Koliko god nevjerojatno zvuči, čak i u vrijeme najtežih borbi za Vukovar, bilo je ljudi koji su svojevoljno dolazili samo kako bi ispričali hrvatsku stranu priču. Jedan od njih bio je i Ron Haviv, tada mladić u svojim dvadesetima. “Počeo sam pratiti raspad Jugoslavije još u vrijeme kratkog sukoba u Sloveniji. Zatim sam proveo jako puno vremena na terenu tijekom rata u Hrvatskoj. Bio sam jedan od rijetkih novinara u Vukovaru kad je pao u ruke srpskim snagama. Bilo je očito, barem meni, da će se nasilni raspad nastaviti s BiH. Imao sam svaku namjeru priču popratiti do kraja”, rekao je ovaj ugledni i svjetski priznati fotograf u razgovoru za Express prije nekog vremena..
U krvavo proljeće 1992., tek nekoliko mjeseci nakon što je Vukovar pao nakon krvavih borbi za svaku kuću, postojala je nada da će Vukovar ostati izolirani incident. Da će brojni zločini nad civilnim stanovništvom biti kažnjeni. Poslije su neki počinitelji i osuđeni, ali u to vrijeme još je postojala nada da je Vukovar izolirani incident i da će netko, bilo to famozna međunarodna zajednica, bilo JNA, bilo tko, uspjeti organizirati mirovne pregovore kako bi se zaustavilo daljnje krvoproliće.
S druge strane granice tadašnji prvi predsjednik Republike Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović, govorio je: “Možda je bilo izoliranih incidenata, ali oružani sukob ovdje neće izbiti”. Jedan od rijetkih koji su imali osjećaj da će se nasilje iz Hrvatske preliti u susjedstvo bio je Ron Haviv, tad mladić u dvadesetima. Kao nadobudni fotograf čuo je za raspad tamo neke Jugoslavije i odlučio otići na teren.
Kad smo ga pitali je li imao pojma da će svjedočiti i ovjekovječiti neke od najgorih strahota u Europi nakon Drugog svjetskog rata, on iskreno odgovara: “Nisam imao pojma što će se specifično događati, ali ubrzo je, preko Slovenije do Hrvatske i dalje, postalo jasno što bi se moglo dogoditi i, nažalost, takve strahote su se stvarno i dogodile.” Prije odlaska na teren u Jugoslaviju, znao je samo da su tamo bile održane Olimpijske igre i neki princ je ubijen, što je dovelo do početka Prvog svjetskog rata.Znao je i da je to jedna od posljednjih država koja je proživljavala temeljite političke promjene. “Imao sam osjećaj da tamošnja retorika ima neke zloćudne nacionalističke prizvuke”, ispričao je. Fotografije Rona Haviva, posebno serija fotografija iz Bijeljine, obišle su svijet. Zloglasni ratni zločinac Željko Ražnatović Arkan tad mu je dopustio da prati njegove Tigrove, a Haviv je imao tu sreću u nesreći da je popratio prve masakre nad civilima u Bosni i Hercegovini.
Objektiv Rona Haviva zabilježio je ubojstvo Ajše Šabanović, žene u bijelom džemperu, koju su svi zvali Tifa. “Njih dvoje su izveli pred kapiju i pobili ih, zatim i Tifu. Vidjela sam Tifu, koja je još bila živa. Još mi je pred očima njen pleteni džemper”, ispričala je svojedobno Dženita Mulabdić za bosanske medije. Ona je bila jedna od rijetkih preživjelih civila u Bijeljini. Dženita je bila trudna u to vrijeme i pretpostavlja da je samo zbog toga izbjegla sudbinu svojih susjeda.
“Nakon što su mene trudnu pustili, ubili su Redžepova i Tifina sina Adu, mog supruga Muhameda te dvojicu Albanaca“, prisjetila se Dženita mučnih događaja iz proljeća 1992. godine. U knjizi “Majstori mraka” Jusufa TrbićaHaviv je ispričao kako je on vidio ubojstva civila u Bijeljini.
“Pozirali su [arkanovci] u džamiji, s muslimanskom zastavom, i pokazivali tri prsta. U isto vrijeme čuo sam neko komešanje u jednoj prostoriji u džamiji. Ušao sam i vidio da su od jednog čovjeka, civila, tražili osobnu iskaznicu da se identificira. Pokazujući njegovu osobnu, rekli su da je pogledam jer je on fundamentalist s Kosova. Poslije nekoliko minuta čuo sam vrištanje vani i izašao sam iz džamije.
Preko puta džamije ima jedna kuća, a vojnici su iz te kuće izveli muškarca i ženu. Žena je vrištala i na nju su vojnici galamili. Čuli su se pucnji i čovjek je pao na nogostup. Tad su ‘tigrovi’ na mene povikali da ne slikam, daprestanem slikati. Bilo je još nekoga komešanja i vriske, ja sam se malo izvukao prema kamionu koji je bio u blizini. Shvatio sam da su to muž i žena, čovjek je još bio živ i ona je pokušavala pomoći mu, a ja sam uspio brzo napraviti još nekoliko fotografija. Krenuo sam prema grupi ‘tigrova’, a kad sam se vratio, i žena je već bila ubijena.
Onda su našli jednog mladića, od nekih 17-18 godina, i uveli ga u dvorište džamije. Izgledalo je da je uspio pobjeći, ili su ga pustili, ali kad je vidio da iza džamije nema izlaza, on se vratio i tu su ga ubili. Nekoliko minuta nakon toga izveli su iz druge kuće još jednu ženu pa su ubili i nju”, pričao je Haviv bosanskohercegovačkom novinaru.
Sve što je u to vrijeme radio, radio je prema izravnom Arkanovu odobrenju. Ražnatović je bio iznimno pametan čovjek, govorio je nekoliko jezika i bio je uvjeren da može kontrolirati što se o njemu priča. “Bila je to nevjerojatna kombinacija sreće i podilaženja Arkanovu egu“, prisjećao se kasnije Haviv. Iako je Ron izgledao staloženo i rijetko kad je otvoreno govorio o svom strahu, za Express je otkrio kako mu je zapravo bilo tih mjeseci u Bosni i Hercegovini.
“Nije bilo dana kad nisam bio prestrašen. Međutim, ja sam tamo bio dragovoljno i mogao sam otići kad god sam htio. Luksuz je to koji nisu imali ljudi koji su tamo živjeli”, kaže nam Ron. Nakon što su svjetski mediji objavili fotografije iz Bijeljine, zloglasni Arkan raspisao je nagradu za Havivovo ubojstvo. Svima nama koji se jako dobro sjećamo kakav su strah i trepet po cijeloj bivšoj Jugoslaviji sijali arkanovci pomalo začuđujuće zvuči Ronova nonšalantnost kad smo ga pitali o toj Arkanovoj nagradi.
“Stvorilo mi je neke manje poteškoće u terminima gdje sam se mogao kretati i što sam mogao raditi”, kaže nam Ron. Gotovo odmah nakon objave tih fotografija, Arkan se potpuno raspametio. Prijetio je Ronu i preko medija govorio da se raduje danu kad će se Havivu napiti krvi. U jednoj jedinoj rečenici Ron opisuje koliko malo su mu značile prijetnje jednog od najgorih zločinaca ratova u bivšoj Jugoslaviji. Možda više od svega govori ono što nam on nije rekao.
Havivu Arkan nije predstavljao posebno veliku opasnost i tek onda shvatimo koliko istine ima u njegovoj ranijoj izjavi: “Ja sam mogao otići kad sam htio”. Ajšina kći Alma u siječnju 2016. godine podigla je i tužbu protiv nepoznatih osoba zbog ubojstva njene obitelji.
“Sutradan, pucnjava koja se nadaleko čula i poneka granata, koja je pala iznad naših kuća u Ulici Petra Kočića, nagovještavala je nesagledive posljedice. Ostali smo taj dan kod naše kuće, a ja sam par puta razgovarala telefonom s mojom mamom, kad mi je ona rekla da se isto tako puca oko njihove kuće i oko gradske bolnice, ali da su oni na ‘sigurnom’, u podrumu njihove kuće, gdje su pristigli obližnji susjedi. Među njima je bila porodica Pajaziti sa svim članovima, a i radnici koji su radili u buregdžinici Tri brata, vlasništvo Abdurahmana Pajazitija, najstarijeg brata od njih trojice. Druga familija koja se tu zatekla bili su isto tako prvi susjedi Mulabdić sa sinom, kćeri, snahom i unukom. Ukupno, po maminoj priči, bilo ih je oko 15″, ispričala je Alma.
Njezin suprug u to vrijeme radio je u stožeru Teritorijalne obrane grada Bijeljine, imao je ured u vojarni i bio je na vrlo odgovornoj dužnosti. Ispričao je Almi da se neke čudne stvari događaju, ali nitko nije ni slutio što će se dogoditi samo nekoliko dana kasnije. Alminu suprugu samo su rekli da se dogodilo nešto strašno u kući Alminih roditelja.
“Otišao je tamo i, stvarno, iz policije su mu dali dva policajca i auto da sjedne i ode na lice mjesta te provjeri tu informaciju, jer navodno ni oni nisu bili sigurni, a nisu ni znali. Kad je stigao s policijskim autom i dva policajca, koji su bili korektni, na lice mjesta, uvjerio se da je na nogostupuležala moja majka u bijelom džemperu, koju je prepoznao, i muškarac u kožnoj jakni, kojeg je također prepoznao, a bio je to Abdurahman Pajaziti, vlasnik buregdžinice koja je bila do kuće mojih roditelja.
Treću osobu, ženu koja je ležala na istome mjestu moj muž nije prepoznao, a bila je to supruga Abdurahmana, tek ćemo kasnije saznati…”, prisjetila se Alma. Kad smo Rona pitali zašto je odlučio objaviti sve te mučne fotografije, on nedvosmisleno kaže: “Bilo je važno da svijet vidi što se događa i što će se nastaviti događati ne dođe li do bilo kakve intervencije.” Kasnije je za BBC ispričao da mu je bilo užasno gledati nečiju smrt. “Prvi put kad sam to vidio, nisam smio slikati. Zakleo sam se da mi se to više nikad neće dogoditi. Nisam ih mogao spasiti, ali bilo je još gore zato što tad svijetu nisam mogao ispričati što se događa”, prepričavao je Haviv ranije događaje koji su mu obilježili karijeru.
Tijekom svog izvještavanja iz rata u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini vidio je koliko zapravo novinari mogu uraditi u svijetu koji ne vodi računa o najslabijima. “Moj rad u Bosni pokazao mi je granice moći novinarstva. Pokazao mi je kako se ljudi mogu naći napušteni i osuđeni na golo preživljavanje, ako ne dođe do velikog javnog bunta istovremeno s novinarskim izvještajima. Čak i tad, povremeno međunarodna zajednica ljude prepusti njima samima. Iskustvo rata u Bosni mi je pokazalo da fotografija može imati mnogo života. Fotografije iz logora i ratnih zločina su bile ignorirane kad su prvi put objavljene, ali danas žive kao dokazi kojima ljude drže odgovornima za njihova djela i nedjela”, rekao nam je Ron.
Kad kaže da su njegova djela dokazi, potpuno je u pravu. Pogotovo kad je riječ o njegovom radu u Bijeljini. U godinama nakon rata, kada je oružje utihnulo i kad je počeo rad istražitelja, njegove fotografije postali su dokazi na suđenjima za ratne zločine.
Fotografije nastale u to vrijeme korištene su i za podizanje optužnice za ratne zločine u Haagu protiv Arkana i njegovih Tigrova.
Arkan je sudu pravde pobjegao. Ubijen je 15. siječnja 2000. godine, u beogradskom hotelu Intercontinental, današnji Crowne Plaza. Ražnatovića je ubio policajac Dobrosav Gavrić iz sela Trbušnica kod Loznice. Gavrić je od 2006. godine bio u bijegu, a 2012. godine je uhićen u Južnoafričkoj Republici i još nije izručen Srbiji. Proces za ubojstvo Ražnatovića ponovljen je nekoliko puta pred Višim sudom u Beogradu, a Gavrić, kasnije osuđen na 35 godina zatvora, pušten je iz pritvora 2006. godine i od tada je nedostupan srpskom pravosuđu.
U bijegu je i njegov pomagač Milan Đuričić Miki, dok Dragan Nikolić Gagi,jedan od junaka dokumentarnog filma “Vidimo se u čitulji”, u Zabeli kod Požarevca izdržava kaznu od 30 godina zatvora. Gagi je također bio u bijegu, ali je 2003. godine uhićen u Beču i izručen Srbiji. Na mnogobrojnim suđenjima nisu utvrđeni ni motivi niti naručitelji Arkanovog ubojstva, pa je tako ostalo zbog čega je policajac iz Trbušnice pucao s leđa u glavu najmoćnijeg kriminalca Srbije i osim njega ubio i Milenka Mandića Mandu i Dragana Garića, koji su sjedili s Arkanom u separeu hotelskog lobija.
Prvobitni plan ubojica bio je da Arkanu ponude da kupi Audi A8 i to ispod tržišne cijene. Nakon toga su ga trebali namamiti da isproba automobil, a potom ga u tom istom automobilu ubiti. Posao je bio gotovo pred sklapanjem, Arkan je došao do vrata hotela gdje se trebao dogovoriti s ‘prodavateljima’, ali mu je nešto bilo sumnjivo pa je odustao od Audija. Onda se prešlo na “plan B”. Gavrić je 15. siječnja 2000. godine nešto iza 17 sati za svega desetak sekundi uspio Arkanu ispaliti tri metka u potiljak iz pištolja “CZ 99”, a onda s četiri metka u glavu i grudi likvidirati Mandića i Garića s dva metka u leđa. On je nakon trostrukog ubojstva potrčao prema izlazu hotela, ali ga je nadomak izlaza iz hotela, neočekivano, dočekao metak Zvonka Mateovića, koji je osiguravao Arkanovu ženu, pjevačicu Svetlanu Ražnatović Cecu.
U rujnu 2012. godine pojavile su se priče da je Arkanovac s ikonske Ronove fotografije uhvaćen u Srbiji i to zbog posjedovanja narkotika. Srđan Golubović zvani Maks navodno je naoružani pripadnik Srpske dobrovoljačke Garde koji udara mrtvo tijelo Ajše Šabanović.Bosanskohercegovački mediji pisali su u to vrijeme da je Golubović bio slavni beogradski DJ i da je redovito nastupao po najpoznatijim beogradskim klubovima.
U četiri godine od tog uhićenja, nije bilo drugih vijesti o mogućem procesuiranju ratnih zločina u Bijeljini sve do Almine ranije spomenute tužbe.
Nakon svega što se Ronu dogodilo u Bosni i Hercegovini, nakon strahota kojima je svjedočio, pomalo očito je pitanje bi li se opet vratio izvještavati. Bi li otišao u Bosnu da zna sve što zna sad. “Apsolutno”, kaže nam Ron bez imalo razmišljanja. “Samo bih se nadao da će sve drukčije završiti. Da će sve bolje završiti”.
Za sliku se uvijek kaže da govori više od tisuću riječi, ali za fotografije Rona Haviva s pravom se kaže da su najglasniji svjedoci vremena. Od svojih početaka i bilježenja velikih sukoba u Panami, pa do modernijih ratova u Afganistanu ili kataklizme kao što je to bio potres na Haitiju 2010. godine,uvijek je znao naći se na pravom mjestu u pravom trenutku. Nikad se nije ustručavao postati glas onima od kojih je svijet okrenuo glavu, ali ponekad su i njega pratile kontroverze.
Relativno nedavno otkriveno je da su njegovu fotografiju iz Afganistanaamerički proizvođač oružja iskoristio u promotivnim materijalima. Izazvalo je to pravu lavinu nezadovoljstva među fotografima i aktivistima. Međutim, kasnije se ispostavilo da ni Haviv ni njegova agencija nisu dali dozvolu za takvo korištenje potresnog materijala s terena.
wpDiscuz