- Advertisement -
MOSTAR – Objavio sam povodom 90. obljetnice legendarne akcije spašavanja hercegovačke djece u fra Didakovoj režiji, one iz 1916/1917., u nizu časopisa (Bosanska pošta, Hercegovačke novine, Status…) osvrt o ovom hercegovačkom dobrotvoru i spasitelju, ali povrh svega prosvjetitelju, što se nerijetko zaboravlja. Za ovu reaktualizaciju “krivo” je Božićno vrijeme i okrugla 100. obljetnica, ali prije svih “kriv” je moj asistent Ivan Kraljević, jer je za jedan mostarski portal napisao sadržajan osvrt na novi roman književnika Mire Gavrana “Nekoliko ptica i jedno nebo”, upravo o ovoj temi, temeljem razgovora s autorom o temi koju savršeno i osjeća i poznaje, jer je tijekom školovanja na Studiju politologije uradio i završnu i diplomsku radnju upravo o fra Didakovom prosvjetiteljskom djelu u Hercegovini.
______piše: prof.dr.sc. Mile Lasić l Dnevni list
“Samo obrazovani ljudi s vizijom mogu mijenjati društvo”, riječi su Mire Gavrana izvučene u naslov Ivanova osvrta, čime se izrazila suština i našeg “post truth” vremena gubitka vrijednosti i razumijevanje politike kao spektakla, pri čemu se posve izgubilo prosvjetiteljstvo i kao ideja i praksa. Razložno je pretpostaviti da su mnogi u Hercegovini, zemlji i Gavranovih predaka, pohrlili na promociju njegova romana, u prvom redu što su prepoznali u Gavranovim umjetničkim dekonstrukcijama “godina gladi” u Hercegovini važnost fra Didakove operacije spašavanja 17.000 dječaka i djevojčica za vlastito postojanje, pa i za očuvanje glavnine biološke supstance hercegovačkog puka, ali sigurno su makar nekima bliske i fra Didakove ideje čestitosti i prosvjetiteljstva. Uostalom, i Gavranovi preci su bili među izmještenom fra Didakovom djecom da bi ostali u Slavoniji, dok se moja ljubljena baka vratila poslije kraja Prvog svjetskog rata iz Slavonije u Hercegovinu, inače ne bi bilo ove priče.
Fra Didak kao hercegovački Voltaire i Montesquie
Išao sam u njegovu gimnaziju, iako se zvala po pjesniku “Jame”. Fra Didak joj je, međutim, udario temelje i bio joj svojevremeno ravnatelj. Doduše, ona će njezin secesionistički format dobiti tek od 1924. do 1931. godine. U parku Gelboe, nekadašnjoj strmini ispod Brijega, koju je fra Didak kultivirao i dao ime po biblijskom brdu u Palestini, ljubili smo se po prvi put u školskim pauzama. Divili smo se nijemo i arhitektonici fra Didakove bazilike, izgrađene u razdoblju od 1905. do 1910. Kod kuće smo slušali staru čeljad kada bi molila za njegovu dušu, pa opet jedva da smo poimali o kakvom je umu i čovjeku riječ. A radilo se i radi o jednom od najvećih umova i najplemenitijih ljudi koje je Hercegovina ikada rodila, prosvjetitelju i dobrotvoru kojemu uz rame jedva da može netko drugi stati.
Fra Didak Buntić je rođen 9. listopada 1871., na Paoči, u Čitluku, gdje je i umro, 3. veljače 1922., prerano, u 51. godini života. Na krštenju je dobio ime Franjo, ali je u legendu ušao kao fra Didak, dobrotvor, graditelj, ravnatelj, borac protiv nepismenosti, skrbnik za talentiranu hercegovačku djecu, spasitelj hercegovačke sirotinje, narodni zastupnik i provincijal, zapisao je subrat mu franjevački dr. Andrija Nikić, autor brojnih publikacija o fra Didaku, uključivo i monografije o njegovom životu i djelu na čitavih 740 stranica. U ovom se prilogu koristim i drugim dr. Nikićevim napisima o prohujalom vremenu, koji zavređuju respekt, mada su nam životne i kulturološke putanje dijametralno suprotne. U mom osvrtu od prije 10 godina predlagao sam, inače, anti-folklorističko obilježavanje fra Didakovih zasluga, sadržajno i kritičko putem znanstvenih skupova, pa sam dužan registrirati da je jedan s takvim atribucijama najavljen, no uskoro ćemo vidjeti jesu li njegovi organizatori dorasli fra Didakovoj ideji kritičkoj metodi promišljanja i vlastitog bića kao palanačkog, koje je nužno de-provincijalizirati to jest kozmopolitizirati.
Kada je ravno prije stotinu godina u posjet fra Didakovoj klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu došao tadašnji grčki arhmandrit sa Svete gore Atosa, fra Didak ga je pozdravio na grčkom jeziku. Fra Didak je govorio osim za franjevce obligatornog latinskog i grčkog, i talijanski i njemački (studirao teologiju i filozofiju u Innsbrucku), engleski i francuski jezik. U najkraćem, fra Didak je u svoje vrijeme za cijelu Humsku zemlju bio ono što su za Francusku Voltaire i Montesquieu. Skoro 25 godina je prenosio znanje učenicima u gimnaziji, a putem “fra Didakovih škola”, od Širokog Brijega do Konjica, pa i do Banjaluke, opismenilo se najmanje 20. 000 ljudi. Otvorio je 1902/03. tadašnju klasičnu gimnaziju i za one koji ne uče za svećenike, izgradio je arhitektonski velelijepu baziliku, dakle ostavio traga u Hercegovini kao malo tko prije i poslije njega. Fra Didak je bio, uostalom, uvažen kao prosvjetitelj i kod drugih hercegovačkih naroda, o čemu svjedoče i riječi Saliha Baljića na fra Didakovom grobu, objavljene u mostarskom listu “Narodna sloboda” (broj 4/1922.). Fra Didak je 1910. godine, de facto, najavio svojevrsnu prosvjetnu revoluciju u Hercegovini, čiji je cilj bio iskorjenjivanje nepismenosti. “Sam je vodio škole za opismenjavanje u okolici Širokog Brijega” – piše dr Nikić – “a po njegovoj metodi (1.) da je svatko u stanju drugoga naučiti ono što sam zna i (2.) narod se mora što više privući i priučiti na što življe sudjelovanje u radu oko svoje vlastite prosvjete i napretka”, udareni su temelji “uspjehu rata protiv nepismenosti”.
Fra Didak je govorio i pisao, inače, kako hercegovački narod treba uzdignuti kulturno, prosvjetno i gospodarski do onog stupnja na kojem se nalaze svi narodi zapadne Europe, jer i zemlja i narod imaju za to sve uvjete. To treba ostvariti nesebičnim radom, a za to smo pozvani upravo mi franjevci, sinovi toga naroda s kojim smo sudbinski povezani još od davnih vremena i s kojim smo dijelili dobro i zlo. “Hoćete li igdje na svijetu naći kršnijega, krepčijega, zdravijega i bistrijega naroda, kao što je naš narod hercegovački, kome ništa drugo ne fali nego prosvjeta, naobrazba i dobar uzgoj”, fra Didakove su riječi koje odzvanjaju i danas kao oporuka i upozorenje. Je, unatoč silnim univerzitetima i sveučilištima u zemlji, situacija s općom i političkom pismenošću u Hercegovini je sve drugo samo ne ružičasta!
“Spomenica” fra Didaku
Moji su skromni redovi prije 10 godina bili tek mucanje i zagrijavanje za fra Didakove ideje, što mi je možda i odlučujuće pomoglo da se potom vratim u Zavičaj, kojega sam bio skoro preselio u nesigurna prisjećanja. U međuvremenu bi se mogao pohvaliti, kad bi mi bilo do toga, da su na Filozofskom fakultetu obranjene i neke završne i diplomske radnje pod mojim mentorstvom u čast fra Didaku. A sve je u mojemu slučaju započelo što mi je jedan član šire obitelji iz Wuppertala posudio “Spomenicu” fra Didaku, koja se prije skoro 40 godina pojavila u izdanju “Kršćanske sadašnjosti” iz Zagreba i Hercegovačkog provincijata iz Mostara, koja je bila posuđena iz knjižnice Hrvatske katoličke misije u Wuppertalu. U neprocjenjivo vrijednoj knjizi objavljene su, naime, i “Uspomene na fra Didaka” njegova đaka, starog svećenika kojega smo mi u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća jednostavno zvali “fra Vojo”. Bilo mu je ime fra Vojislav Mikulić, ali je u našoj ranoj mladosti već bio u poznoj starosti, pa bi šetao u predvečerje ispred širokobriješke bazilike, ili bismo ga mogli vidjeti usamljenog u parku Gelboa, potonulog u misli – drag i dalek istovremeno. Mi smo u svojoj neukosti inače taj park oko širokobriješke gimnazije i crkve pogrešno zvali “Gelbaj”.
“Fra Didak je bio tjelesno i duševno impozantna osoba”, zabilježio je fra Vojo, “to smo još kao djeca uočili, pa smo ga prozvali Zeus…”. Iz fra Vojinih zapamćenja izdvojimo i sljedeće: “U lijevoj pobočnoj lađi, odmah iza ulaznih vrata, nalazi se njegov grob sa skromnom mramornom pločom na zidu i s još skromnijom natpisom. Ali svatko zna da je njegova grobnica cijela crkva koju je on poklonio narodu, a eto i narod njemu. Grob je u ravnini poda, ali se svatko ustručava stati na nj”. I, uistinu, na ploči u crkvi Marijinog uznesenja na Širokom Brjegu piše tek: “Fra Didak Buntić 1871-1922”! U svezi gradnje širokobriješke bazilike se mora spomenuti, pak, da je fra Didak tijekom njezine gradnje osnovao i klesarsku školu za mladiće iz okoline Širokog Brijega, koji su brzo učili od majstora iz Dalmacije i Italije. Fra Didak je, piše i dr. Nikić, “između raznih stilova izabrao romanski, zbog njegove veličajnosti i jednostavnosti. Na njoj nije ostavio uklesano svoje ime, ali je na cijeloj zgradi ostavio otisak svoje ličnosti!”. Fra Didakova priroda je htjela, čini se ovom autoru, nadoknaditi vjekove zaostalosti i podjarmljenosti. Gorio je i sagorio u toj žurbi. Učio talentiranu djecu, podučavao ljude željne pismenosti, naučio seljake kalemljenju voćaka, sadnji duhana i vinove loze, borio se protiv državnih monopola. Legendarne su njegove tužbalice vlastima u Sarajevu i Beču…. Bio je, par excellence, narodni tribun hercegovačkih težaka u vrijeme austrougarske uprave u BiH i za kratko i u vrijeme Kraljevine SHS. Svršetak Prvog svjetskog rata dočekao je kao član Narodnog vijeća u Zagrebu, a potom je bio i zastupnik u Privremenom narodnom predstavništvu i Ustavotvornoj skupštini. U njegovoj širokobriješkoj crkvi mu je odista i bilo mjesto za vječni počinak. No, njegovi Čitlučani su tek 1938. dopustili da mu se prenesu kosti sa groblja Podadvor na Široki Brijeg. Tim povodom okupila se cijela Hercegovina, zabilježile su kronike. Kada se, pak, 1972., povodom 50. obljetnice njegove smrti, postavljala ona već spominjana skromna ploča u crkvi na Širokom Briejgu, provincijal fra Rufin Šilić je kazao: “Ni nakita, ni uresa, ni opisa. Za fra Didaka dosta. I tko bude znao tko je fra Didak bit će mu dosta. Tko ne bude znao tko je fra Didak, da napišemo debele knjige, bit će mu malo!”.
Fra Didakov “crveni đak”
U fra Vojinim zapamćenjima je objašnjena i epizoda s “glasom iz Rusije”, otkuda se javio nekadašnji fra Didakov đak i uvjereni komunista, kojeg su iluzije o pravdi i revoluciji i odvele u sibirske hladnoće. E taj i takav Nikola Zeljko pledira poslije Drugog svjetskog rata da se fra Didaku hitno podigne spomenik, jer ga je zaslužio. “Što se tiče fratara među njima je bilo i ima dobrih ljudi i treba da im se priznaju i pohvale dobra djela…”, piše fra Didakov “crveni đak”, da bi u svezi spašavanja gladne hercegovačke djece (1916-1919.) precizirao: “Ja sam s njim i sa Srećkom Škorputom otpravljao gladujuću djecu u Slavoniju, Srem i Banat i kada smo ih vagonima otpravljali on je i danju i noći bio i svugdje je uspijevao. Tako od Mostara do Broda vlakom, parobrodom, pješke u svako selo, u grad, u sav Banat, Srem, Slavoniju, Bačku… On je uspijevao da namjesti i smjesti svu našu gladujuću djecu…. Mislim kako vi njegovi zemljaci niste blagorodni k njegovoj uspomeni i da mu još niste podigli spomenik. Ja bih mu podigao monumentalni spomenik, na najljepšem mjestu na nasipu, u sjeni oraha, koje je on sadio… On je izgorio u borbi za narod, on je bio poštenjačina…”.
U međuvremenu su podignuti brojni spomenici fra Didaku: i u Gradićini, pored Čitluka, i na Širokom Brijegu, baš tamo gdje ga je zamislio Zeljko, onaj fra Didakov “crveni đak”, dok u Mostaru, gdje je bio “hercegovačkim provincijalom”, i u mjestima diljem Hercegovine ima ulica s njegovim imenom, pa i u Zagrebu jedna ulica i konvikt za siromašne hercegovačke studente nose njegovo ime. Poslije ničim opravdane šutnje nahrupila je inflacija obilježavanja njegova lika i djela, da bi se na “fra Didakovim susretima”, pokrenutim prije petnaestak godina pojavljivali i koloritni likovi problematičnih i pogubnih ratnih i poslijeratnih režima u Hrvatskoj i BiH, kojima tu i nije mjesto. Jedan od njih je ustvrdio, čak, da se aktualne “vođe HB” ponašaju sukladno fra Didakovom učenju, što je udar na zdravu pamet i uvreda svima koji razlikuju poštenje i nepoštenje, dobro i zlo, koji istinski štuju fra Didakovo djelo. Ono se, dakle, mora istrgnuti iz ralja ideologa i profitera kako bi se očuvala kompleksnija istina o našem Voltaieru u našim nesigurnim zapamćenjima.
“Godine gladi”
Onaj propali, navodno komunistički, sustav, kojemu sam u mladosti i sam pripadao, sa zazorom je desetljećima gledao na Široki Brijeg, griješeći nerijetko i prema plemenitim ljudima. Posthumna, kolateralna žrtva takvog odnosa je bio i fra Didak. Sve do labavljenja ideoloških stega i političkih monopola u sedamdesetim godinama na cijeli jedan narod i regija se gledalo kroz neprijateljsku dioptriju pobjednika, što je, naravno, prouzročilo i radikalske odgovore raznih vrsta, uključivo terorističke u izvedbi neoustaške emigracije. Promijenjeno gledanje u BiH se s pravom veže za Džemala Bijedića i Branka Mikulića, ali to više nikoga u BiH posebno i ne zanima. U tijeku su ogorčeni ratovi sjećanja koji onemogućuju razumijevanje BiH kao višenacionalne zajednice koja mora – unatoč svemu – postati politička zajednica jednakopravnih građana svih nacija, nacionalnih manjina i tzv. novih identiteta. U njegovanju svojevrsnog odvratnog odiuma prema Širokom Brijegu prednjačili su inače u onom prošlom sustavu upravo oni koji su skrivali i po njih strašne istine. Jer, oni u partizanskim uniformama, koji su u veljači 1945. ispalili u crkvu 184 topovska projektila, oni koji su uvodili konje u crkvu, koji su par metara od fra Didakove bazilike žive spalili 12 širokobrijeških svećenika-profesora (ukupno 30 tijekom operacija u kraju i 66 u široj regiji) i nisu bili do ubojice, ništa bolji od ustašije ili neke druge slične sorte. Smije se, također, pretpostaviti da su upravo oni i njihovi zaštitnici učinili sve da se rat produži do u beskonačnost, de facto da se stopi sa našom posljednjom tragedijom. Porazmisliti o novim odiumima i starim matricama stigmatizacije, molim. Uostalom, postoje još živi ljudi koji se itekako sjećaju da su širokobriješki fratri-profesori bili mahom “anglofili”, s izuzetkom četvorice proustaških profesora, ali svi ti tragični događaji su bili i ostali podložni manipulacijama s različitim predznakom i vječiti izvor radikalizma. Kolateralna posljedica svega toga je bio višedesetljetni zasjenak fra Didakova monumentalnog djela.
U međuvremenu su i humskom/hercegovačkom (i bosanskom, dakako) zemljom protutnjale brojne tragedije, ali vratimo se za kraj – povodom 100. obljetnice dramatičnih događaja iz Prvog svjetskog rata – činjenici da se tada u Hercegovini umiralo od gladi u snopljima i svakodnevno. Spašavanja hercegovačke djece od 1916. do 1919. opširnije je obrađeno u knjizi fra Andrije Nikića “Godine gladi”, iz 1974., izašla kao svezak šesti u nakladi “Naših ognjišta” iz Duvna / Tomislavgrada. Godine 1916/1917. su bile “gladne godine” u Hercegovini, nejač i djeca su umirala svakodnevno, majke su gurale djecu fra Didaku u ruke i molile da nešto poduzme, opisuje dr. Nikić. Fra Didak je, pak, molio i kumio koga je mogao, a u pismu tadašnjem zemaljskom poglavaru Sarkotiću u Sarajevu je napisao: “Srce mi se cijepa, preuzvišeni gospodine, gledajući svojim vlastitim očima ove nemile prizore, ove bijede i nijeme od gladi sablasti u spodobi ljudskoj, a da im ni odakle pomoći nema. Klonuli starci, iznemogle žene, obamrla djeca čekaju po više dana na onaj kilogram žita i ne dobivaju ga, nego se teturaju po kućama. Pojeli su davno sjeme, pojeli onog živog ajvana, povrće, korijenje i zelenu travu. I što sad…?”. Od tog pisma nije bilo velike vajde, stigla je tek simbolična pomoć, posvjedočio je u njegovim zapamćenjima i fra Vojo Mikulić. Natjeran mukom fra Didak je pošao i caru Karlu I. Habsburškomu “na noge” u Beč, a ponio mu je, umjesto uobičajenih darova, sedam vrsta kruha kojim su se Karlovi podanici hranili u Hercegovini, ako su i njih imali. Vrste kruha, pak, govore same za sebe – sirčen, kukuruzov, karišikov, proseni, šiljev, barov kruh i kruh od kljenove kore. “Ona moraju živjeti”, ponavljao je fra Didak, pa se iz tog očaja i rodila ideja o premještanju dječjih kostura u žitorodne regije tadašnje Astrougarske. Tako su hercegovačka djeca i bukvalno vagonima odvedena i razmještena kod dobročinitelja. Spašeno je najmanje 17. 000 osoba, tvrde povjesničari, što znači supstanca nevelikog hercegovačkog puka.
Ova priča ima, naravno, izravne veze sa svakim iz Hercegovine, pa i najizravnije s mojom obitelji. Među onih 17.-ero djece bila je, naime, i moja ljubljena baka, očeva majka, Bića, koja je to neobično ime i dobila od mene u djetinjstvu, kada sam progovarao. Nisam mogao izgovoriti da mi je baba od Ljubića, čulo bi se tek “bića”, pa je Anđa postala Bića, te se iz tko zna kojih sve razloga ova omalena žena rastom i velika duhom, udovica od 1946., ubuduće i odazivala na njezino novo ime, prosto sraslo za njezinu bit, bitak, biće, u čemu ja i danas vidim nadnaravske sveze. Bića je bila uzorom pismenosti, strogosti u odgoju i čestitosti u njenom mikrokozmosu, a što opet ima duhovne veze fra Didakom. On je, naime, govorio da se mjerilo kulture jednog društva mjeri pismenošću njegove ženske čeljadi, pa su u njegovim školama nerijetko opismenjivane i hercegovačke djevojčice. Od 1910. do 1918. u Hercegovini je pokrenuto na stotine fra Didakovih “seljačkih škola”. Moja baka se doduše nije opismenila u fra Didakovoj školi, nego u Slavoniji, ali je od fra Didaka posvojila principe nesebičnosti i u obitelj unijela, u svakom slučaju, fra Didakovu duhovnu vertikalu.
Fra Didak kao hercegovački Voltaire i Montesquie
Išao sam u njegovu gimnaziju, iako se zvala po pjesniku “Jame”. Fra Didak joj je, međutim, udario temelje i bio joj svojevremeno ravnatelj. Doduše, ona će njezin secesionistički format dobiti tek od 1924. do 1931. godine. U parku Gelboe, nekadašnjoj strmini ispod Brijega, koju je fra Didak kultivirao i dao ime po biblijskom brdu u Palestini, ljubili smo se po prvi put u školskim pauzama. Divili smo se nijemo i arhitektonici fra Didakove bazilike, izgrađene u razdoblju od 1905. do 1910. Kod kuće smo slušali staru čeljad kada bi molila za njegovu dušu, pa opet jedva da smo poimali o kakvom je umu i čovjeku riječ. A radilo se i radi o jednom od najvećih umova i najplemenitijih ljudi koje je Hercegovina ikada rodila, prosvjetitelju i dobrotvoru kojemu uz rame jedva da može netko drugi stati.
Fra Didak Buntić je rođen 9. listopada 1871., na Paoči, u Čitluku, gdje je i umro, 3. veljače 1922., prerano, u 51. godini života. Na krštenju je dobio ime Franjo, ali je u legendu ušao kao fra Didak, dobrotvor, graditelj, ravnatelj, borac protiv nepismenosti, skrbnik za talentiranu hercegovačku djecu, spasitelj hercegovačke sirotinje, narodni zastupnik i provincijal, zapisao je subrat mu franjevački dr. Andrija Nikić, autor brojnih publikacija o fra Didaku, uključivo i monografije o njegovom životu i djelu na čitavih 740 stranica. U ovom se prilogu koristim i drugim dr. Nikićevim napisima o prohujalom vremenu, koji zavređuju respekt, mada su nam životne i kulturološke putanje dijametralno suprotne. U mom osvrtu od prije 10 godina predlagao sam, inače, anti-folklorističko obilježavanje fra Didakovih zasluga, sadržajno i kritičko putem znanstvenih skupova, pa sam dužan registrirati da je jedan s takvim atribucijama najavljen, no uskoro ćemo vidjeti jesu li njegovi organizatori dorasli fra Didakovoj ideji kritičkoj metodi promišljanja i vlastitog bića kao palanačkog, koje je nužno de-provincijalizirati to jest kozmopolitizirati.
Kada je ravno prije stotinu godina u posjet fra Didakovoj klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu došao tadašnji grčki arhmandrit sa Svete gore Atosa, fra Didak ga je pozdravio na grčkom jeziku. Fra Didak je govorio osim za franjevce obligatornog latinskog i grčkog, i talijanski i njemački (studirao teologiju i filozofiju u Innsbrucku), engleski i francuski jezik. U najkraćem, fra Didak je u svoje vrijeme za cijelu Humsku zemlju bio ono što su za Francusku Voltaire i Montesquieu. Skoro 25 godina je prenosio znanje učenicima u gimnaziji, a putem “fra Didakovih škola”, od Širokog Brijega do Konjica, pa i do Banjaluke, opismenilo se najmanje 20. 000 ljudi. Otvorio je 1902/03. tadašnju klasičnu gimnaziju i za one koji ne uče za svećenike, izgradio je arhitektonski velelijepu baziliku, dakle ostavio traga u Hercegovini kao malo tko prije i poslije njega. Fra Didak je bio, uostalom, uvažen kao prosvjetitelj i kod drugih hercegovačkih naroda, o čemu svjedoče i riječi Saliha Baljića na fra Didakovom grobu, objavljene u mostarskom listu “Narodna sloboda” (broj 4/1922.). Fra Didak je 1910. godine, de facto, najavio svojevrsnu prosvjetnu revoluciju u Hercegovini, čiji je cilj bio iskorjenjivanje nepismenosti. “Sam je vodio škole za opismenjavanje u okolici Širokog Brijega” – piše dr Nikić – “a po njegovoj metodi (1.) da je svatko u stanju drugoga naučiti ono što sam zna i (2.) narod se mora što više privući i priučiti na što življe sudjelovanje u radu oko svoje vlastite prosvjete i napretka”, udareni su temelji “uspjehu rata protiv nepismenosti”.
Fra Didak je govorio i pisao, inače, kako hercegovački narod treba uzdignuti kulturno, prosvjetno i gospodarski do onog stupnja na kojem se nalaze svi narodi zapadne Europe, jer i zemlja i narod imaju za to sve uvjete. To treba ostvariti nesebičnim radom, a za to smo pozvani upravo mi franjevci, sinovi toga naroda s kojim smo sudbinski povezani još od davnih vremena i s kojim smo dijelili dobro i zlo. “Hoćete li igdje na svijetu naći kršnijega, krepčijega, zdravijega i bistrijega naroda, kao što je naš narod hercegovački, kome ništa drugo ne fali nego prosvjeta, naobrazba i dobar uzgoj”, fra Didakove su riječi koje odzvanjaju i danas kao oporuka i upozorenje. Je, unatoč silnim univerzitetima i sveučilištima u zemlji, situacija s općom i političkom pismenošću u Hercegovini je sve drugo samo ne ružičasta!
“Spomenica” fra Didaku
Moji su skromni redovi prije 10 godina bili tek mucanje i zagrijavanje za fra Didakove ideje, što mi je možda i odlučujuće pomoglo da se potom vratim u Zavičaj, kojega sam bio skoro preselio u nesigurna prisjećanja. U međuvremenu bi se mogao pohvaliti, kad bi mi bilo do toga, da su na Filozofskom fakultetu obranjene i neke završne i diplomske radnje pod mojim mentorstvom u čast fra Didaku. A sve je u mojemu slučaju započelo što mi je jedan član šire obitelji iz Wuppertala posudio “Spomenicu” fra Didaku, koja se prije skoro 40 godina pojavila u izdanju “Kršćanske sadašnjosti” iz Zagreba i Hercegovačkog provincijata iz Mostara, koja je bila posuđena iz knjižnice Hrvatske katoličke misije u Wuppertalu. U neprocjenjivo vrijednoj knjizi objavljene su, naime, i “Uspomene na fra Didaka” njegova đaka, starog svećenika kojega smo mi u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća jednostavno zvali “fra Vojo”. Bilo mu je ime fra Vojislav Mikulić, ali je u našoj ranoj mladosti već bio u poznoj starosti, pa bi šetao u predvečerje ispred širokobriješke bazilike, ili bismo ga mogli vidjeti usamljenog u parku Gelboa, potonulog u misli – drag i dalek istovremeno. Mi smo u svojoj neukosti inače taj park oko širokobriješke gimnazije i crkve pogrešno zvali “Gelbaj”.
“Fra Didak je bio tjelesno i duševno impozantna osoba”, zabilježio je fra Vojo, “to smo još kao djeca uočili, pa smo ga prozvali Zeus…”. Iz fra Vojinih zapamćenja izdvojimo i sljedeće: “U lijevoj pobočnoj lađi, odmah iza ulaznih vrata, nalazi se njegov grob sa skromnom mramornom pločom na zidu i s još skromnijom natpisom. Ali svatko zna da je njegova grobnica cijela crkva koju je on poklonio narodu, a eto i narod njemu. Grob je u ravnini poda, ali se svatko ustručava stati na nj”. I, uistinu, na ploči u crkvi Marijinog uznesenja na Širokom Brjegu piše tek: “Fra Didak Buntić 1871-1922”! U svezi gradnje širokobriješke bazilike se mora spomenuti, pak, da je fra Didak tijekom njezine gradnje osnovao i klesarsku školu za mladiće iz okoline Širokog Brijega, koji su brzo učili od majstora iz Dalmacije i Italije. Fra Didak je, piše i dr. Nikić, “između raznih stilova izabrao romanski, zbog njegove veličajnosti i jednostavnosti. Na njoj nije ostavio uklesano svoje ime, ali je na cijeloj zgradi ostavio otisak svoje ličnosti!”. Fra Didakova priroda je htjela, čini se ovom autoru, nadoknaditi vjekove zaostalosti i podjarmljenosti. Gorio je i sagorio u toj žurbi. Učio talentiranu djecu, podučavao ljude željne pismenosti, naučio seljake kalemljenju voćaka, sadnji duhana i vinove loze, borio se protiv državnih monopola. Legendarne su njegove tužbalice vlastima u Sarajevu i Beču…. Bio je, par excellence, narodni tribun hercegovačkih težaka u vrijeme austrougarske uprave u BiH i za kratko i u vrijeme Kraljevine SHS. Svršetak Prvog svjetskog rata dočekao je kao član Narodnog vijeća u Zagrebu, a potom je bio i zastupnik u Privremenom narodnom predstavništvu i Ustavotvornoj skupštini. U njegovoj širokobriješkoj crkvi mu je odista i bilo mjesto za vječni počinak. No, njegovi Čitlučani su tek 1938. dopustili da mu se prenesu kosti sa groblja Podadvor na Široki Brijeg. Tim povodom okupila se cijela Hercegovina, zabilježile su kronike. Kada se, pak, 1972., povodom 50. obljetnice njegove smrti, postavljala ona već spominjana skromna ploča u crkvi na Širokom Briejgu, provincijal fra Rufin Šilić je kazao: “Ni nakita, ni uresa, ni opisa. Za fra Didaka dosta. I tko bude znao tko je fra Didak bit će mu dosta. Tko ne bude znao tko je fra Didak, da napišemo debele knjige, bit će mu malo!”.
Fra Didakov “crveni đak”
U fra Vojinim zapamćenjima je objašnjena i epizoda s “glasom iz Rusije”, otkuda se javio nekadašnji fra Didakov đak i uvjereni komunista, kojeg su iluzije o pravdi i revoluciji i odvele u sibirske hladnoće. E taj i takav Nikola Zeljko pledira poslije Drugog svjetskog rata da se fra Didaku hitno podigne spomenik, jer ga je zaslužio. “Što se tiče fratara među njima je bilo i ima dobrih ljudi i treba da im se priznaju i pohvale dobra djela…”, piše fra Didakov “crveni đak”, da bi u svezi spašavanja gladne hercegovačke djece (1916-1919.) precizirao: “Ja sam s njim i sa Srećkom Škorputom otpravljao gladujuću djecu u Slavoniju, Srem i Banat i kada smo ih vagonima otpravljali on je i danju i noći bio i svugdje je uspijevao. Tako od Mostara do Broda vlakom, parobrodom, pješke u svako selo, u grad, u sav Banat, Srem, Slavoniju, Bačku… On je uspijevao da namjesti i smjesti svu našu gladujuću djecu…. Mislim kako vi njegovi zemljaci niste blagorodni k njegovoj uspomeni i da mu još niste podigli spomenik. Ja bih mu podigao monumentalni spomenik, na najljepšem mjestu na nasipu, u sjeni oraha, koje je on sadio… On je izgorio u borbi za narod, on je bio poštenjačina…”.
U međuvremenu su podignuti brojni spomenici fra Didaku: i u Gradićini, pored Čitluka, i na Širokom Brijegu, baš tamo gdje ga je zamislio Zeljko, onaj fra Didakov “crveni đak”, dok u Mostaru, gdje je bio “hercegovačkim provincijalom”, i u mjestima diljem Hercegovine ima ulica s njegovim imenom, pa i u Zagrebu jedna ulica i konvikt za siromašne hercegovačke studente nose njegovo ime. Poslije ničim opravdane šutnje nahrupila je inflacija obilježavanja njegova lika i djela, da bi se na “fra Didakovim susretima”, pokrenutim prije petnaestak godina pojavljivali i koloritni likovi problematičnih i pogubnih ratnih i poslijeratnih režima u Hrvatskoj i BiH, kojima tu i nije mjesto. Jedan od njih je ustvrdio, čak, da se aktualne “vođe HB” ponašaju sukladno fra Didakovom učenju, što je udar na zdravu pamet i uvreda svima koji razlikuju poštenje i nepoštenje, dobro i zlo, koji istinski štuju fra Didakovo djelo. Ono se, dakle, mora istrgnuti iz ralja ideologa i profitera kako bi se očuvala kompleksnija istina o našem Voltaieru u našim nesigurnim zapamćenjima.
“Godine gladi”
Onaj propali, navodno komunistički, sustav, kojemu sam u mladosti i sam pripadao, sa zazorom je desetljećima gledao na Široki Brijeg, griješeći nerijetko i prema plemenitim ljudima. Posthumna, kolateralna žrtva takvog odnosa je bio i fra Didak. Sve do labavljenja ideoloških stega i političkih monopola u sedamdesetim godinama na cijeli jedan narod i regija se gledalo kroz neprijateljsku dioptriju pobjednika, što je, naravno, prouzročilo i radikalske odgovore raznih vrsta, uključivo terorističke u izvedbi neoustaške emigracije. Promijenjeno gledanje u BiH se s pravom veže za Džemala Bijedića i Branka Mikulića, ali to više nikoga u BiH posebno i ne zanima. U tijeku su ogorčeni ratovi sjećanja koji onemogućuju razumijevanje BiH kao višenacionalne zajednice koja mora – unatoč svemu – postati politička zajednica jednakopravnih građana svih nacija, nacionalnih manjina i tzv. novih identiteta. U njegovanju svojevrsnog odvratnog odiuma prema Širokom Brijegu prednjačili su inače u onom prošlom sustavu upravo oni koji su skrivali i po njih strašne istine. Jer, oni u partizanskim uniformama, koji su u veljači 1945. ispalili u crkvu 184 topovska projektila, oni koji su uvodili konje u crkvu, koji su par metara od fra Didakove bazilike žive spalili 12 širokobrijeških svećenika-profesora (ukupno 30 tijekom operacija u kraju i 66 u široj regiji) i nisu bili do ubojice, ništa bolji od ustašije ili neke druge slične sorte. Smije se, također, pretpostaviti da su upravo oni i njihovi zaštitnici učinili sve da se rat produži do u beskonačnost, de facto da se stopi sa našom posljednjom tragedijom. Porazmisliti o novim odiumima i starim matricama stigmatizacije, molim. Uostalom, postoje još živi ljudi koji se itekako sjećaju da su širokobriješki fratri-profesori bili mahom “anglofili”, s izuzetkom četvorice proustaških profesora, ali svi ti tragični događaji su bili i ostali podložni manipulacijama s različitim predznakom i vječiti izvor radikalizma. Kolateralna posljedica svega toga je bio višedesetljetni zasjenak fra Didakova monumentalnog djela.
U međuvremenu su i humskom/hercegovačkom (i bosanskom, dakako) zemljom protutnjale brojne tragedije, ali vratimo se za kraj – povodom 100. obljetnice dramatičnih događaja iz Prvog svjetskog rata – činjenici da se tada u Hercegovini umiralo od gladi u snopljima i svakodnevno. Spašavanja hercegovačke djece od 1916. do 1919. opširnije je obrađeno u knjizi fra Andrije Nikića “Godine gladi”, iz 1974., izašla kao svezak šesti u nakladi “Naših ognjišta” iz Duvna / Tomislavgrada. Godine 1916/1917. su bile “gladne godine” u Hercegovini, nejač i djeca su umirala svakodnevno, majke su gurale djecu fra Didaku u ruke i molile da nešto poduzme, opisuje dr. Nikić. Fra Didak je, pak, molio i kumio koga je mogao, a u pismu tadašnjem zemaljskom poglavaru Sarkotiću u Sarajevu je napisao: “Srce mi se cijepa, preuzvišeni gospodine, gledajući svojim vlastitim očima ove nemile prizore, ove bijede i nijeme od gladi sablasti u spodobi ljudskoj, a da im ni odakle pomoći nema. Klonuli starci, iznemogle žene, obamrla djeca čekaju po više dana na onaj kilogram žita i ne dobivaju ga, nego se teturaju po kućama. Pojeli su davno sjeme, pojeli onog živog ajvana, povrće, korijenje i zelenu travu. I što sad…?”. Od tog pisma nije bilo velike vajde, stigla je tek simbolična pomoć, posvjedočio je u njegovim zapamćenjima i fra Vojo Mikulić. Natjeran mukom fra Didak je pošao i caru Karlu I. Habsburškomu “na noge” u Beč, a ponio mu je, umjesto uobičajenih darova, sedam vrsta kruha kojim su se Karlovi podanici hranili u Hercegovini, ako su i njih imali. Vrste kruha, pak, govore same za sebe – sirčen, kukuruzov, karišikov, proseni, šiljev, barov kruh i kruh od kljenove kore. “Ona moraju živjeti”, ponavljao je fra Didak, pa se iz tog očaja i rodila ideja o premještanju dječjih kostura u žitorodne regije tadašnje Astrougarske. Tako su hercegovačka djeca i bukvalno vagonima odvedena i razmještena kod dobročinitelja. Spašeno je najmanje 17. 000 osoba, tvrde povjesničari, što znači supstanca nevelikog hercegovačkog puka.
Ova priča ima, naravno, izravne veze sa svakim iz Hercegovine, pa i najizravnije s mojom obitelji. Među onih 17.-ero djece bila je, naime, i moja ljubljena baka, očeva majka, Bića, koja je to neobično ime i dobila od mene u djetinjstvu, kada sam progovarao. Nisam mogao izgovoriti da mi je baba od Ljubića, čulo bi se tek “bića”, pa je Anđa postala Bića, te se iz tko zna kojih sve razloga ova omalena žena rastom i velika duhom, udovica od 1946., ubuduće i odazivala na njezino novo ime, prosto sraslo za njezinu bit, bitak, biće, u čemu ja i danas vidim nadnaravske sveze. Bića je bila uzorom pismenosti, strogosti u odgoju i čestitosti u njenom mikrokozmosu, a što opet ima duhovne veze fra Didakom. On je, naime, govorio da se mjerilo kulture jednog društva mjeri pismenošću njegove ženske čeljadi, pa su u njegovim školama nerijetko opismenjivane i hercegovačke djevojčice. Od 1910. do 1918. u Hercegovini je pokrenuto na stotine fra Didakovih “seljačkih škola”. Moja baka se doduše nije opismenila u fra Didakovoj školi, nego u Slavoniji, ali je od fra Didaka posvojila principe nesebičnosti i u obitelj unijela, u svakom slučaju, fra Didakovu duhovnu vertikalu.
wpDiscuz