Samo nekoliko kilometara udaljen od obale, u Rapskom akvatoriju, smjestio se otok koji će neki nazivati i hrvatskim Alcatrazom, zbog izoliranosti i osiguranja koje je bilo zaduženo za zatvorenike u razdoblju kada je zatvor bio aktivan.
Goli otok počeo se koristiti davne 1949. godine kao politički zatvor za žrtve unutarpartijskih čistki nastalih nakon raskola Tita s Informbiroom i Staljinom, da bi kasnije poslužio za žrtve svih ostalih obračuna s neistomišljenicima unutar Komunističke partije bivše Jugoslavije.
Osim tzv. informbiroovaca, na Golom su otoku bili zatočeni i drugi politički protivnici jugoslavenskoga srbokomunističkog režima, a tek kasnije su im pridruženi osuđenici zbog kriminalnih prijestupa.
“Povodom Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih sustava danas smo na Golom otoku da bismo odali počast, u ovom konkretnom slučaju, žrtvama komunističkog režima, koji je jedan od totalitarnih sustava, koji je obilježio povijest 20. stoljeća, isto tako Hrvatske i hrvatskoga naroda. Ne samo onih koji su ovdje relativno kratko nakon drugog svjetskog rata završili u kontekstu Informbiroa, nego i kasnije, brojni politički zatvorenici”, rekao je prilikom današnjeg posjeta otoku povodom Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima predsjednik Vlade Andrej Plenković.
Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima obilježava se 23. kolovoza kao spomendan temeljem odluke Europskog parlamenta iz 2008. godine. Hrvatski sabor donio je odluku 2011. godine da se Europski dan sjećanja proglasi spomendanom u Hrvatskoj. Time se, navedeno je u odluci Sabora, potiče na promišljanje osjetljivih i kompleksnih pitanja zajedničke povijesti i njezina očuvanja kako bi sljedeće hrvatske generacije mogle iz nje učiti i graditi život na temeljima demokracije i uvažavanja temeljnih prava.
CIA ga nazvala “Titovim đavoljim otokom“
Od 1949. do 1989. godine tisuće „neprijatelja komunizma“ mučeni su i zatvarani na Golom otoku gdje su pod strašnim mukama često morali razotkrivati svoje bližnje, odnosno druge neprijatelje tog totalitarnog režima. Zatvor je bio najaktivniji u godinama od 1949. do 1955. U izvješću CIA-e Goli otok se opisuje kao Titov „đavolji otok“ te se tvrdi da je to bilo mjesto na kojem su završavali Staljinovi podupiratelji, a Titovi neistomišljenici.
Udba u Hrvatskoj bila je ta koja je dobila naređenje izgraditi logor, zamišljen kao mjesto ‘političkog preodgajanja i drugarskog uvjeravanja’. Goli otok, bivši robijaši, opisivali su kao živući pakao, navodi National Geographic, pišući o najpoznatijem političkom zatvoru u Lijepoj Našoj.
Kroz logor Goli otok, kaže povjesničar Martin Previšić, od 1949. do 1956., kada je on prešao u ruke UDBE Hrvatske te je transformiran u običan zatvor, prošlo je 13 tisuća logoraša, a više od 400 ih je umrlo.
“Danas je ta tema slabo istražena te iako je zagrebački Filozofski fakultet otvorio prvi kolegij o Golom otoku i sukobu Tito-Staljin, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta nema interesa da širi ovu temu”, ustvrdio je Previšić.
Krajem 80-tih došao je kraj Golom otoku kakav je do tada bio znan. Danas je otok u ruševinama, a ostaci zatvora podsjećaju na Titov totalitarni režim i njegove žrtve.
Na obvezni rad odlazilo se točno u šest sati: u kamenolom, gdje se u drobilicama mljeo kamen, te u betonirnicu, gdje su izrađivane teraco-pločice od betona i samljevenog kamena. Na rad se također odlazilo u stolariju, gdje su izrađivane pletene stolice. Uvjeti rada bili su veoma teški, jer se radilo naporno, bez odmora, bez obzira na vremenske neprilike koje su vladale na Golomu.
O samom Golom otoku još do kraja nije utvrđena povijesna istina. Kad su u pitanju mrtvi spominju se podaci od 400 do 4.000 žrtava, a kad je u pitanju broj zatvorenika govori se o njih 16.000 pa sve do 32.000 koliko ih je po nekim izvorima od 1949. do druge polovice pedesetih bilo zatvoreno iz političkih razloga. Uglavnom im se predbacivalo da su pristaše Rezolucije Informbiroa odnosno simpatizeri Staljina, piše DW.
wpDiscuz
