U četvrtak navečer, u dvorani Hrvatskog doma hercega Stjepana Kosače, Mostar je na trenutak podsjećao na neku srednjoeuropsku prijestolnicu duha – ili barem na ono što su Srednjoeuropljani nekoć umišljali da bi njihova prijestolnica trebala biti. Povod: predstavljanje nove knjige prof. dr. sc. Anđelka Milardovića pod naslovom „Globalizacija i Europa na raskrižju: Europa od volje moći do volje za ništa“.
Naslov kao da je izabrao Nietzsche osobno, da udari pečat razmeđu epoha.
U publici poznata lica: akademski svijet, kulturni aktivisti, nekoliko čuvara civilizacijskog optimizma. U pozadini – tjeskoba kontinenata. Domaćini: HKD Napredak i Hrvatski dom. U glavnim ulogama: Milardović i njegova čuvena dijagnoza.
Profesorica Davorka Topić Stipić, jasna i izbrušena, podsjetila je kako Milardović u knjizi sabire ne samo događaje nego i osjećaje epohe: pad Berlinskog zida, početak liberalne utopije, pa zatim njen slom – kroz financijsku krizu, migracije, Brexit, pandemiju, Ukrajinu. I sada: deglobalizacija. I sada: nešto što je možda novi svjetski poredak, a možda tek svjetski nered s boljim marketingom.
Miroslav Landeka, domaćin s osjećajem za tešku rečenicu, otvoreno je kazao ono što svi osjećamo: da je Europa zaboravila tko je. Možda i ne zna više što želi. Ako uopće išta još želi.
A Milardović? On, kao i uvijek, mirno i precizno, s točnošću kirurga u rukavicama od ironije, nudi osam markera europske tjeskobe: od filozofskog nihilizma do umjetne inteligencije, od klimatskih promjena do demografskog ponora. Između ‘America First’ i ‘Ruskog svijeta’, kaže Milardović, Europa mora otkriti nešto što još nema ime – ali bi se moglo zvati ‘sama sebe’.
Knjiga je, kaže on, i poziv i upozorenje. Jer nije samo pitanje kamo ide Europa – nego hoće li je na tom putu itko više prepoznati kao Europu.
Sjedili su u publici i Miro Gavran, i Ivan Anđelić, i drugi ljudi od riječi. A možda su svi ti ljudi zapravo tražili isto: potvrdu da još postoji prostor u kojem se može razgovarati o Europi bez da se zazove Washington, Bruxelles ili Moskvu.
Možda je to Mostar. Možda je to Kosača. Možda je to jedna knjiga.
Ili samo još jedan poziv u tišini — da Europa izabere volju. Prije nego ostane ništa.
Međutim Mostar, posebno hrvatski Mostar, ne shvaća niti je ikada shvaćao jednu bitnu stvar: Zabole Beč, Pariz, London, Brussels, šta misli o njima bilo tko s Balkana.
Štokholmski kompleks trebao bi se zvati Balkanski kompleks. Iz kojeg bi trebali biti izuzeti Srbi. I to ne svi. Jedan dio njihovih kraljeva itekako se brinuo što o njima misli Europa. I to su platili glavom. Europskim jataganima su izrezani.
wpDiscuz
