Zamisli da si objektivan sud i pošten. Ako pošteno odradiš svoj posao nije ti onda problem pogledati bilo kojem čovjeku u oči i ponosno stati iza onog što si radio.
Haaški Talibanat , svjestan je odurne činjenice o samome sebi.
Svjestan je da je dao najveće kurve međunarodnog prava.
Da su javno pred očima roditelja pobijene djece Viteza i Grabovice kazali: Ne, žrtve Hrvata nas ne zanimaju. Zločini džihada nisu naš predmet istraživanja.
Kazala je to osobno i lično, Loiuse Arbour, koja je na kostima naše mrtve djece izgradila životnu karijeru baš onako kako je i Madaleine Albright na živitoma 500.000 mrtve iračke djece “stekla svjetsku slavu”.
Onako kako je Sarajevo, ta autarkična amoralna kotlina dna, oplakivalo tu ženu, koja je javno kazala da se sve oko Iraka isplatilo pa i te smrti tolike djece, tako su gotovo u tajnosti dočekali sam vrh međunarodnog Haaškog gnjojišta, parodije sudstva , nekolicinu talibana koji su tamo govorili što je džihad od njih htio čuti.
Sam činjenica da Haaški talibanat uživa puno povjerenje i popularnost među ljudima poput Šerifa Patkovića, Selme Cikotića, Dževada Mlaće, Bakira Izetbegovića, menadžera Al Qaede u BIH koji su Abu Mealiju dali BH putovnicu i spremili ga na WTC gđe Bisere i g. Šefika, sve govori o tim životinjama.
Ljudskim okotima.
Okoti su se ovi dana skrivali po Sarajevu. Puna dva dana trajalo je “ja tebi serdare ti meni vojvodo”.
A vijesti su objavljivane skrivene od očiju javnosti.
Nije li to jasno priznanje Haaških gmazova da se nečeg boje. Da su duboko svjesni rasističkog principa kojeg su se držali tijekom suđenja.
Da su itekako svjesni da u zemlji u koju su došli, leže humci djece, koja ih nije zanimala.
Cenzura je zabranjena u BIH prema Ustavu.
Tko će odgovarati što se od udruga hrvatskih logoraša i majki Viteze i rodbine Grabovice i rodbine pobijenih Jajčana i rodbine Uzdola krila činjenica da su oslobodioci njihovih obrednih koljača po Sarajevu lamentirali o pravdi i o tome kako posao još nije završen?
Ako neki posao nije završen to je posao srpskog i hrvatskog naroda s Haaškim sudom.
Vrijeme kada je Safet Oručević doveo Agiusa, u Mostar, Mostar podno Grabovice, bilo je vrijeme kad je to zgarište pravosuđa još uvijek nekome predstvljalo nekakav autoritet, nitko nije vjerovao da će Talibani pobjeći odmah nakon presude šestorci i proglasiti kraj suđenja, budući da je opće pitanje koje se nametalo bilo : Dobro kad će početi suđenje Al Qaedii i Armiji BIH, ali danas, tko normalan danas uopće tu mafiju shvaća ozbiljno?
Čak ni zločin u Uzdolu nisu smjeli načeti jer su svjesni da je i tamo bilo nekoliko vojnika Al Qaede pa su prepustili Sudu BIH za ratne zločine da osudi starog inženjera Buzu, koji niti je mogao niti je znao kako upravljati tim ljudima.
Ukratko brusselska gospoda dobila je od nekog naputak, nekog jako moćnog da sve zločine u kojima je bio potpis Al Qaede zaobilazi.
Kako je Haag potpuno zaobišao sve zločine Armije BIH ispada da je potpis tih terorista bio u doslovce svakom njenom zločinu. Presuda Rasimu Deliću od tri godinice mjera je hrabrosti ovog suda.
Bez snage da zatraže izručenje Abu Mealija bez odlučnosti da se uloga Al Qaede u BIH potpuno rasvijetli i da svijet shvati što se točno događalo u BIH, svaki kredibilitet ove mafije, tzv. Tribunala je odavno mrtav.
Ubili su se obredno. Na neki način koliko god im to teško bilo priznati posljednje su žrtve panislamističkog ludila koje su sami doveli u Bosnu početkom 90-ih.
Taj signal straha poslan iz središta Haaga Al Qaedi, jasan je bio znak da ona može nastaviti svoje pohode.
I nastavila je. I nastavit će.
Možda je izručenjem Srba i Hrvata Brussels dobio privremeni mir strategija im je loša.
Kukavičluk koji je Europa pokazala amnestirajući tisuće obrednih koljača od zločina kakvih se ne bi postidio ni srednji vijek, i rigidnost koju su pokazivali pokazujući mišiće nad ljudima koji puške u ratu nisu vidjeli sudeći ih za dva desetljeća robije jer eto “jamačno ste mogli imati utjecaja”, bez dokaza, bez materijalne linije između žrtve i počinitelja, počinjeno je djelo krivosuđa koje će tek stići na naplatu.
Neka im je sa srećom. Jer doći će dan, više neće biti robe za potkusurivanje.
Nešto smo pametniji. I nešto nam se ne žuri u Europu.
A za razliku od uštogljene djece europskih namjesnika nad Bosnom, mi smo preživjeli ono što Europu tek čeka.
Neka je loše vrijeme, loša probava i svaki loš dan Brammertzu i gđi Sotoni, za svo vrijeme dok udišu zak u našoj zemlji. Zemlji u kojoj leže mladi grobovi naše djece.
Djece koja ih nisu zanimala.
Prokleti bili za vijeke vjekova Louise Arbour i Carla Del Ponte, sudac Agius i Tužitelj Brammertz. Džihad vam se s djcecom na ljuljačkama igrao. Kao u Vitezu 1993. Kao u Grabovici u rujnu 1993.
Tamo znte gdje se ništa nije dogodilo.
Mater vam saudijsko plaćeničku-
Uostalom o njihovom radu i pravednosti najbolje govori ovaj printscreen, dovoljno je proguglati njihova imena posljednja dva dana i bit će vam jasno koji svijet u Bosni i Hercegovini je oduševljen njihovim radom.
wpDiscuz
