“Koje sujetne budale. Kako je moguće da jedne političke stranke primaju, a druge ne dobiju sredstva? To vam je ta njihova demokracija. J*be mi se i za njega i za njegove odluke.”
Milorad Dodik nije tada govorio samo o BiH.
Govorio je o Europi koja više nije prostor slobode, nego laboratorij novog fašizma – bez svastike, ali s potpisima, pečatima i fondovima.
Govorio je o Europi u kojoj Njemačka vlada, Austrija pokorno prati, Francuska šuti, Španjolska se pravi da ne čuje, Italija vrišti kao dvorska luda, a Hrvatska, svezana lancima dužničkog ropstva, već sanja kako će njemački postati jezik njezine djece.
Ne, nisu više potrebni tenkovi.
Sad dolaze zakoni.
“Vladavina prava” koja ti ukine pravo.
“Međunarodna zajednica” koja ti sankcionira pravo na volju.
Ipak – kad ne možeš ušutkati narod papirima, šalješ tenkove.
Sjetimo se kako to izgleda:
Strana sila dođe.
Pogazi ti ustav.
Proglasi tvoj narod manje vrijednim.
Ti izađeš na trg, vikneš: “Nemere to tako!”
Oni pošalju tenkove.
Ne, ne pričamo o 1941.
Pričamo o 2002.
O Hrvatima u Bosni i Hercegovini.
O OHR-u koji je proglasio Hrvate narodom drugog reda. Rasnom doradom Ustava i zakona.
O međunarodnim vojnim snagama koje su pogazile ustanak naroda koji je rekao NE.
U knjigama se to zove fašizam.
U Bruxellesu se to zove: “partnerski doprinos stabilnosti”.
Europa danas nije ono što su nam obećavali.
Nije to zajednica slobodnih.
To je Treći Reich – bez uniformi, ali s agencijama. Bez barjaka, ali s uredima. Bez führera, ali s kancelarkom.
Njemačka skuplja vojsku.
Sprema je za istok.
Sprema je za Rusiju.
Srbi u BiH su im odličan mamac.
Ako nitko u Europi ne vidi što se događa, ako Hrvatska ne vidi, ako Bruxelles ne želi vidjeti – onda ne ostaje ništa drugo.
Čemu EU?
Čemu lanac?
Čemu poslušnost?
Vrijeme je za rat.
Plemenit rat.
Mađarska, majko naša, povedi ga.
Za slobodu.
Za čast.
Za nacije koje još dišu.
wpDiscuz
