Donja Jablanica, mjesto gdje je nekad život disao uz šum Neretve i smijeh djece u proljeće, sada je tek sjena onoga što je bila.
Ovaj mali hercegovski kutak raja više nalikuje na pakao danas. Na grad duhova. Zemlja, natopljena suzama i vodom, zaboravila je kako se osjeća pod ljudskom nogom, a oni koji su preživjeli, nosit će zauvijek ožiljke na srcu.
Kenan Šašić iz Civilne zaštite hladno nam priopćava brojke. Pet godina, kažu. Pet godina sanacije, 50 milijuna maraka štete. Kao da su to samo brojke.
Gdje su u tim brojkama Zilhad i Adil, ljudi od krvi i mesa, ljudi koji su gledali kako im se domovi pretvaraju u ruševine? Gdje je smijeh njihovih sinova i kćeri? Gdje su u tim brojkama priče, snovi, ono što čini život? Ne znam. Možda je zatrpano ispod tri ili četiri metra mulja i blata, kao što je Adil rekao, ili možda pluta Neretvom, prema nekoj dalekoj obali.
Adil je spasio svoju obitelj, podigao ih u potkrovlje dok je sve ostalo nestajalo pod vodom. Zilhad, simbol herojstva, spašavajući suprugu, dijete i susjede, izgubio je više od svega što su brojke mogle reći. Gubitak koji se ne mjeri novcem, ne mjeri godinama sanacije. Mjeri se tišinom. Tišinom u kojoj više nema glasova njegovih susjeda, onih s kojima je dijelio svaki dan, svaku kavu i svaki osmijeh.
Mulj, on leži tu, nepokretan i hladan, kao trajna uspomena na ono što je nekad bilo. Teren izgleda neprohodan, kažu. Kao da itko želi proći tim putem ponovno. Tko bi se vratio?
Uz sve to, kao da nije dovoljno što je srce Jablanice slomljeno, tragedija se širi dalje, ploveći niz Neretvu, prema Jadranu. Otpad, plastika, staklo, sav taj smeće, sada prijeti da uništi ono što je ostalo od ljepote. Neretva više ne teče samo kao rijeka, već kao nositelj ekološke prijetnje. Ono što je jednom bilo bistro i čisto, sada postaje tamno, težeći moru, spremno da razori ono što smo voljeli. Stručnjaci upozoravaju, kao da nismo dovoljno upozoreni. Ako plastika dođe do mora, bit će tu desetljećima, možda i više. Kao i ožiljci koje ova tragedija ostavlja iza sebe.
“Kakva god bila” istraga, neizbježno dolazi do ilegalnog kamenoloma. Ta riječ “ilegalno” zvuči gotovo kao da je kamenje samo odlučilo zatrpati naselje, kao da je priroda kriva, a ne ljudi. Ali svi znamo, nije kriv kamen. Radni strojevi su još tamo, tiho svjedočeći o propustima. Tko je odgovoran za 17 izgubljenih života? Tko će nositi teret te krivnje? Fokus istrage je na ljudima koji su upravljali tim kamenolomom. Ali, kakva god bila njihova odgovornost, jedno je sigurno – voda ne pita, ona samo uzima. I uzela je previše.
Dok hodam kroz tišinu ovog hercegovačkog grada duhova, pitam se hoće li itko ikada odgovarati. Hoće li itko ikada vratiti smijeh na ove ulice? Jer u krajnosti, ovo nije priča o novcu, ni o sanaciji, ni o istragama. Ovo je priča o ljudima. O životima koje je odnijela rijeka, o snovima zakopanim ispod mulja, i o tišini koja ne ostavlja mjesta za išta drugo.
Emina Zanki l poskok.info