađeno u ponedjeljak.
Tragedija koja je odnijela živote ukupno 26 ljudi, od kojih 19 u Jablanici, četiri u Konjicu i tri u Fojnici, ostavlja neizbrisiv trag u srcima svih nas.
“Razlikujemo se samo po tome kako odlazimo s ovoga svijeta,” rekao je Kavazović, podsjećajući nas da smo smrtni. Kao da to ne znamo. Kao da svaki naslov u novinama nije isti, a svaki ispraćaj samo još jedna crtica u statistici tragedija. Ali ova nas je, barem na trenutak, natjerala da stanemo. Da pogledamo oko sebe i shvatimo – ništa nije vječno.
Salem Dedović, muftija mostarski, dodao je kako su poplave pokazale koliko je čovjek slab. Da, možda to sada znamo, ali znanje o našoj slabosti uvijek dolazi prekasno, nakon što su ceste već uništene, a životi izgubljeni. Dobro je, doduše, što na kraju dobiju status šehida – kao da je to dovoljno da zacijeli bol.
Solidarnost? Naravno, svi smo solidarni kad tragedija kuca na vrata. Svi smo ljudi dok nas voda ne odnese. Tada se sjetimo da smo bili braća, da smo dijelili ovu zemlju, ove rijeke. Sjetimo se svega što smo zaboravili u žurbi svakodnevnog života. I tako smo danas, barem nakratko, zajedno. Sve vjere, svi ljudi, ujedinjeni pred istom opomenom.
No, što ćemo sutra? Hoćemo li opet utonuti u svoje male živote, gdje je smrt uvijek negdje drugdje, gdje katastrofe pogađaju “njih” a ne “nas”? Ili ćemo ovu tragediju nositi sa sobom, kao tihi podsjetnik da smo svi u ovom zajedno – prolazni, krhki, nesigurni.
Među onima koji su danas ispraćeni na vječni počinak nalaze se imena koja ćemo pamtiti, barem neko vrijeme. Begić, Begović, Čilić, Imamović, Maslo, Tufek. Ime za imenom, čovjek za čovjekom. Naša braća, naše sestre. Koliko dugo ćemo se sjećati? Dok ne padne prva kiša i ne zamijeni ove slike novim vijestima.
Ali na kraju, tko zapravo može reći da razumije ovu vrstu gubitka? Tko može shvatiti snagu vode dok ona ne odnese nekog koga voliš? Jablanica danas nosi teret tragedije, ali koliko ćemo dugo nositi ovu lekciju?
Nikada nije problem ono što priroda učini. Problem je što mi, u svojoj aroganciji, uvijek vjerujemo da će nas zaobići. Sve dok se ne dogodi ono neizbježno.
nzirdum l poskok.info
wpDiscuz
