Knjiga “Medvjeđi ples“ (Znanje) Andersa Roslunda i Stefana Thunberga, europskih književnih zvijezda i gostiju Zagreb Book Festivala koji su izazvali najviše interesa, temelji se na stvarnim događajima, ispričanima iz prve ruke. Naime, Stefan Thunberg zapravo je Stefan Boris John Šumonja, nazvan po svojemu ocu, Borisu Šumonji. Njegov otac i tri brata, od kojih su dvojica bila jedva punoljetna, osnovali su Vojničku bandu. Ta se banda smatrala najbezobzirnijom bandom u Švedskoj, a početkom devedesetih izveli su dvanaest oružanih pljački poštanskih ureda, banaka, vozila za prijenos novca. Bili su vrlo lukavi, noću su krali, a danju su radili kao građevinari, i policija ih dugo nije mogla uloviti. Uhvatili su ih 1993. godine, odlužili su zatvorsku kaznu, i sada su na slobodi, no svi pod drugim imenom. Braća ponovno rade u građevinarskim tvrtkama. Otac živi povučeno i u penziji. Kako je prezime Šumonja ozloglašeno u Švedskoj, svi su ga odlučili promijeniti.

Stefan Thunberg jedini je od svoje braće odlučio krenuti drugim putem, studirao je slikarstvo, potom je pisao scenarije, od kojih je najpoznatiji onaj za kriminalističku seriju “Wallander“. Nakon toga odlučio je napisati roman o događajima svoje obitelji, koji su potresali čitavu Švedsku. O prošlosti svojeg oca, koji je četvero svojih sinova od malih nogu učio borilačkim vještinama i vojničkoj disciplini, vrlo malo zna, osim da je 1962. godine došao iz Karlovca. O okolnostima pod kojima je došao pitanja nije postavljao jer bi u suprotnom dobio batine. Njegova je majka, Šveđanka, često trpjela nasilne ispade alkoholiziranog supruga, a jednom ju je pred djecom pokušao i ubiti. Bestseler pisac Anders Roslund koautor je knjige “Tri sekunde“, koja je bila prva na listi New York Timesa, a premijera holivudske ekranizacije knjige bit će u kolovozu. Knjigu “Tri sekunde“ napisao je s osuđivanim kriminalcem Borgeom Hellstromom. I sam je, kaže, imao nasilnog, agresivnog oca i prepoznao se u čitavoj priči.

Roslund je dugi niz godina bio novinar, pa urednik, u rubrikama kulture, crne kronike i na desku, a sada živi od pisanja.

Za knjigu “Medvjeđi ples“ filmska je prava otkupio Dreamworks.

Razgovarali smo na engleskom, Stefan ne zna hrvatski, otac nije želio da govori jezikom zemlje iz koje je otišao.

Naslov knjige ‘Medvjeđi ples’ proizlazi iz osobne priče, metoda borbe koju je vas, Stefane, učio otac, dok ste bili dječak?

Thunberg: Riječ je o filozofiji mojeg oca. Moj je stariji brat bio žrtva mobbinga, dvojice dječaka većih od njega i otac je smatrao potrebnim naučiti ga kako se obraniti od većeg protivnika – moraš plesati oko njega i zadavati mu manje udarce dok ne padne. Uz pomoć madraca pokazao mu je kako nastaviti udarati protivnika koji je već na tlu. Moj je brat primijenio tu filozofiju kada je počeo pljačkati banke, usavršio ju je, i prenio je na mlađu braću.

Je li život uistinu tako okrutan da djecu treba učiti da plešu oko ljudi kao da su medvjedi koji ih žele napasti?

Thunberg: To jest ekstrem. No život je pun konflikata. Kod mojeg oca nasilje je bilo jezik kojim je rješavao konflikte, ja se na druge načine nosim s tim. Uvijek postoji medvjed koji je veći, bolji, možda i pametniji i izaziva vas, no morate se boriti na svoj način.

Vi ste, od četvero braće, drugi po redu. Trojica su otišla za ocem u kriminal. Na koji ste način bili drukčiji od sve ostale braće i tako odlučili ići drukčijim putem?

Thunberg: Želio sam biti likovni umjetnik ili književnik. Studirao sam na Akademiji i vraćajući se kući s predavanja često sam znao zateći braću kako razgovaraju o tome kako su upravo opljačkali banku. Kad sam vidio taj adrenalin, ali i hrpu novca na stolu, rekao sam im da želim biti dijelom svega toga. Najstariji je brat pristao, rekao mi je da ću nositi masku, i to je bilo to. Zatim sam o svemu intenzivno razmišljao sljedeća tri tjedna, zaključio sam da to nisam ja, da neću biti bolji slikar ili pisac ako opljačkam banku. Rekao sam bratu da ne mogu, odgovorio mi je samo da sam mu trebao svoju odluku priopćiti ranije.

Roslund: Meni se u toj priči svidjelo to što mu brat nije zamjerio ništa drugo osim prekasnog odustajanja, nije ga tjerao da ide s njima. Osim toga, o svemu su govorili pred njim, vjerovali su mu, njihova se bratska veza temeljila na povjerenju. Mlađa su braća posebno vjerovala najstarijem, uostalom, radio im je doručak, mijenjao im pelene kad su bili mali, bio im je poput još jednog oca. Povjerenje je fantastična stvar, naravno, može biti i opasno ako se ne koristi na pravi način.

Kako ste odlučili napisati knjigu o tom iskustvu?

Thunberg: Dvadeset godina prije odluke o knjizi, dan prije Božića, vidio sam na televiziji vijest da love pljačkaše po snježnoj oluji. Odmah sam shvatio da su to moj otac i moja braća. Mislio sam, te noći, da će umrijeti, da će ih ubiti. Bio je to prijelomni trenutak u mojem životu. Poslije sam razmišljao kako im je bilo u toj kolibi, u tom odnosu prepunom konflikata, što moj najstariji brat i otac, koji su imali najkonfliktniji odnos, govore jedan drugom, okruženi mnoštvom policije. Kako otac optužuje najstarijeg sina da ih je on izdao. Ja sam scenarist, i dok sam razmišljao o tom prizoru, želio sam imati više oruđa za pripovijedanje, i onda sam upoznao Andersa, koji izvrsno pripovijeda. Mi nismo, naravno, bili u kolibi, no moj mi je mlađi brat poslije rekao da smo vrlo vjerno ispripovijedali što se tamo događalo.

Roslund: Kada mi je Stefan ispričao svoju životnu priču, nisam mogao vjerovati. Naime, u to sam doba bio reporter koji je izvještavao o lovu na tu obitelj, takozvanu Vojničku bandu. Oni su se pokušali skloniti u kolibu, no okružilo ih je 25 policajaca. Smatrali smo da je to što su otac i sinovi pričali u kolibi kulminacija čitave priče obitelji. Priče o Stefanu, koji je nasilje, svađe i borbe starijeg brata i oca gledao od rođenja. To je kriminalistički roman, no jednako tako i priča o odnosu oca i sina. Što se dogodilo s obitelji Šumonja, lako ćete naći u novinama ili na internet pretraživačima, no ovo je jedinstvena perspektiva, ispričana iz priče odrastanja djeteta čiji je otac promijenio normalno u nenormalno.

Uvodna scena knjige je vrlo bolna, kako vaš vrlo nasilan i alkoholiziran otac tuče, zapravo pokušava ubiti vašu majku?

Thunberg: Ja uopće nisam želio da ta nasilna scena bude ispripovijedana, no poslije sam se složio s Andersom da je važna za knjigu.

Roslund: Stefan je bio dijete koje je visilo na očevu ramenu i pokušalo stati između njih dvoje. I sam sam imao nasilnog, agresivnog oca (koji doduše, nije bio u zatvoru), i naučio sam, od malih nogu, da je dijete ono koje u sebi nosi krivnju, da dijete krivi sebe za nasilje. Braća su se kasnije svađala tko je otvorio vrata i pustio nasilnog oca. Bila je šteta ne prepričati taj prizor.

Thunberg: Naposljetku nam je, dugo nakon toga, otac rekao da su vrata bila već otvorena.

Koliko sam shvatila, Stefan, vaš je otac uporno pokušavao sakriti prošlost, i u tome je i uspio. Vi zapravo ne znate ništa o okolnostima u kojima je otišao iz Karlovca 1962. godine, ni o tom dijelu svoje obitelji. Namjeravate li dalje istraživati?

Thunberg: Da. Život mojeg oca veliki je misterij. Nikada nije pričao o tome. Znam da je živio u Karlovcu i da je iz bivše Jugoslavije otišao 1962. godine, mislim da je u pozadini bio neki politički konflikt. U ratu, koliko znam, no nisam siguran u to, dio je obitelji bio u partizanima, dio na drugoj strani. No otac nikada o tome nije pričao, postajao bi nasilan ako bi ga pitali o njegovoj prošlosti. Sjećam se samo da je pričao da su se često odlazili kupati na rijeke u Karlovcu, da su često skakali s drveća, i da se netko utopio u rijeci, i to je to. U školi smo imali prilike učiti jezik, no on nam to nije dao niti nas je sam učio. Nije imao prijatelje iz bivše Jugoslavije, no znao je govoriti materinski jezik ako bi nekog upoznao iz ovih krajeva.

Kako tumačite popularnost švedskog kriminalističkog romana, o čemu se u posljednje vrijeme mnogo govori?

Roslund: Nedavno sam se selio, i otvorio sam, slučajno, novine stare petnaest godina, s međunarodnom književnom top-listom. Među prvih dvadeset, nije bilo ni jednog kriminalističkog romana. Danas je osam kriminalističkih romana na toj istoj ljestvici, pet ih je iz Švedske. Mislim da je pred kraj devedesetih nedostajalo energije, kriminalistički romani bili su uvijek po špranci križaljke, koja je vodila k rješenju tko je kriv. Zatim je došao nov način pisanja, osim tko je kriv, istražuje se i zašto i koje su posljedice.

Vi ste, gospodine Roslund, napustili novinarsku profesiju i okrenuli se književnosti?

Roslund: Ja bih za sebe rekao da sam uvijek bio i novinar i književnik, no od 2003. godine mogu živjeti isključivo od pisanja, što može samo 200 ljudi u Švedskoj. Prije sam bio na čelu odjela vijesti na televiziji, bio je to posao koji su svi željeli i mislili su da sam glup što ga ostavljam. No nisam pogriješio, sretan sam zbog svoje odluke. Nastavljam pisati. Pokušavam shvatiti nasilje. Uvijek imate izbor. Tri su Stefanova brata ponovila očev uzorak, on nije. Nisam ni ja onaj svojeg oca.

Imate li djecu?

Thunberg: Ja imam dva sina, blizance, jedanaestogodišnjake. Naravno da nastojim ne ponoviti ni jednu pogrešku svojeg oca, ponekad se i previše zaštitnički odnosim prema njima.

Jeste li gledali seriju ‘Ray Donovan’?

Thunberg: Da, to je dobra serija, izvrsna je psihologija, podsjetila me, naravno, na moju obitelj. Ona scena kad otac, glumac Jon Voight, počne plesati, nije ga briga ni za što…