Evo zašto Srbi i Hrvati u BIH moraju izglasati Deklaraciju o prijeziru prema Haaškom sudu

Od svog osnutka 1993. godine, Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY), poznatiji kao Haški sud, trebao je donijeti pravdu za žrtve rata u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i drugim dijelovima bivše Jugoslavije. Međutim, rad suda ostavio je duboke rane i mnoga otvorena pitanja, posebno zbog nesrazmjera u presudama, selektivnosti u procesuiranju zločina i straha međunarodne zajednice da se suoči s kompleksnim narativima poput džihadističkih elemenata unutar Armije BiH.

NEPROCESUIRANI ZLOČINI I STRATEGIJA UPRAVLJANJA KAOSOM

Jedan od ključnih problema s radom Haškog suda bila je nesrazmjernost u procesuiranju zločina. Dok su Hrvati i Srbi masovno procesuirani, često na temelju zapovjedne odgovornosti, zločini počinjeni od strane Armije BiH prema Hrvatima i Srbima često su ostajali u sivoj zoni. Ovo nije slučajno. Politička strategija međunarodne zajednice, predvođena europskim silama i SAD-om, oslanjala se na mit o Armiji BiH kao “nevinoj žrtvi” i isključivom branitelju multietničke Bosne i Hercegovine.

Ovaj mit nije bio samo politički alat, već i način da se izbjegne suočavanje s džihadističkim elementima unutar Armije BiH. Ignoriranje zločina Armije BiH – poput onih u Grabovici, Uzdolu, Križančevom Selu i Kravici – bilo je dio strategije koja je ciljano izbjegavala destabilizaciju narativa o “dobroj strani” u sukobu.

STRATEGIJA EUROPE I STRAH OD DŽIHADISTIČKIH VEZA

Jedan od najkontroverznijih aspekata bio je strah Europe od procesuiranja džihadističkih elemenata. Tijekom rata u BiH, na tisuće stranih boraca – tzv. mudžahedina – došlo je na područje Srednje Bosne, gdje su se borili na strani Armije BiH. Zločini koje su počinili nad Hrvatima u Lašvanskoj dolini, Zenici i Travniku gotovo su potpuno izostavljeni iz pravosudnih procesa.

Taj strah Europe proizlazio je iz nekoliko faktora:

1. Političke posljedice: Suđenje džihadističkim elementima moglo je ugroziti odnose Zapada s islamskim svijetom.
2. Sigurnosni izazovi: Procesuiranje džihadista moglo je otvoriti pitanje njihovog povratka u Europu i potencijalnog terorizma.
3. Mit o nevinoj Armiji BiH: Suđenje za te zločine moglo je ugroziti politički narativ o Armiji BiH kao zaštitnici multietničke Bosne.

HRVATSKO-BOŠNJAČKI SUKOB: PATNJE HRVATA I HAAŠKE PRESUDE

Hrvatsko-bošnjački sukob, iako kraći i lokaliziraniji od sukoba s VRS-om, bio je izrazito brutalan. Prema podacima, Hrvati su pretrpjeli nesrazmjerno velike patnje, uključujući:

• Progon i etničko čišćenje: U Srednjoj Bosni i Hercegovini, više od 150.000 Hrvata protjerano je iz svojih domova.
• Masakri: Zločini u Grabovici (33 ubijena civila), Križančevom Selu (74 ubijena Hrvata), i Uzdolu (29 ubijenih civila, uključujući djecu).
• Uništavanje hrvatske baštine: Katoličke crkve i kulturni spomenici sustavno su uništavani tijekom sukoba.

Unatoč ovim činjenicama, Haški sud procesuiranjem je stvorio sliku o Hrvatima kao glavnim agresorima u ovom sukobu. Pripadnici HVO-a su osuđivani, dok su zločini nad Hrvatima ostali marginalizirani. Naser Orić, odgovoran za brojne zločine nad Srbima, oslobođen je u Haagu, dok su ključni zločini nad Hrvatima ostali neprocesuirani ili prebačeni na domaće sudove, gdje su slučajevi najčešće padali u zaborav.

NEPRESUĐENI ZLOČINI I IZGUBLJENA PRAVDA

Za Srbe i Hrvate u BiH, niz velikih zločina ostao je bez sudskog epiloga:

• Srpske žrtve: Masakri u Kravici, Sijekovcu, Bratuncu i drugim mjestima.
• Hrvatske žrtve: Zločini u Buhinim Kućama, Doljanima i Maljinama.

Selektivna pravda Haškog suda potvrdila je sumnju da se radilo o političkom, a ne pravosudnom projektu. Cilj nije bio pravda, već upravljanje kaosom.

ZAKLJUČAK: PRAVDA KAO SREDSTVO, NE CILJ

Haški sud, iako formalno osnovan za donošenje pravde, često je bio alat međunarodne politike. Njegova selektivnost u procesuiranju, ignoriranje ključnih zločina i kreiranje narativa o “dobrim” i “lošim” stranama, ostavilo je duboke rane u BiH i regiji.

Pitanje pravde za žrtve Armije BiH, posebno u hrvatsko-bošnjačkom sukobu, ostaje otvoreno. Ignoriranjem ovih zločina i izbjegavanjem procesuiranja odgovornih, međunarodna zajednica nije donijela mir, već je osigurala nastavak podjela i nepovjerenja.