HAVERIĆ: Ove godine, Bosna (…)

U tekstu Tarika Haverića iznesene su sljedeće osnovne kritike:

1. Kritika Alije Izetbegovića: Haverić analizira Izetbegovićevu Islamsku deklaraciju, ističući njene netočnosti i ideološku ograničenost. Primjer je kritika Izetbegovićeve negativne ocjene Atatürkovih reformi u Turskoj.
2. Manipulacija povijesnim činjenicama: Izetbegovićevi stavovi se prikazuju kao manipulativni, s ciljem induciranja lažne slike među čitateljima.
3. Društvena glupost: Haverić kritizira društvenu autocenzuru i prešutnu kanonizaciju politički utjecajnih, ali povijesno netočnih djela.

Tekst je jako važan pa posebno sugeriramo budućim politolozima i onima koji se time misle baviti da ga svakako pročitaju. Bez ovog teksta nema se što raspravljati o BIH.

Mnogi stavovi iz Islamske deklaracije Alije Izetbegovića, napisane 1970, mogu poslužiti kao polazišta za niz različitih argumentacija u različitim društvenim naukama.

Na te argumentacije ne utječe opšta ocjena koju povremeno ponavljam, naime da je prava šteta što su komunističke vlasti kriminalizirale Izetbegovićev spis: »paranoja jugoslavenske partijske države učinila <je> da ovaj tekst izbjegne zaboravu koji zaslužuje, i koji prekriva desetine sličnih utopijskih nacrta što su ih muslimani širom svijeta, prestravljeni srazom islamskih društava s modernošću, sastavljali od polovine 19. stoljeća.

Da nije autor bio žrtva političkog procesa i na taj način stekao aureolu koja će mu 1990. pomoći da postane političar, njegovu Islamsku deklaraciju niko ne bi spominjao — onako kako danas niko ne spominje Deklaraciju evropskih muslimana Mustafe Cerića«[1].

Primjer koji ću navesti nema nikakve veze s »ideološkim zastranjenjima« Islamske deklaracije kako ih je vidjelo jugoslavensko pravosuđe u 1980-im godinama, i društvenopovijesni kontekst možemo slobodno zanemariti: usredsređujem se na Izetbegovićeve historijske ocjene moderne Turske i Atatürkovih reformi, koje se po mom mišljenju podaju analizi društveno proizvedene bosanskomuslimanske gluposti[2].

Rezultatima tih reformi Izetbegović daje negativnu ocjenu: vidi ih kao napuštanje islama, Tursku uspoređuje s Japanom (u korist Japana!), i kao primjer par excellence uzima zamjenu arebice latiničkim pismom s kraja 1920-ih godina: Razlika u filozofiji japanskih i turskih reformatora nije možda bila nigdje toliko jasna i karakteristična kao u pitanju pisma. Dok Turska ukida arapsko pismo, koje po svojoj jednostavnosti i sa svega 28 znakova, spada u najsavršenija i najraširenija svjetska pisma, Japan … zadržava svoje komplicirano pismo koje nakon reforme, pored 46 znakova, sadrži i 880 kineskih ideograma.

U Japanu danas nema nepismenih, a u Turskoj je – četrdeset godina nakon uvođenja latinice – nepismeno više od polovine stanovništva, jedan rezultat od kojeg bi, dakle, i slijepi trebali da progledaju[3].

Arapsko pismo kao jedno od najsavršenijih? Izvjesno, ali za pisanje arapskog jezika, a ne turskog.

U jeku pokreta da se u Turskoj arebica zamijeni latinicom, podsjećao je Charles Eliot u odgovarajućoj natuknici za Britansku enciklopediju (1926) da su »čisto turske riječi pisane arapskim slovima jedva razumljive čak i Turcima«, dajući kao primjer konsonantski niz mḥmd p?š? ?wldy, koji se može pročitati kao Mehmed paşa oldu, »Mehmed je postao paša«, ili kao Mehmed Paşa öldü, »Mehmed-paša je umro«.

Arapski, naime, ne bilježi kratke vokale, što nije strašno jer ih ima samo tri, no u turskom ih ima osam, pa se slova ?wlw mogu u turskom tekstu pisanom arebicom pročitati kao ulu (»velik«), ölü (»mrtav«), evli (»oženjen«), avlu (»dvorište«) – što su samo neke od mogućnosti.

Stoga autor od kojeg preuzimam potonji primjer, Geoffrey Lewis, s razlogom zaključuje u obimnoj studiji posvećenoj ovom problemu da se »ništa ne može reći u prilog arapsko-persijskom alfabetu kao sredstvu za zapisivanje turskog jezika«[4].

Izetbegovićev energičan stav kojim tvrdi upravo suprotno može, kako sam gore najavio, poslužiti u barem dvjema argumentacijama, kao potvrda dviju različitih teza.

Prva teza zahtijeva da njegov stav prihvatimo kao konstativan: autor tvrdi nešto što je moguće činjenično provjeriti, a upravo dokumentirana netačnost njegovog iskaza samo još jedanput potvrđuje njegovo siromašno historijsko znanje, prezir prema svakoj naučnoj metodi i aroganciju s kojom se upušta u donošenje apodiktičkih sudova u oblastima koje su mu potpuno strane.

No sva su ta svojstva, koja još više dolaze do izražaja u drugim Izetbegovićevim djelima, lična: ako prva teza glasi da je Alija Izetbegović plitak, površan i nekompetentan autor, ona je gornjim primjerom dokazana, ali nam ništa ne govori o društveno proizvedenoj gluposti kojoj je ovaj odjeljak posvećen. Da bi se ta veza uspostavila, treba podsjetiti da ništa od svega što sam preuzeo od Charlesa Eliota i Geoffreyja Lewisa nije nepoznato domaćim orijentalistima i osmanistima koji godinama s mukom dešifriraju stare turske tekstove pisane arebicom; oni najbolje znaju koliko je oslobađanje u turskoj kulturi predstavljalo uvođenje latinice, naročito s obzirom na prevođenje evropskih književnih i naučnih djela sa svim tim stranim imenima i stručnim izrazima čiji izgovor, kada su napisani arebicom, predstavlja jednačinu sa četiri-pet nepoznatih… Pa ipak, ako ne griješim, u više od pedeset godina otkako je Islamska deklaracija napisana, i u više od trideset godina otkako njeno širenje i preštampavanje nije kažnjivo, nije se našao u toj armiji stručnjaka nijedan da na nekom od brojnih skupova posvećenih Izetbegovićevom stvaralaštvu skrene pažnju na (barem) tu jednu očitu netačnost u tekstu koji je postao kanonski! Da i ne govorim o izostanku kulturoloških ocjena koje bi iznio svaki objektivan posmatrač, naprimjer da se uvođenjem latinice Turska ipak nije »srozala do granica barbarstva«, kako je Izetbegović tvrdio. Druga teza zahtijeva da Izetbegovićev stav prihvatimo kao performativan: on želi da kod svojih čitalaca izazove određeni efekt, i ako u tome uspijeva sasvim je nebitno da li je, i u kolikoj mjeri, tačno ono što tvrdi. A efekt je tu: mnogo je očiju zasuzilo od miline nad rečenicom da je »islam … jedina misao koja je mogla uzbuditi maštu muslimanskih naroda i ostvariti kod njih neophodnu mjeru discipline, inspiracije i energije«, i da je »sve što je u historiji muslimanskih naroda veliko i vrijedno spomena stvoreno … pod znamenjem islama«. I neka svi znaju da kemalističku Tursku sekularizacija vodi ravno u ponor: »Turska kao islamska zemlja vladala je svijetom. Turska kao europski plagijat predstavlja trećerazrednu zemlju, kakvih ima još stotinu na svijetu«[5]. Ako druga teza glasi da je Alija Izetbegović manipulator koji vještom selekcijom povijesne građe u koju su umiješani moralno-vrednosni sudovi inducira lažnu sliku svijeta kod površnih i poluobrazovanih čitalaca koji će u jednom trenutku lakoumno pristati da svoju sudbinu polože u njegove ruke – onda je ona već ovim nekolikim rečenicama dokazana. I ovdje bode oči izostanak, u proteklih pedeset godina, suvislih komentara njegovih tvrdnji. Naprimjer, ako je vladanje svijetom ideal (a već to shvatanje poziva na ozbiljnu psihoanalizu!), onda je Izetbegovićeva povijesna ocjena bolno nepotpuna: svijetom je vladao i Rim, mnogo dulje nego Turska, a nije ga pokretao islam već mnogoboštvo. A pokretalo je i Hetite, Egipćane, Babilonce, vojnike Aleksanda Makedonskog i tvorce mnogih drugih carstava… Pa ako mnogoboštvo nije izuzetak već pravilo, i ako islam nije condicio sine qua non, možemo li zaključiti, dovodeći Izetbegovićevo rasuđivanje do kraja, da bi Arapi postigli još bolje rezultate da su ostali mušrici? S druge strane, islamskim društvima koja se, za razliku od Turske, u 19. i 20. stoljeću nisu upuštala u reforme već su se naprotiv grčevito držala islamskih tradicija to nije pomoglo da izbjegnu zapadna osvajanja i dominaciju. Izetbegovićevim minder-spekulacijama o tokovima i smislu svjetske povijesti više pažnje posvećujem na stranicama koje slijede[6]. Ovdje ću se samo još kratko zadržati na gorespomenutoj usporedbi Japana i Turske i njihovog respektivnog odnosa prema tradiciji: dvije zemlje bile su krajem 19. stoljeća na približno istom stupnju razvoja, kaže Alija Izetbegović, ali je Turska napustila islam u korist sekularizma dok je Japan svoju tradiciju znao sačuvati, zbog čega se »popeo u sam vrh svjetskih nacija«[7]. Manipulator je, za potrebe svoga argumenta, elegantno izostavio najvažniji dio (pri)povijesti: Japan je, upravo slijedeći svoju militarističku tradiciju, u jednom trenutku poželio, baš kao Turska, da zavlada svijetom ili barem Mandžurijom, jugoistočnom Azijom, Filipinima i Pacifikom, krećući u pohod u kojem će stradati desetine miliona ljudi. I tek kada je definitivno poražen, a pobjednik mu odredio koje će tradicije smjeti da poštuje a koje pak neće, mogao je da se pridruži razvijenim svjetskim nacijama… Međutim, ni ovdje se desetine stručnjaka, historičara, nikada nisu izjasnile o ovoj i sličnim distorzijama historijskih činjenica kojima Izetbegovićevi spisi obiluju. Društveno proizvedena glupost nastaje upravo na taj način: kulturne elite, koncentrirane naročito na univerzitetima, u kontinuiranoj masovnoj autocenzuri prešutno kanoniziraju djela beznačajnih ali politički utjecajnih autora, u javnoj sferi se umjesto kritičke svijesti podržava dogmatsko mišljenje, opskurantizam i vjerska zatucanost, žrtvoslovlje postaje prevlađujuća dimenzija kolektivnog identiteta, a kulturom dominiraju statični muzealno-memorijalni sadržaji. I sve zato što niko nije na vrijeme rekao da je car gol… Igrom slučaja, jedan od primjera koje spominjani Geoffrey Lewis navodi kao ilustraciju nerazumljivosti turskih tekstova pisanih arebicom jest i konsonantski niz bwsnh, koji se može pročitati kao bu sene, »ove godine«, ali i kao »Bosna«. Ne treba u tu koincidenciju učitavati nikakva sudbonosna značenja. Naprosto, Bosne neće biti ni ove godine ni sljedeće, a ni one tamo, sve dok se nad njom bude nekažnjeno nadvijao duh Alije Izetbegovića. Bošnjaštvo kao promašen projekt. Kako suditi (o) povijesti, iz poglavlja »Sveta glupost«. [1] Tarik Haverić, Kritika bosanskog uma, ECLD, Sarajevo, 20223, ss. 301-302. [2] V. Tarik Haverić, »Habent sua fata libelli. 45 godina Sušićevog Parergona«, (3). [3] Alija Izetbegović, Islamska deklaracija, bez izdavača, godine i mjesta izdavanja, »Uvod«, s. 5. [4] Geoffrey Lewis, The Turkish Language Reform. A Catastrofic Success, Oxford University Press, 1999, s. 27. [5] Alija Izetbegović, Islamska deklaracija, op. cit., s. 5. [6] V. infra, poglavlje »‘Naša islamska stvar’«. [7] Alija Izetbegović, Islamska deklaracija, op. cit., s. 10. daj mi osnovne kritike iz ovog teksta