Prošlu kolumnu, onu o izborima u Mostaru, započeo sam jednom izrekom: “Tresla se gora – rodio se miš.” Nekada su izreke najbolji način da se opiše neki događaj ili fenomen. Napravit ću nešto slično i ovaj put. “Ničija nije gorila do zore”, izreka je koja možda na najbolji način opisuje kraj dvanaestogodišnje “vladavine” Valentina Inzka, jedne od najvećih “prirodnih nepogoda” koja je zadesila Bosnu i Hercegovinu nakon rata, i jednog od najdugovječnijih “balkanskih lidera”.
Teško je na ovako malom prostoru pobrojati sve eskapade korumpiranog austrijskog birokrate, stoga ću spomenuti samo njegov čuveni “matematički teorem” kojim je ustoličio kriminalnu “ustašku zelenolijevu” Platformu i njegova štićenika Jerku Lijanovića kojemu je izdao ferman za kupovinu izbornih glasova i udarničko pražnjenje državne blagajne. Samo ovih par činjenica dovoljno je za Inzkov ulazak na velika vrata u onu borgesovsku bosanskohercegovačku “opću povijest beščašća”.
piše: Josip Mlakić I Bljesak.info
Zanimljivo, najžešću pljusku, uz to i principijelnu, Inzku je opalila desetkovana srpska zajednica u Mostaru uoči lokalnih izbora u ovom gradu, kad su se odbili sastati s njim, te mu hladno i pristojno rekli što misle o njemu, ono što se Čovićeve narikače nisu usudile napraviti nijedanput u ovih dvanaest godina, koliko je trajao mandat Valentina Inzka.
One najave, dakle, da će se administracija novog američkog predsjednika Joe Bidena ozbiljnije pozabaviti Bosnom i Hercegovinom, pokazale su se istinitima. I to prije nego što je to bilo tko očekivao, prije nego li je Biden i zakoračio nogom u Ovalni ured. Ne mislim tu na dreku i arlakanje bošnjačkih političkih redikula koji su euforično najavljivali novu eru “zlatnih kašika” pod Joe Bidenom, niti na izjave likova poput stanovitog Bode Webbera, koje se prenose ovih dana po bosanskohercegovačkim (čitaj “bošnjačkim”) medijima, što je tipična intelektualna prostitucija, kakvu ti mediji obožavaju, i u čemu već postoji dugogodišnja “tradicija”. Treba se samo prisjetiti kako su se prenosile i još se uvijek prenose izjave nekih “zaboravljenih političkih asova” iz Hrvatske koji pod stare dane kokošare po Sarajevu, poput Stipe Mesića ili Jadranke Kosor, dajući time legitimitet mahalskoj politici Željka Komšića i raznoraznim političkim piromanima. Ili domaćih “intelektualnih veduta”, raznoraznih propalih pisaca ili seoskih akademika i kompilatora.
Da se nešto neuobičajeno događa pokazala je iznenadna posjeta Margaret Uebber, njemačke veleposlanice u Bosni i Hercegovini, Predsjedništvu BiH, i to na Badnjak, što također nije uobičajeno u diplomatskim krugovima, osim ako se time ne želi poslati kakva poruka. A čini se da se upravo o tome radilo. Njemačka veleposlanica se u zgradi Predsjedništva sastala sa Šefikom Džaferovićem i Željkom Komšićem, pakistanskim i bošnjačkim članom Predsjedništva, i nije nakon sastanka željela davati nikakve izjave uz lakonsku izjavu kako nema vremena. Međutim, ono što čudi je to da su izostale i izjave bošnjačko-pakistanskog dvojca bez kormilara, jer ako nekome savršeno odgovara osoba poput Inzka, koja se dvanaest godina nije željela baviti svojim poslom, onda je to ova bizarna dvojka. A izostale su čak i kurtoazne pohvale dosadašnjem radu Valentina Inzka, što također nije uobičajeno. Je li njemačka veleposlanica dala bošnjačkom i pakistanskom članu Predsjedništva “ponudu koja se ne odbija”? Sve upućuje na to.
Međutim, pravo iznenađenje uslijedilo je nekoliko dana kasnije, kad je u javnosti isplivalo ime osobe koja konkurira na upražnjeno Inzkovo radno mjesto, a radi se o Christianu Schmidtu, potpredsjedniku Kršćanske socijalne unije (CSU), koji je od 2014. do 2018. godine obnašao dužnost ministra poljoprivrede u vladi Angele Merkel. Očekivala se bjesomučna medijska hajka “patriotskih medija”, i to jedna od brojnih kakve su vođene posljednjih godina. Posljednja takva bila je ona usmjerena protiv Milana Tegeltije, bivšeg Predsjednika Sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine, u kojoj je sudjelovao i sam Inzko. Ovdje se treba prisjetiti možda najbrutalnije hajke, one od prije pet-šest godina, a koja se vodila protiv Dragana Lukača, bivšeg direktora Federalne uprave policije.
A počelo je u tom tonu. Prvih dana ponajviše se pisalo o odlikovanju koje je Schmidtu početkom ove godine uručio hrvatski premijer Andrej Plenković, kao “očiti dokaz” da Schmidt neće zastupati “našu”, već “njihovu” stvar. To je nešto što se podrazumijevalo, jer većina “novinara” s javnih medija u normalnim okolnostima ne bi uspjeli svojom pameću dobaciti do Vesele sveske, a kamo li do javne televizije. Dotle su se “uspeli” prije svega zahvaljujući mudroj politici dragog vođe Inzka, po onoj ruka ruku mije.
A onda je uslijedio neuspjeli pokušaj korištenja teške artiljerije, a radilo se o tekstu “istraživačkog novinara” Avde Avdića koji je iznio tezu kako Njemačka i Rusija udruženim snagama ruše “bosanskog patriotu” Valentina Inzka, a sve u cilju da se onemoguće planovi “osvjedočenog prijatelja” Bosne i Hercegovine Joea Bidena. Međutim, “patrioti” su se ovaj put malo preigrali. Zaboravili su da se s druge strane ne nalazi Dragan Čović ili Andrej Plenković, već jedan od najbližih suradnika Angele Merkel. Uslijedio je brutalan odgovor Stefana Schwartza, dugogodišnjeg člana Bundestaga, u kojemu je otprilike rekao sve ono što vrijedi reći o toj vrsti “novinarstva” kakvo njeguju “patriotski mediji”. “Pročitao sam taj ludi članak. Ljut sam i žao mi je što moram biti otvoren: taj je članak pun s**nja. U ovom je djelu toliko lažnih vijesti i ludih teorija zavjere da se pitam kako ih je Avdić uopće mogao napisati ili zašto bi neki medij objavljivao takva s**nja”, napisao je Schwartz u svom odgovoru.
Schwartz se, također, nimalo obazrivo osvrnuo i na Valentina Inzka, shvaćajući pravu pozadinu Avdićevih pisanija: “Tako, ako bi itko uopće i pomislio na utakmicu iza leđa naših dugogodišnjih prijatelja u Americi, posebno s Putinom, možda je poludio ili mu je netko platio da objavi takvo s**nje pokušavajući spriječiti njemačke aktivnosti u BiH. Možda Avdić zna na čijem je platnom spisku ili pod čijim zapovjedništvom radi takve stvari. Konačno, ako Christian Schmidt zamijeni političkog eunuha Valentina Inzka, to ne bi trebao biti loš izbor za BiH. Barem bi moćniji i dobro povezani Nijemac preuzeo mjesto onog sivog, tjeskobnog i slabog momka koji posljednjih godina gotovo ništa nije učinio da pomogne BiH da se digne na noge.”
Ona Marxova teza o povijesti koja se ponavlja isključivo kao farsa, primjenjiva je i u ovom slučaju. Bosanski franjevac fra Anto Knežević u svojim zapisima koji su objavljeni u knjizi “Varica”, a koji govore o vremenu nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine s konca 19. stoljeća, prosipa silnu žuč na predstojnike nove, austrougarske vlasti u Jajcu, prikazujući ih kao pokvarene i korumpirane osobe. A najgori od svih bio je jedan Austrijanac: “Franz Kolenz. Švabo. Kranjac. Vele da je katolik. Nu mučno je vjerovati. Kad je došao, našao je činovništvo sasvim raspušćeno, te ga je na bolji rad primorao. Želio je ugoditi Bogu, a da ne uvriedi vraga! S Krstjanim je tobože obćio, al je s Turcima tajno radio.”
Knežević u jednom svom drugom spisu, “Povjestnica jajačkog samostana”, čiji se rukopis čuva u jajačkom franjevačkom samostanu, navodi i neke primjere korupcije. Međutim, austrougarska vlast je, tada, bila svjesna korumpiranosti svojih službenika, te su njihovi mandati trajali vrlo kratko. Navedeni Kolenz smijenjen je vrlo brzo zbog apelacija koje su franjevci iz Jajca slali Zemaljskoj vladi u Sarajevo. Kolenz je, tvrdi fra Anto Knežević, otišao plačući iz Jajce, svjestan nepravdi koje je počinio. Taj dan Knežević naziva jednim od najljepših dana koji je osvanuo jajačkim kršćanima.
U čemu se ovdje sastoji farsa? Pa u tih zastrašujućih dvanaest godina koliko traje slobodni pad jedne zemlje, a da se nitko živ nije pošteno ni počešao, dvanaest godina koje su nam pojeli skakavci koji su za taj posao bili iznimno dobro plaćeni. Poput Inzka, koja odlazi iz jedne uništene i raspamećene zemlje kao milijunaš.
wpDiscuz
