BANJALUKA – Profesor ustavnog prava Milan Blagojević izjavio je danas da Sud BiH može, temeljem Ugovora o izručenju između BiH i Turske, putem Ministarstva pravde i Ministarstva vanjskih poslova u Vijeću ministara, tražiti od Turske izručenje ratnih zločinac Sakib Mahmuljin.
Tekst profesora Blagojevića o slučaju „Mahmuljin“:
Kraj je novembra 2022. godine, a njegovim završetkom navršava se devet godina od kada su BiH i Republika Turska krajem novembra 2013. potpisale dva bilateralna sporazuma iz oblasti kaznenog prava. Jedan je Ugovor o pravnoj pomoći u kaznenim stvarima, a drugi Ugovor o izručenju između BiH i Turske. Oba ova ugovora potpisali su u studenom 2013. resorni ministri pravde, i to Bariša Čolak, tadašnji ministar pravde Bosne i Hercegovine, i Sadulah Ergin, tadašnji ministar pravde Turske.
Jedan od tih ugovora ovih dana ima poseban značaj u slučaju izvršenja pravomoćne presude Suda BiH kojom je Sakib Mahmuljin osuđen na osam godina zatvora zbog teških ratnih zločina.
Riječ je o Ugovoru o izručenju između Bosne i Hercegovine i Turske, o kojem gotovo da nije bilo riječi kao o mogućnosti izvršenja navedene presude Suda BiH. Naime, sva pažnja domaćih medija usmjerena je na informiranje javnosti o tome je li za Mahmuljinom raspisana međunarodna tjeralica.
Vidim da se sada cijela stvar problematizira tvrdnjama da raspisana tjeralica nije garancija da će Mahmuljin završiti u zatvoru. S tim u vezi, navodi se što se mora utvrditi u postupku izručenja, da bi se to dogodilo. Tako se navodi da se mora utvrditi da li je djelo za koje je Mahmuljin ovdje osuđen propisano kao krivično djelo zakonom zemlje iz koje se traži njegovo izručenje.
Nema sumnje da je ratni zločin protiv ratnih zarobljenika univerzalno kazneno djelo, svugdje u svijetu, za koje vrijedi međunarodnopravno načelo aut dedere, aut judicare, odnosno izruči ili sudi, koje obvezuje sve države da sude počinitelja takvih kaznenih djela ako se slučajno zateknu na njihovu teritoriju ili da ih izruče državi na čijem su području počinili kazneno djelo.
Isti princip bi trebao vrijediti iu civiliziranim zemljama ako je zločinac osuđen za navedeno djelo. U tom slučaju država na čijem se teritoriju nalazi osuđena osoba trebala bi je, na zahtjev države koja je osudila tu osobu, izručiti toj državi ili je poslati na izdržavanje kazne u neku od svojih zatvorskih ustanova.
Postoje dvije moguće iznimke od ovoga. Jedno je ako je izrečena smrtna osuda, u kojem slučaju se može odbiti izručenje osuđenika, jer bi inače njegov život bio izložen ozbiljnoj i neposrednoj opasnosti, ali o tome u konkretnom slučaju nema govora, jer Sakib Mahmuljin je osuđen na kaznu zatvora od osam godina.
Drugi razlog za neizručenje je ako nadležno tijelo države iz koje se traži izručenje utvrdi da se osuđenik nije mogao učinkovito i kvalitetno braniti u postupku pred sudom koji ga je osudio, tj. ako mu je povrijeđeno pravo na obranu.
Međutim, u konkretnom slučaju radi se o pravomoćnoj presudi Suda Bosne i Hercegovine, donesenoj u postupku u kojem nije došlo do povrede tog prava, ni Mahmuljiju, koji je sve vrijeme aktivno sudjelovao u postupku, ni njegovi branitelji. U tom smislu, javnosti, a prije svega Apelacionom vijeću Suda Bosne i Hercegovine, nije prezentiran niti jedan dokaz ili argument koji bi ukazao na povredu prava osuđenog na pravično suđenje u postupku koji se protiv njega vodi. .
Dakle, ništa u ovom slučaju nije sporno niti dvojbeno, kao što je nedvojbeno da mediji imaju pravo istražiti sva ova pitanja te o svemu utvrđenom pravovremeno i istinito izvijestiti javnost. I to su, rekao bih, dobrim dijelom već učinili.
Ali, ako se ne varam, nitko od njih dosad nije istaknuo mogućnosti koje pruža bilateralni ugovor s početka ovog teksta, sklopljen upravo u pogledu izručenja osuđenih osoba između Bosne i Hercegovine i Republike Turske. prije devet godina. Stoga je potrebno podsjetiti sve nas na te činjenice. Jer ako je Sakib Mahmuljin u Turskoj, onda Sud BiH može preko Ministarstva pravde BiH i Ministarstva vanjskih poslova BiH tražiti izručenje Mahmuljina iz Turske radi izvršenja vlastite presude.
Nijedna zemlja koja opravdava svoj ugled, u ovom slučaju Turska, neće prekršiti svoje ugovorne obveze, u ovom konkretnom slučaju obvezu izručenja osuđene osobe drugoj zemlji ugovornici, radi izvršenja presude suda te zemlje, tj. radi upućivanja osuđenika na izdržavanje kazne zatvora.
Kad bi Turska to učinila, ozbiljno bi narušila svoj međunarodni ugled, ali bi prekršila i članak 27. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora, koji zabranjuje državi potpisnici bilo kojeg međunarodnog ugovora, uključujući bilateralni ugovor o izručenju, da ne izvršava vlastite ugovorne obveze pozivajući se na odredbe svog internog prava.
Pri tome, jedino što bi Turska mogla učiniti, ako je tako dogovoreno ugovorom o izručenju između nje i BiH, je poslati Sakiba Mahmuljina u Bosnu i Hercegovinu na izdržavanje kazne u neku od svojih zatvorskih ustanova.
wpDiscuz
