Zlatko Hasanbegović optužuje premijera da “Hrvatsku drži ukopanu u jugokomunističko crijevo” i da je u EU “slijepo crijevo”Zlatko Hasanbegović na zadnjem je mjestu izborne liste za EU, ali ima šanse ući u EU parlament.
Na koliko glasova računate i hoćete li, ako dobijete mandat, ići u Bruxelles?
Računamo na mandat i da će birači prepoznati autentične nacionalno-političke vrijednosti koje smo zastupali i promicali dosadašnjih političkim i saborskim djelovanjem. Svi članovi saborskog kluba NZH, gospođa Esih, general Glasnović i ja, nalaze se na listi kao jamstvo provedbe našeg političkog programa i načela koja zastupamo. U Europskom parlamentu će se naći osoba s naše liste dostojna te dužnosti, jasnih hrvatskih državno-političkih stajališta, kao glas hrvatskog narodnog i državnog interesa kao jedine mjere svih stvari.
Što mislite o današnjoj EU?
Današnja Europska unija je nedovršena tvorevina koja proživljava višestruku krizu ne samo institucionalne forme, nego i duhovno-civilizacijskog sadržaja. Načelni konflikt između dvaju tendencija, prve po kojoj EU treba biti ‘Europa domovina i naroda’, te prostor demokratskog odlučivanja na svim razinama, te druge po kojoj se treba preoblikovati u naddržavu federativnog tipa s državnim strukturama bez demokratskog i narodnog legitimiteta ulazi u završnu fazu. Pored toga, sve više jača zamisao o EU s više brzina, s tzv. europskom hegemonijalnom jezgrom (Pariz – Berlin), nacionalnim državama snažnog identiteta i tradicije na europskom istoku koje ne žele podleći briselskom Levijatanu te na kraju s jugoistočnom periferijom nedovršenih država, s nejasnom državno-nacionalnom perspektivom, kao lakim plijenom izvaneuropskih geopolitičkih nadmetanja. Slučaj sapunice oko provedbe Brexita pokazuje da EU poprima značajke Sovjetskog Saveza i Titove SFRJ, tvorevina u kojima se nađete spletom povijesnih okolnosti, ali iz kojih se više ne može izaći bez obzira na narodnu volju. Točnije, preduvjet izlaska je da takva tvorevina prestane postojati. U takvom nepovoljnom razvitku Hrvatskoj je namijenjen položaj slijepoga crijeva, višestrukog predziđa tuđih interesa. Tako opisana zbilja traži autentičan glas hrvatskog narodnog i državnog interesa u Europskom parlamentu, a ne bezbojne činovnike i propale političare zaokupljene dnevnicama, promocijom i degustacijom vina i maslinova ulja te kakvoćom čokoladnih namaza koje ionako, kao prehrambeno smeće, iz zdravstvenih razloga treba izbjegavati bez obzira na to jesu li sadržajem prilagođeni osjetljivom želucu Europljanina ‘prve brzine’ u Berlinu, Amsterdamu ili Parizu ili probavnom sustavu europske periferije.
Kako bi Neovisni za Hrvatsku zastupali hrvatske interese u Uniji?
Hrvatske narodne i državne interese u Uniji, koji su u savršenoj suprotnosti s briselskom oligarhijom, treba i može zastupati hrvatska država i njezina diplomacija, a uloga hrvatskih zastupnika je tek dopuna toga djelovanja. Stoga to pitanje prelazi okvire europskih izbora. Ono otvara ključni problem temelja na kojima počiva moderna hrvatska država, vrijednosno-identitetske konfuzije kojoj je izložen hrvatski narod putem stalnih pokušaja restauracije propale jugoslavenske komunističke baštine, utjecaja nelustriranih struktura društvene moći, nesposobne političke elite koja održava status quo i odupire se korjenitim društvenim promjenama te na kraju jalove diplomacije proizašle iz retorte Budimira Lončara i notornog Mate Granića. Simbolički i politički, bitka se prvo treba dobiti u Zagrebu, a kako bi se mogla prenijeti na briselsko bojno i političko polje. Zato ovi izbori prelaze okvire važnosti i uloge EP-a i imaju prvorazredno unutarpolitičko obilježje te predstavljaju predizbore za ključne parlamentarne, koji nas tek očekuju. Birači se ne će izjašnjavati o europskim fiskalnim semestrima i direktivama EK već o Plenkovićevoj trgovačkoj protunarodnoj hrvatsko-srpskoj koaliciji i saborskoj većini kojom je pogažena autentična narodna i biračka volja, bez obzira na to je li riječ o biračima tzv. desnice, tzv. ljevice ili nepostojećeg tzv. centra. Plenkovićeva izborna koncepcija je u narodu anestezirati tu ključnu činjenicu, u javnom prostoru nametnuti raspravu briselskim metajezikom o tehničkim efemerijama i demotivirati Hrvate od izlaska na birališta, na kojima bi se po toj strategiji našli samo stranački vojnici-poslušnici koji će slikati svoje listiće, pokazati slike mjesnim i županijskim partijskim komitetima HDZ-a, a koji će ih nakon toga distribuirati u središnjicu kako bi pred Velikim vođom, kojeg se i boje i preziru, dokazali odanost i time ojačali vlastiti položaj u budućim kadroviranjima.
Kako vidite dosadašnje predstavnike Hrvatske u EU parlamentu?
To su tipični, autentični predstavnici jalove i bezidejne hrvatske političke klase, zaokupljene vlašću, lišene ikakvih viših ciljeva. U tom smislu dosljedno nastavljaju djelovati onako kako su djelovali i u hrvatskoj politici, u kojoj su ostavili svoje klonove i nasljednike i koji se sad bore zauzeti njihove briselske položaje. Na listi HDZ-a imate ljude koji su još kao djeca sanjali da će, kad odrastu, postati Šuicom ili Jandrokovićem. Milošću Plenkovića taj san im se sad i ostvaruje. Stvar treba demistificirati. Zastupnik u EP-u je beznačajan ako nije dio šire parlamentarne skupine, točnije, kako bi rekao Plenković, ‘velike političke obitelji’, što je sinonim za kominterne našeg vremena i njihove hrvatske sekcije, bez obzira na to je li riječ o tzv. pučanima i demokršćanima, tzv. socijalistima ili tzv. liberalima i zelenima.
Kakav interes građani pokazuju za kampanju? Zanimaju li ih EU teme?
Hrvatsko društvo prožima osjećaj beznađa, apatije i nemoći da je izbornim postupkom moguće promijeniti političkostranački oligopol HDZ-SDP bez obzira na cikličku pojavu različitih prosvjednih ‘trećih’ opcija, koje u pravilu pokazuju nedoraslost u vođenju državnih poslova. Klimaks takvog stanja nastupio je pojavom Andreja Plenkovića, koji je proizveo tektonske poremećaje u stranačkom rasporedu i hrvatsku politiku pretvorio u travestiju, a sebe u autentičnog vođu tzv. ljevice na način da pored njegove vlade trgovačke tzv. hrvatsko-srpske koalicije više nema potrebe za SDP-om, što je i razlog urušavanja te općenito nepotrebne stranke. Europske teme su supstancijalno hrvatske i obrnuto nema niti jedne hrvatske teme koja nije i prvorazredna europska. Građani gube vjeru u promjene, izborna apstinencija raste iz izbora u izbore, što je i cilj Plenkovićeve vladavine, pretvoriti birališta u okupljališta stranačkih poslušnika, korisnika državnih beriva i dobitnika različitih sinekura.
Referendum će se pretvoriti u plebiscit o Plenkoviću – dobije li pet mandata, na konju je, dobije li četiri, hoće li biti poljuljan?
U biti to je nebitno, iako svako značajnije povećanje izlaznosti na izborima jamačno dovodi do pada broja HDZ-ovih mandata. Ovo je tek uvod i provjera narodnog raspoloženja uoči saborskih izbora, na kojima će nastupiti trenutak istine za sve političke aktere. Zadaća Neovisnih za Hrvatsku je osvijestiti i politički pridobiti onaj dio nezadovoljnog hrvatskog naroda koji vjeruje u naš program nacionalizma i društvene slobode te korjenitih promjena na svim područjima kao preduvjeta za izlazak moderne hrvatske države iz jugoslavenske i titoističke društvene ljušture i entropije te beskrajnog održavanja statusa quo. To je mukotrpan i dugotrajan proces koji traži autentične i nepatvorene političke aktere, a ne podanike i prodavače magle i političkog folklora. I političkom laiku je jasno da HDZ više nikad ne će moći sklepati trgovačku većinu bez tzv. velike koalicije, a to će biti početak dalekosežnih promjena u četvrtstoljetnom hrvatskom besplodnom političko-stranačkom rasporedu. U perspektivi, tekući pseudofrakcijski raspad SDP-a tek je anticipacija budućeg razvitka u HDZ-u, točnije Plenković će po posljedicama, bez obzira na iluziju o njegovoj trenutnoj apsolutnoj moći ostati zabilježen kao HDZ-ov Zoran Milanović. Nad tim ne treba naricati, dapače to je poželjan razvitak i preduvjet nacionalne i državne konsolidacije te izlaska iz stanja očaja i beznađa.
Plenković provodi resslerizaciju stranke kako bi je deorbanizirao ili dekaramarkizirao?
HDZ nikad nije bio ‘orbaniziran’ ili ‘karamarkiziran’, pa se ne može govoriti o toj vrsti procesa. Riječ je o kadrovskoj stranci i bezidejnom konglomeratu različitih interesnih skupina zaokupljenih i povezanih vlašću koje parazitiraju na povijesnoj glavnici pokreta i utemeljitelja moderne hrvatske države. Ako već spominjete restauracijske procese, možemo govoriti o kosorizaciji HDZ-a, naravno bez političke pomajke Andreja Plenkovića, Jadranke Kosor, čiju političku (ne)misao sad provode njezini politički sinovi. Ono što je novo i u konačnici pozitivno i poželjno je činjenica da Plenković provodi, putem svojih mladih klonova, ono što je od prvog dana i rekao, tzv. transformativni proces, ekstremnog centrizma, mijenja HDZ i Hrvatsku na sliku i po nalogu međunarodnih tutora pretvarajući stranku u sekciju briselske kominterne i jedne od bezbojnih europskih tzv. pučkih stranaka u trenutku kad se taj koncept nalazi pred povijesnim slomom. Slično onome kad se par mjeseci uoči pada Berlinskog zida kao maturant s intelektualnim pretenzijama referirao na Marxa i Kardelja. Kad se taj proces dovrši, birači HDZ-a više ne će moći reći da im nije bilo poznato i da nisu mogli na vrijeme prepoznati. Što sam mislio o tome, jasno je iz moga daljnjeg političkog djelovanja izvan HDZ-a. Ni u jednom trenutku nisam dvojio trebam li staviti na kocku svoju političku sudbinu ili ostati kukavički zanovijetati u HDZ-u i čekati trenutak obračuna, kad će oni koji sad ljube Plenkovićeve skute nastupiti kao njegovi egzekutori.
Kakav je odnos vas i Željke Markić? Koji su ciljevi ovogodišnjeg Hoda za život, na dan izborne šutnje?
Prijateljski i srdačan budući da nastupamo na suštinski različitim područjima, politike i građanskog aktivizma. Među nama postoje zajednički pogledi, ali i svjetonazorske ili ideološke razlike. Povezuje nas vjera u potrebu za korjenitim promjenama. Svatko onaj koji promiče autentični građanski aktivizam nasuprot monopolu lažnog i dobro potkoženog dotiranog paravladinog i profitnog tzv. nevladinog sektora naš je načelni saveznik, uz jasno razgraničenje i autonomiju dvaju područja, državno-političkog i stranačkog te područja građanskog društva i društvenog aktivizma. Ciljevi Hoda kao nestranačkog okupljanja su svake godine isti i potpuno je irelevantan nadnevak predizborne šutnje jer organizatori ne šalju političko-stranačke već svjetonazorske poruke. Isti dan na predizbornu šutnju je i zadnje kolo HNL-a, derbi Dinamo-Hajduk na Maksimiru. Budući da ću se, kao i uvijek, naći na tribini, nadam se da se ne će zatražiti i odgoda utakmice zbog mogućnosti kršenja izborne šutnje, koja je općenito besmislena i koju treba dokinuti.
Predsjednica kaže da postoje dva pozdrava ZDS: jedan prihvatljiv, drugi ne. Kako ga prepoznati?
Cijela sapunica oko Za dom spremni je besmislena i nametnuta od tzv. antifašističke moralne policije kao instrument stvaranja razdora i podjela u hrvatskom narodu te kao sredstvo za međunarodne pritiske i ucjene te nametanja Hrvatima transgeneracijskih povijesnih kompleksa. Kad bi neupućeni pratio hrvatske medije, stekao bi dojam da se razvio specifični hrvatski fenomen odbacivanja građanskih pozdrava te da se Hrvati masovno, umjesto s Dobro jutro i Dobar dan, međusobno pozdravljaju sa Za dom spremni. O tome sam i kao političar i kao povjesničar sve jasno rekao bez petljanja i licemjerja u pozadini kojeg uvijek stoji neznanje. Za dom spremni nije tisućljetni paleohrvatski pozdrav uklesan latinicom na glagoljičku Bašćansku ploču, kao što neki u dobroj vjeri i nepameti vjeruju. On jest hrvatski pozdrav jer nije kineski ili bugarski budući da je proizašao iz naslijeđa Ustaškog pokreta, koji je, bez obzira na to što o njemu mislili i bez obzira na različite hipoteke, neodvojivi dio hrvatske političke baštine, kao i, primjerice, pravaštvo i njegovo geslo Bog i Hrvati ili HSS i njegova ‘vjera u Boga i seljačka sloga’. Osim što je hrvatski, pozdrav Za dom spremni je stari pozdrav u smislu da i čovjeka starog 87 godina možemo nazivati starim. Hrvatska historiografija donedavno je zabilježila prvu uporabu tog pozdrava u srpnju 1932. u emigrantskom ilegalnom listu Ustaša, glasilu Ustaše, hrvatske revolucionarne organizacije (UHRO). Kako u međuvremenu historiografska istraživanja ne prestaju, bez obzira na jalove rasprave neukih laika u medijskom prostoru, pronađen je dokument koji prvu zabilježenu uporabu tog pozdrava pomiče na siječanj 1932. Za one koji znaju gdje se nalazi Hrvatski državni arhiv u Zagrebu ovaj dokument mogu pronaći u zbirci mikrofilmova pod signaturom HDA, mikrofilm D-2249, snimka 632. Ako buduća arheološka istraživanja pronađu ranosrednjovjekovni dokaz korištenja pozdrava Za dom spremni, ja ću svoje stajalište revidirati. To je jedan kontekst, drugi je korištenje pozdrava Za dom spremni u sklopu simbola i obilježja HOS-a. Problematizirati ili postaviti pitanje mogu li se i smiju isticati obilježja jedne od hrvatskih zakonitih ratnih postrojbi u Domovinskom ratu apsurdno je i predstavlja prvorazredni nacionalni mazohizam. Odgovor glasi da, smiju se i trebaju isticati, u svakom trenutku, u svakoj prigodi i na svakom dijelu hrvatske države. To je početak i kraj svake rasprave. Neovisni za Hrvatsku kao stranka starčevićanskog i slobodarskog stava načelno je protiv svih zabrana, bez obzira na to o kojem je simbolu riječ. Nema te zabrane koja može nadomjestiti nedostatak zdrave pameti i razuma.
Boris Rašeta l express.hr
wpDiscuz