Kada više od 200.000 ljudi dođe na tvoj sprovod, a na protokolu ti se vrpolje kraljevi, predsjednici i inače neskloni suradnji domaći članovi Predsjedništva BiH, to valjda nešto znači.
Ne mora značiti da si bio nepogrešiv. Ali znači da si bio čovjek.
A to je, znamo svi, teže od svih pontifikata zajedno.
Papa Franjo umro je, a s njim i iluzija da jednostavnost može biti tiha, neprimjetna i neprijetvorna.
Jer čim je čovjek umro, krenuli su oni koje bi on sam najradije posjeo na zadnju klupu katekizma: stručnjaci za sve i svašta, skromnost na društvenim mrežama, vjeru bez Boga, milosrđe na Instagramu.
Nekadašnji kritičari njegove “prevelike jednostavnosti” – onih istih koji su mu zamjerali što nije nosio zlatne ciplice i što nije na svakom koraku udarao po tuđim grijesima – danas se natječu tko će veći buket donijeti na virtualni grob.
Onima kojima je smetalo što je Franjo prao noge migrantima, sada suze cure niz botoksirana lica. Onima kojima je bio “previše socijalist” jer je govorio o siromašnima, danas je “svetac kojeg smo izgubili”. Da nije tužno, bilo bi smiješno.
A zapravo je – baš kako bi Franjo rekao – ljudski, pa time i tragično.
Njegov lijes – običan, drven, bez glamura – govori više o istini vjere nego sve biskupske konferencije zajedno. Dok su drugi pape birali drvo, olovo, zlato i ornamentiku dostojnu srednjovjekovnih kraljeva, Franjo je odabrao komad drveta i kap svete vode.
Jer znao je da na kraju svega ostaje samo ime.
Franciscus.
Bez titula, bez fanfara. Samo čovjek.
I zato se danas, među tih 200.000 duša na Trgu svetog Petra, kriju i oni koji ga nikada nisu razumjeli. Kao i oni koji su ga cijenili tek kad je bilo kasno da ga javno pljunu.
I svi oni skupa sada razmišljaju kako ispasti pametni na Twitteru, a da ih ne prozovu za ono što su cijelo vrijeme stvarno osjećali – zavist prema nečijoj autentičnosti koju sami nikada neće doseći.
Više ljudi na njegovom sprovodu nego na njegovoj prvoj misi?
Naravno. Jer na prvoj misi su ljudi tražili papu. A na sprovodu su došli zahvaliti – čovjeku.
Onima kojima je Franjo smetao: ne brinite. Nad vama će vjerojatno plakati samo računovođa vaše kartice kad jednog dana ne platite ratu kredita.A tko zna – možda i vi završite u lijesu od drveta.
Ali ne zbog skromnosti.
Nego zato što ćete biti previše bezvrijedni za olovo.
/POSKOK/
wpDiscuz
