Međutim, koliko god da se trudila, nikako da se utabori na Balkanu, stalno hodajući po rubu provalije. Ni pomoć pravoslavnim narodima Balkana pod Osmanlijama nije joj garantiralo da će se smjestiti udobno na tom području – Bugari su, recimo, radije izabrali njemačku kraljevsku kuću da im da cara te su u oba svjetska rata bili na drugoj strani. Kao i Rumunji, Grci su se vrlo brzo okrenuli Englezima, odnosno Zapadu, a u periodu nakon Drugog svjetskog rata, kada se činilo da će konačno ovladati poluotokom i izaći na Sredozemlje, iznikao je J. B. Tito, koji je Moskvi već 1948. jasno rekao “Ne”, a potom su ostali i bez Albanije.

Krajem 20. stoljeća radi ponovnog povratka na Balkan podržali su Slobodana Miloševića i oslanjali se na srpski nacionalizam koji je s vremenom, da ublaži svoje frustracije izazvane ratnim porazima te nacionalističke ciljeve, prihvatio da bude produžena ruka ruske balkanske politike. No ruska politika na Balkanu ponovno je u velikoj je krizi.

Nema više sentimenta

Sada pred kraj drugog desetljeća 21. stoljeća došla je u situaciju da se njezino prisustvo suzilo te bi uskoro mogla biti definitivno isključena s tog vječno trusnog i nepouzdanog područja. Naime, većina balkanskih zemalja, na koje je Rusija, zbog povijesno-vjerskog sentimenta računala, okreću se NATO-u, kao glavnom kremaljskom arhineprijatelju, te Bruxellesu, ostajući tako s onu stranu barikada, ostavljajući Rusiju “tako blizu, a tako daleko”. Otplovili su nedavno tako i “mala Rusija” Crna Gora, a sada i Makedonija, koja Rusiju nije mnogo privlačila, ali u posljednje vrijeme je i u njoj vidjela svoju posljednju slamku spasa i opstanka. Ostala joj je (za sada) samo Vučićeva Srbija te pola Bosne – DodikovaRepublika Srpska, kao zadnja linija obrane, uz očijukanje s Draganom Čovićem kao potencijalnim saveznikom kojeg bi podržali (podržavaju?) oko ” stvaranja trećeg (hrvatskog) entiteta”.

Upravo zato politika Rusije na Balkanu je nepredvidiva i, kako kaže ruski balkanolog Maksim Samorukov, “ruska politika na Balkanu je isključivo destruktivna”. Ili, kako kaže bugarski politolog Dimitar Bečev, “Rusija nema nikakvu konkretnu strategiju na Balkanu”. Konstantin Eggert tako kaže kako je politika Rusije na Balkanu poput sapunice o oholosti, šepurenju i povijesnom neznanju. Ona naprosto koristi povoljnu konjunkturu, nastojeći samo izbaciti svoje zapadne konkurente iz ravnoteže i utjecati, ako ne na vlade tih zemlja, onda na određene stranke ili dijelove stanovništva”. I upravo se to događa.

Naime, racionalno – zašto bi Kremlj vodio konstruktivnu politiku na Balkanu, pomažući da se stanje smiri i stabilizira, kada zna da sve te zemlje imaju u planu okrenuti leđa Rusiji i prihvatiti zapadne integracije i spremne su strpljivo čekati čak i kada vide da se u Bruxellesu nećkaju i otežu. Rusija je stoga u nedoumici, pitajući se zašto i tradicionalno sklone zemlje ne žele njoj pod skute, već prihvaćaju i da kao neželjeni pretrčavaju na west side story. Tako su, konačno izgubili i većinu postsovjetskih država za koje su smatrali da će ostati njihovo leno i nakon raspada SSSR-a. Upravo zato Rusija, u odlasku, može zakuhati balkansku kašu.

Da. Moskva je tako napravila niz grešaka u koracima, koje su dodatno antagonizirali s balkanskim zemljama koje su joj, unatoč svemu, (bile) sklone. Zadnja afera je sukob s Grčkom i (ne)posredno Makedonijom. Naime, Grčka, koju u briselskim zakucima čak znaju nazivati ruskim “Trojanskim konjem”, nedavno je protjerala dvojicu ruskih diplomata te još dvojici zabranila ulazak u zemlju, zbog podrivanja grčkog suvereniteta, a zapravo zbog podmićivanja državnih i crkvenih dužnosnika i ometanja i podrivanja sporazuma s Makedonijom oko novog imena te države, kojim su nakon 20 i kusur godina odblokirane euroatlantske integracije za tu zemlju koja se pretvarala u crnu rupu Europe. Naime, Rusi su željeli omesti sporazum kojim Grčka pristaje na to da se Makedonija od sada zove Sjeverna Makedonija.

Skoplje je optužilo ruskog oligarha s grčkom adresom Ivana Savidija (skandaloznog ruskog “kralj duhana” i vlasnika solunskog PAOK-a, koji je izazvao skandal kada je na utakmici prijetio sucu s pištoljem za pojasom, zbog čega je izbačen iz grčkog nogometa). Prema makedonskim izvorima, on je financirao (s oko 300 tisuća eura) prosvjednike, pogotovo radikalne navijače skopskog Vardara “Komite”, koji se protive sporazumu s Grčkom. Isto tako grčki izvori navode da su protjerani ruski diplomati na isti način komunicirali s grčkim protivnicima novog imena. Da se radi o gotovo sudbonosnom autogolu Rusa svjedoči i podatak da je Grčka jedna od vrlo rijetkih zemlja EU-a (uz Mađarsku i Sloveniju) koja nije izbacila ruske diplomate zbog afere Skripalj (kada su ruskim nervnim plinom otrovani ruski špijun i njegova kći). Makedonija je već dobila poziv za NATO, što je u Moskvi dočekano s neskrivenim bijesom, a ruski ambasador u Skoplju Oleg Ščerbek otvoreno je poručio da “sada Makedonija postaje legitima meta”.

Isto tako je glasnogovornica ruskog ministarstva vanjskih poslova moćna Marija Zaharova Sporazum Tsipras – Zaev, oko novog imena, proglasila nepovoljnim, naglasivši da “ne doprinosi interesima i sigurnosti Balkana”. – Sporazum je doveo do dubokog raskola u grčkom i makedonskom društvu. On nije doveo do mira i sigurnosti na Balkanu, već služi samo ubrzanom priključivanju Makedonije u NATO – zaključuje Zahrova, ne skrivajući frustraciju Moskve zbog gubitka još jednog posjeda u buretu baruta. Zato Sunday Times piše kako bi Rusija mogla pribjeći nasilju da spriječi širenje NATO-a.

No u Makedoniji se pribojavaju “crnogorskog scenarija”. Naime, u listopadu 2016. godine spriječen je pokušaj državnog udara u Podgorici, kako bi se spriječio ulazak u NATO, a, kako tvrde u Crnoj Gori, iza tog zlokobnog plana stoji Moskva. Upravo traje suđenje sudionicima. S druge strane, i neki strani analitičari pribojavaju se da bi se kao remetilački faktor u Makedoniji mogli izazvati međuetnički, albansko-makedonski sukobi, koji bi stvorili “malu Ukrajinu” te dugoročno odgodili prijem Makedonije u NATO te pregovore s EU-om. Budući da je Makedonija na raskršću strateških puteva na Balkanu – graničim s Bugarskom, Srbijom, Grčkom, Albanijom, Kosovom – ne treba ni govoriti što bi nestabilnost, a pogotovo sukobi u toj zemlji učinili regiji, a ulaskom u euroatlantske integracije (Sjevernoj) Makedoniji daju sigurnost od bilo kakvih susjedskih posezanja. Konstantin Eggert tako kaže da je politika “neutralnosti balkanskih zemlja” (da ne uđu u NATO) zapravo doživjela fijasko.

Za poziciju Rusije na Balkanu ovom promjenom makedonske paradigme mijenja se i pozicija Srbije i BiH, odnosno Republike Srpske. Naime, Srbija je trenutačno jedina koja naglašava da “neće u NATO” te se deklarira kao “ruski saveznik”. Međutim, uskoro bi Srbija mogla ostati u okruženju NATO zemalja, a ulaskom će Makedonija dodatno ojačati i albanski moment u NATO-u Albanija, Makedonija i Kosovo koji formalno nije u NATO-u, ali je zapravo “velika NATO baza”. Stoga, i neki ruski mediji navode da bi Srbija mogla dobiti nove “zadatke” od Moskve. Naime, nagađa se da bi na jesen u Srbiju trebao doći Vladimir Putin, koji će redefinirati (rusku) poziciju Srbije s obzirom na nove balkanske okolnosti. Pitanje je koliko će to Srbiju odvojiti od njezina strateškog plana – EU-a. I ruski mediji navode kako će u tim novim okolnostima, kada Srbija bude u potpunom okruženju NATO-a i EU-a, imati mogućnost da u dugoročnom razdoblju vodi politiku vojne neutralnosti.

Pogotovo u okolnostima kada se zna da je neko nepisano pravilo da su sve istočnoeuropske i balkanske zemlje, po nekom nepisanom pravilu, prvo ulazile u NATO, kao neku uvertiru članstva u EU. Podsjetimo da Srbija unatoč stalnom inzistiranju da “nikada neće u NATO” (a predsjednik Vučić pred Putinom stalno to naglašava) ta zemlje ima više sporazuma sa Sjevernoatlantskim savezom, od Crne Gora koja je članica te sudjeluje na mnogobrojnim zajedničkim vojnim vježbama.

S druge strane (a to je i jedan od uvjeta novih kredita te posjeta Putina), Vučić već gotovo dvije godine izbjegava ruskoj vojnoj bazi u Nišu dati isti diplomatski status kao i NATO predstavnicima u Srbiji. Kremlj na tome inzistira, a dobar dio vladajuće srpske političke elite spremana je na taj “kompromis” iako su i NATO i američka ambasada u Srbiji upozorili Vučića da to ne čini. Upravo zbog toga Kremlj ima određene skepse prema Vučiću, ne vjerujući mu do kraja, oslanjajući se na neke druge njegove bliske suradnike, poput koalicijskog partnera Nenada Popovića, šefa Srpske narodne stranke, te Ivicu Dačića, aktualnog ministra vanjskih poslova.

Ne smije izgubiti Dodika

Drugo je pozicija Republike Srpske, a Jelena Guskova iz Moskovskog balkanološkog instituta kaže kako Milorad Dodik i Republika Srpska postaju “oslonac Rusije i srpstva na Balkanu” te kako treba spriječiti zapadne pokušaje da se Dodika na skorim jesenskim izborima u BiH sruši ili onemogući u pobjedi. Guskova smatra da Rusija ne smije izgubiti Dodika ni utjecaj na Republiku Srpsku, govoreći da je to čak i sprječavanje širenja radikalnog islamskog utjecaja na BiH i Balkan, ali zapravo Dodika smatra branom da se NATO ne proširi i na BiH. S druge strane, Rusi, slijedeći svoju politiku ostanka na Balkanu, naravno, žele prići i hrvatskoj strani u BiH, slažući sve bliskije odnose s Draganom Čovićem, šefom HDZ-a BiH.

Neki analitičari smatraju da iza Dodikove prijetnje referendumom o izdvajanju RS-a iz BiH zapravo stoji Kremlj, kao s mehanizmom uz pomoć kojeg svaku euroatlantsku perspektivu “vilajeta” drži u pat-poziciji. Guskova napominje da se Dayton poput bumeranga vrati Zapadu jer je umjesto unitarne BiH te “razbijenih i poniženih Srba dobila jaku i samoodrživu Republiku Srpsku”. Zanimljivo da ruski mediji napominju kako je nedavno u BiH onemogućen ulazak “samostalnog” prokremaljskog oligarha Konstantina Malofejeva, poznatog po izjavama da Putina treba proglasiti carem ili mu makar omogućiti doživotni predsjednički mandat, a njegova Zaklada svetog Vasilija i u ruskim medijima se spominje kao mehanizam financiranja konzervativnih i radikalno desnih (često proruskih) pokreta i stranaka u Europi. Recimo, na njegov račun u Rusiji su boravili čelnici AfD-a.

Nedavno se također digla bura i oko izjave ruskog ambasadora u Beogradu Aleksandra Čepurina, koji je rekao da “Moskva nema ništa protiv podjele Kosova”. Naime, EU pritišće Aleksandra Vučića da, izravno govoreći, prihvati realnost gubitka Kosova. On sam ne izjašnjava se oko “podjele” ili razmjene teritorija, ali stalo inzistira na “bolje nešto nego ništa”. Doduše, ruski prijedlog “podjele” zapravo je maksimalistički prijedlog da se dobije “Zajednica srpskih općina” na sjevernom većinski srpskom, dijelu Kosova, što u Prištini ne žele prihvatiti smatrajući da je to stvaranje nove “Republike Srpske” koja bi od Kosova učinile nefunkcionalnu i stalno nestabilnu državu poput BiH. No Rusija svakako neće pustiti Balkana bez borbe. Ulazimo u sudačku nadoknadu.