Goran Bogdan: Ni Šušak valjda nije bio imun na događaje u Vukovaru

Razgovarali smo netom što je minula jedna od posljednjih proba, dva dana prije premijere “Pada”. Goran Bogdan u postmodernom dramskom kolažu Mirana Kurspahić igra Gojka Šuška. “Pad” isprepleće povijest i fikciju, autentične transkripte razgovora između političkog i vojnog zapovjedništva zemlje iDedakovićeva stožera u Vinkovcima te scene koje su isključivo plod autorove mašte. Pitanje je staro, puno puta postavljeno, a još sasvim svježe, jedva i dotaknuto: je li Vukovar morao pasti? Bogdan je umoran. I zadovoljan.

Je li realno očekivati da i “Pad”, makar je samo prvi dio predstave baziran na faktografiji i transkriptima, a većina onoga što se događa na pozornici je fikcija što je potpisuje Kurspahić, uznemiri duhove, razbjesni političare, i one odavno politički eutanazirane i sadašnje, ohrabrene visoko kontaminiranom atmosferom u društvu?

Rade li to predstavu čija će percepcija biti nalik na onu nedavno objavljena romana “Rupa” Ivane Bodrožić, o kojoj su galamili lokalni bivši i sadašnji vlastodršci koji su se prepoznali u toj priči s referencama na domaću političku stvarnost, među tim likovima što se klanjaju jedino moći i novcu?

“Ljudi imaju pravo reagirati kako god hoće i kako mogu. Ne znam da postoji tema tako sveta da ne traži propitkivanje, jer što je više sveta, više zahtijeva preispitivanje i čeprkanje. Ako je nešto tako silna, velika istina, sumnja može samo potvrditi tu istinu, ali a priori isključiti sumnju je neinteligentno, to je odustajanje od života”, energično utrne cigaretu pa nastavi: “Roman Ivane Bodrožić je fikcija, pa mi nije jasno zašto je izazvao takve reakcije. Mi u predstavi o padu Vukovara nismo rekli ništa novo. To su stvari o kojima se govori više od 20 godina. U predstavi ništa ne dociramo, ne pokazujemo prstom tko je kriv. U prvom smo dijelu prenijeli dijelove iz tih notorno poznatih transkripata i neka ih čita tko god kako hoće. Nisam za olako suđenje, bilo o kome da je riječ. Držim da je razmatranje situacije prije suda cilj bivanja, u nekom umjetničkom pogledu. Istraživanje je svrha. Umjetnost nije kadra donositi velike zaključke, ona je tu samo da otvara pitanja.”

Svaki lik koji radi za njega je, kazuje Bogdan, osoba koju, igrajući je, nastoji razumjeti, ljudski opravdati nekom logikom imanentnom onome koga utjelovi. Pa je, eto, posljednjih mjeseci na probama radio na tome da opravda Gojka Šuška: “Moram ga razumjeti. Iako, nismo se mi u predstavi bavili biografskim istraživanjem tih likova, tek zadnjim danima uoči pada grada i njihovim razgovorima, transkriptima koji govore o komunikaciju između generalštaba i Dedakovićeva bunkera u Vinkovcima. Nisam pokušavao skidati Gojka Šuška, to nije predstava o Tuđmanu, Šušku, Gorinšeku, Glavašu, Hebrangu…

“Pamtim Šuška još kao mali, iz Širokog Brijega. Spremajući predstavu uopće nisam htio ulaziti u njega osobno i propitkivati njegov lik, ne bavim se time je li krivac ili junak, konačno nije on plošan. Samo sam se bavio situacijom u kojoj su se oni našli tih dana uoči pada grada. Tražio sam neke ljudske osobine, razmišljao sam što je njemu u tom trenutku prolazilo kroz glavu. Nitko valjda nije bio imun na to što se događalo, tako ni Šušak.” Zašuti na trenutak.

“Mi smo ovdje ograničeni stvarnim transkriptima koji su uska partitura. Dok smo radili, imali smo na umu da su oni pretpostavljali da su prisluškivani, pa su cijelo vrijeme govorili u šiframa, tako da je jako teško iznijeti suptilnosti tipa što su oni mislili, što su oni htjeli. Ja tu više kao Goran Bogdan nastojim upisati nešto u taj lik negoli što doista znam o toj nedavnoj povijesti.”

U televizijskoj seriji “Posljednji Panteri”, britansko-francuskoj produkciji, glumio je glavnog negativca. Partneri su mu bili Samantha Morton i John Hurt. Poznato je, puno je puta spominjao, kako se prijavio za jednu od sporednih uloga, a na kraju dobio – glavnu rolu. U tih osam mjeseci rada u prvoj velikoj stranoj produkciji, što je ponajviše ponio sa sobom?

“Na samom početku bio sam jako ‘stisnut’, preplašen. Stalno sam se bojao hoću li biti na nivou zadatka. Strah me bilo da ću zeznuti, da neću opravdati njihova očekivanja. Jer, audicija i angažman, sve mi se to dogodilo na brzinu i cijelo sam se vrijeme pitao jesu li oni svjesni koliko ja mogu ili ne mogu, kako oni to vide da sam baš ja taj. Sumnjao sam u sebe, kao što često sumnjam. I dosta je dugo trajalo da steknem sigurnost”, iskreno će. “No, kad sam krenuo raditi s tim ljudima, koji su doista zvijezde i profesionalci bogati iskustvom, ljudi za Oscare, i kad sam vidio da su oni jednako kao ja puni sumnji i ponekad preplašeni te da to uopće ne kriju, što bi se ono reklo, da se nitko od njih ‘ne pravi Englez’, da se nitko ne pravi pametan, da je tamo pod normalno raditi na strahovima i sumnjama i da se to otvoreno nosi i govori – bilo mi je lakše. Svidjela mi se ta ‘krhkost’. Kod nas se često ljudi s manjkom znanja prave pametni. Tamo na to nisam naišao. Tamo se neznanje nosi na čelu, dapače dok god ga je, ono se ne krije, sve se pita. To je za mene bilo oslobađajuće. Divno. Nastojim i dalje tako raditi”, kaže pa ilustrira primjerom: “Niti jedno moje pitanje nije dočekano kao da je glupo ili dosadno, baš na svako sam dobio odgovor, a producenti i dramaturzi držali su da je to što bih pitao problem koji oni nisu uvidjeli. Pitanja se tamo ohrabruju.

Pamtim prvi dan kad sam se konačno opustio, kad sam osjećao da mi dobro ide. Bio je to odličan osjećaj, kao nagrada za onaj rad prije toga. Tad su moja pitanja postala još traženija. Kad bih upozorio na neku nelogičnost u scenariju, a prvo sam to radio doista vrlo bojažljivo, to bi bilo dočekano s odobravanjem. Rekli bi: ‘Bravo, nismo to uvidjeli. Imaš pravo.’ Tako to tamo funkcionira. Ja sam njih zamišljao kao neke nepristupačne izvanzemaljce, a zapravo su vrlo otvoreni. Ta me velika produkcija podsjetila na naše studentske filmove na Akademiji. Ne dobiješ ni kune, nego radiš zato što to voliš. A ovdje, bez obzira na ogroman budžet, osjeća se i ta velika posvećenost radu, da to nije samo zbog novca.”

Ne priželjkuje, kaže, niti je ikada priželjkivao igrati neku određenu rolu. Manje mu je bitno koga će igrati, više kako će i u kakvim uvjetima to što radi raditi. “U zadnje vrijeme dosta pratim europske produkcije, te velike redatelje. Nije Hollywood, koji mnogi sanjaju, i moj cilj. Više bih volio raditi zanimljive projekte s dobrim redateljima ovdje, novi europski val. Bio bih najsretniji kad bi taj novi europski val krenuo i u našoj regiji, kad bi i filmovi odavde našli svoje mjesto pod tom kapom, kao što se već počelo događati. Htio bih da ovdašnji projekti u kojima radim isto nađu mjesto na velikim festivalima, dobiju priznanja u svijetu, a i da radim s tim velikofestivalskim redateljima, da ih sad ne nabrajam… Ali, tko to ne bi htio?”

Hercegovačko podrijetlo i djetinjstvo razlog su da ga novinari često, iritantno se čudeći, ispituju kako to da nije konzervativan, da ne dijeli određeni sustav vrijednosti koji se a priori veže uz hercegovački kamen. Uzalud, čitala sam puno puta, Bogdan objašnjava da je odrastao u građanskoj obitelji sveučilišnih profesora, predavača prirodnih i tehničkih znanosti u kojoj se poticalo razmišljanje, na cijeni bila logika i zdrav razum. Pokušavam napraviti inverziju pitajući čovjeka prema kojem su imali predrasude je li se i on hrvao s nekim svojim predrasudama. Kako danas stoji s predrasudama? “Možda nisam dovoljno iskren prema sebi, ali evo, stvarno mislim da nemam predrasuda. Stalno su mi govorili: ‘Što budeš stariji, bit ćeš konzervativniji’. Ali, meni se događa upravo suprotno.

U meni netolerancija, isključivost, generalizacija počinju izazivati sve veći bijes. Nekad, kad sam bio mlađi, govorio sam: ‘Ajde, imaju svi pravo misliti što hoće, makar i rasisti.’ Danas nemam tolerancije za glupost. A u glupost svrstavam i rasizam i taj isključivi nacionalizam, sve generaliziranje, odbijanje različitosti, neradoznalost. Ne mogu podnijeti nerazmišljanje. Pa, misli! Misli svojom glavom!”

Predrasude su, kaže, podjednako disperzirane na obje strane političkog spektra. “Slušam današnju ljevicu i vidim da je puna predrasuda, diskurs ljevice izjednačio se s diskursom desnice.”

Nismo mogli zaobići ministra Hasanbegovića, više puta tijekom razgovora vraćali smo se, među ostalim, i na nedavne odluke Ministarstva o dijeljenju novca u kulturi. “Svaki čovjek ima pravo na ideologiju kakvu god hoće, može on u svom podrumu klanjati sotoni, što se mene tiče. Ali nema pravo raspolagati javnim dobrom samo u skladu sa svojom ideologijom. Tako nekako Hasanbegović raspolaže budžetom Ministarstva. Protiv sam revanšizma, a imam osjećaj da se revanšizam događa, da se gasi lijeva kultura. Dok je vladao SDP, nisu se gasili ili prestajali s tiskanim izdanjem ni Vijenac niti Hrvatsko slovo. Taj ministrov revanšizam, makar on bio možda i osoban, imat će vrlo loše posljedice za budućnost cijelog društva.

1990. su se borili za pluralizam, za pravo na demokraciju. Pluralizam je uvijek i lijevi i desni i može činiti samo dobro društvu, jer stvara širinu, daje mogućnost izbora. Ako imaš odabir, onda te se podržava kao misleću jedinku, jer si pred izborom, znači da si ti u tom procesu već u prednosti, ako ne i u vodstvu. Čim se možeš pitati, to je u redu, jer samo to pitanje je valjda i smisao osobnog rasta. Ako ukidamo i polako ubijamo dio kulturnih proizvoda, činili nam se oni lijevi ili desni, smanjujemo krajnjem korisniku kulture mogućnost izbora i mogućnost vlastita propitkivanja, a propitkivanje je cilj kulture općenito.

Bez obzira na to što se ministru možda ne sviđa lijeva kultura, ako je podrezuje to je loše i za njegove istomišljenike, jer nemaju više izbor. Osim toga, ministar bi trebao biti u službi naroda, a i tu kulturu i stvara i konzumira narod.”

U vjeri odgojen i rastao, osobni odnos prema religiji komentira ovako: “Ja sam neki ‘svoj’ vjernik. Vjerujem. Baš kao što vjerujem i u odvajanje Crkve od države. Hrvatska je velikom većinom kršćanska zemlja i Crkva je ljudima potrebna, tj. potreban je socijalni nauk Crkve, taj vrijednosti sustav, jer ono što u njemu Crkva uči je pozitivno i plemenito. Ali problem je kad Crkva ide u službu politike. Mislim da je logički nemoguće da netko može imati monopol na domoljublje ili na religiju, ili na intelekt, ili na obrazovanje. Pritom mislim i na ljevicu i na desnicu. Jer, jedni sebi pripisuju monopol nad domoljubljem i religioznošću, a drugi monopol nad intelektom, obrazovanjem. Da smo mi doista tako crno-bijeli, bilo bi puno lakše. Ništa nije crno-bijelo.”

Za sebe kaže da nije čovjek od sporta, radije slobodne sate provede s knjigom. Čita puno i svakodnevno. Ne samo iz one intelektualne potrebe ili znatiželje. Čitanje ga, priča, smiruje. “Čitanje mi dođe kao moja mantra, tu nalazim oazu u koju, iskreno ću reći, bježim. Kad osjetim tjeskobu od ovoga što se događa oko mene, pobjegnem u literaturu.

Znam da je to laž, da je život izvan papira, ali mi je u književnosti ljepše nego što mi znade biti u realnosti. To je, vjerujem, prilično normalno. Volim literaturu jer me tjera na razmišljanje, čini me da ‘jesam’, da sam tu, tad imam osjećaj da ne trošim vrijeme. Evo, baš sad čitam ‘Ljubavni roman’ Ivane Sajko. Obožavam njezinu rečenicu. Prije toga sam čitao ‘Zakopani div’ Kazua Ishigura. Kad sam tek počinjao čitati, kako sam uvijek bio u deficitu s onim što sam pročitao, tražio sam svjetske autore, pulitzerovce, bookerovce, nobelovce, želeći nadoknaditi i biti u toku. U posljednje vrijeme, pogotovo otkako puno radim u regiji, biram čitati pisce ovih prostora. Tako sam čitao ‘Kad su cvetale tikve’ Dragoslava Mihailovića, onda sam si kupio Crnjanskog. Pa me uhvatio Derviš Sušić, ‘Nevakat’, potom ‘Hodža strah’, to me je izulo iz cipela. To ću još čitati. Onda sam, kasnije, uzeo sve od Derviša Sušića što je napisao. Obožavam Andrića i Mešu Selimovića, to su moji pisci. A Sušić me jako podsjetio na Andrića. Sad sam počeo čitati Arsenijevića i ostale ‘domaće’ pisce, jer me to približava problematici ovoga što se ovdje događa. Glumac je uvijek vezan za svoj jezik, lakše mi je razumijevati likove koje igram čitajući pisce našeg podneblja, čak i kad ti likovi nisu dio ovdašnje literature. Kad recimo radimo Čehova, mi ga ‘filtriramo’ kroz nas, kroz ono što mi i kako mi živimo ovdje gdje živimo, pa je onda i Čehov vezan uz ovo ovdje gdje smo mi. Lakše mi je ćutjeti nas čitajući te pisce, pisci najbolje ćute taj Zeitgeist.”

—-

(Ovaj tekst objavljen je u 59. broju magazina Svijet, koji se može kupiti svake druge nedjelje u mjesecu u paketu s Nedjeljnim jutarnjim za 10 kuna. Sljedeći broj Svijeta izlazi 12. lipnja.)