U Kaknju je 30. rujna 1996., mučki ubijena časna sestra Danka Ana Jurčević, brutalno izbodena nožem u dvorištu župnog Caritasa u Kaknju. Osam smrtonosnih uboda nožem prekinulo je njen plodni rad s vjernicima, dok su župnik i kapelan bili odsutni. Motiv? Prema brojnim tumačenjima, zastrašivanje preostalih Hrvata u Kaknju, mjestu s jednom od najviših stopa etničkog čišćenja u Bosni i Hercegovini.
To nije bila samo tragedija pojedinca. Bio je to simbol krvave politike etničkog inženjeringa, koja je u Kaknju postala pravilo.
Grad, u ratu grad Hrvata i izbjeglih okolnih Srba koji su bježali od mudžahedina, danas je svjedočanstvo sustavnog brisanja identiteta jednog , ako baš hoćere i dva naroda.
Tekstovi na webu tvrde da je vijest o tom gradu koji je primio srpske izbjeglice prepričavana u vojnom vrhu Srpske ali i u vojnom vrhu ABIH. Kojeg je to jako razljutilo.
Možda je zbog tog platio toliku cijenu?
Bilo kako bilo, njegova žrtva kasnije spasiti tisuće Hrvata Lašve, koji će preko Vlašića izbjeći put Banja Luke, uz pomoć vojske RS.
Akcija o kojoj cenzori s HRT-a nikada nisu niti će smijeti objaviti sekunde istine. Iako cijeli film o tome postoji.
Veći indeks etničkog čišćenja od Kaknja nema niti Vukovar. No imaju Konjic i Jablanica u Hercegovini. U sjedištu UZP carstva u kojem vidi genocid počini Al’Armija Osame i Alije (Genocid u Grabovici) a ne HVO pod čijom upravom nema gradova iz kojih su etnički očišćeni Bošnjaci, kao što jesu Hrvati i Srbi u pomenutom Konjicu i Jablanici. No ima zato gradova koje je HVO oslobodio i vratio u njih Bošnjake (Bihać , Jajce) i zato je morao biti presuđen.
Konjic i Jablanica su mjesta u kojima su također počinjeni monstruozni zločini nad Hrvatima, nikad u potpunosti procesuirani. A Grabovica povrh Mostara najveći je spomenik sramote današnje Europe. Vječan poput njene europske pohote za tuđim.
I dok se povijest Kaknja zaboravlja ili sustavno gura pod tepih, pažnju privlači jedan drugi procesi – poslovni.
Zašto nas zanima ova priča? Ne toliko zbof mogućeg kriminala nego zbog jednostavnog sukoba interesa i pitanja na koje nam mora odgovoriti Vlada Andreja Plenkovića: Kako će Radman javno govoriti o Kaknju, skupa sa svojom diplomacijom ako on mora graditi dobre privatne biznis odnose kao investitor u Kaknju? Nije lud da ugrozi sebe radi nas?
Upravo u Kaknju obitelj hrvatskog ministra vanjskih poslova Gordana Grlića Radmana vodi unosni projekt izgradnje tvornice za preradu životinjskog otpada putem svoje obiteljske tvrtke Agroproteinka.
Tvornica koja bi trebala “prerađivati nusproizvode” locirana je baš uz rijeku Bosnu, u mjestu Bilješevo.
Mještani se boje da će životinjski otpad završiti u vodi, dok je već ionako zagađeni zrak dodatno ugrožen ispušnim plinovima buduće tvornice.
Sve ovo događa se u gradu čija se sramna prošlost ne spominje na medijima u RH, naročito otkada je ministar Grlić Gogo Radman, gdje se o zločinima šuti i gdje se postavlja pitanje – znaju li vodeći ljudi Hrvatske išta o mjestu na kojem žele graditi budućnost obitelji Radman Von Grlić?
Čak i da se Bog sjeti pa Mate Granić umre, uvjereni smo da će se cenzura o Kaknju nastaviti na HRT i da će mladi BH Hrvati i dalje pohoditi mjesta stradanja po Hrvatskoj nesvjesni da na te pohode polaze iz vlastitih Vukovara.
Što Radman zna o Kaknju?
Ako bismo ministra Gordana Grlića Radmana upitali tko je bila Danka Ana Jurčević, bi li tja morončić zalutao u politiku znao odgovoriti? Barem na lošem njemačkom ili lošem engleskom.
Dali bi sada 100 njemačkih maraka za taj odgovor. I kladimo se da on pojma nema tko je bila ta žena.
Bi li mogao reći išta o zbjegu Hrvata i Srba u Kaknju?
Ili o postrojbi “Stjepan Kralj Tomašević”, koju je u akciji “Tekbir” napala postrojba Osame i Alije “El Fatih”? Zna li tko je bio njen zapovjednik a tko je upravljao El Fatihom? Evo mu ime: Zvao se “Šerif” Kako je bilo prezime tom čovjeku Radmane? Znaš li? I koliko si ga puta ugostio u Zg a da pojma nemaš da jesi?
Bi li znala naša diplomacija kleta da su nakon noža u leđa vojsci, narodu, ženama, djeci u tom istom gradu, posljednji preostali Hrvati postali žrtve svojih susjeda, i da su izbodeni nožem? I da je njihov ubojica pomilovan? Kako se zvao ubojica Danke Ane Jurčević hrvatska Radmanova diplomacijo? I kako se zvao njegov sudski pomilovatelj? Zašto ga je pomilovao Radmane, što misliš?
Jeste li ikad o tome informirali svoje sugovornike po kavijarskim stolovima svijeta, pojasnivši im da je iluzorno da o patriotizmu u BIH govore oni koji su progonili “Stjepane Tomaševiće” dok su se oni zvali El Fatihi a njihove akcije Tekbirčići?
Slučaj časne sestre Danke Ane Jurčević na svojim večerama spomene tek vatikanska diplomacija. Kao i slučaj ubijenih fratara Fojnice. Ni fratri Fojnice ih više ne spominju. I Fra Nikicu Vujicu su kupili ko komad govečeta kad se kupuje. Eno ga šuti i on.
Povijest će pisati da je hrvatska Diplomacija u doba radmanjanja njome izučavala tehnike spaljivanja životinja, u pauzama spaljivanja nacionalnog sjećanja, i da pojma nije imala gdje je Kakanj, tko je bio El Fatih, šta je to bila akcija Tekbir, koliko je tisuća civila Alija, najveći zločinac moderne Europe protjerao prije nego je prvoj povratnici zabio osam uboda nožem u leđa. Prekršivši tako i Kuran časti. On koji je oduvijek bio dobar zločinac i jako loš musliman.
Radmanisti su zapravo balast naše zemlje Hrvatske. Baruni hrvatske postmoderne koje ne zanima ništa osim vlastitog im probitka i apanaže. Trulež hrvatskog nižeg plemstva. Recidivi hrvatskih mađarona i austropitekusa.
Možda upravo zbog toga Ministarstvo vanjskih poslova Republike Hrvatske odlučuje da prosječan Hrvat o Kaknju ne treba znati ništa. Možda to tako misli i HRT.
Uostalom ne znaju niti oni “natprosječni” Radmanovi kadrovi po svijetu, što bi to onda morali znati mladi Z Hrvati?
Tišina je pogodna. U tišini se može graditi. U tišini se može spaljivati. I potiho sve gurati u rijeku.
Možda nije sukob interesa, možda čak krimninala i nema, bit će to čudo ministar ako je tako, ali jest sukob povijesti i sadašnjosti – sukob pozicije ministra i onog što on treba javno govoriti, sukob s činjenicom da bi za dobro privatnog biznisa bolje bilo šutjeti.
Prošlost Kaknja ostaje zatrpana ispod slojeva nepravde, dok naša bijedna sadašnjost zvana Radman na toj istoj zemlji planira unosne poslove.
Kakanj, sa svojom krvavom prošlošću i nezacjeljenim ranama, postao je idealno mjesto za ignoriranje istine.
Umjesto suočavanja s prošlošću i ispravka nepravde, tu se sada prodaje priča o “povoljnom poslovnom ambijentu”.
A Danka Ana Jurčević i njeni ubijeni sunarodnjaci?
Oni su davno prestali biti važni u računici onih koji znaju brojiti samo profite. Zašto? Zato što mi Bh Hrvati šutimo.
Naša cijena dionice je pala. Da je Markov Trg ikada potrefio prosvjed Kakanjaca , da smo tamo zapalili kontejnere i zapjevali iz svog grla “Grliću, mazlume kako te stid nije” Kakanjci kojih je puno Lučko, drugačije bi se Danka pisala i danice hrvatske drugi okus buđenja bi imale.
IURKOV l Poskok.info
O samom projektu spalionice Radman pročitajte više na Valterportal.ba
wpDiscuz
