NOVI kaos na granici Europske unije, izazvan turskim puštanjem izbjeglica i migranata prema Europi, već je odnio barem jednu žrtvu. Grčki dužnosnici su priopćili da se jedno dijete utopilo kad se čamac s 47 migranata prevrnuo na putu s turske obale na grčki otok Lezbos, jednu od glavnih postaja migranata koji pokušavaju ilegalno ući u Europu. Čamac je navodno pratio turski brod.
Arapski novinari i turski mediji izvještavaju i da je grčka granična policija ubila jednog Sirijca hicem u vrat te da je njegovo tijelo vraćeno u Tursku. Objavljena je i jeziva snimka navodno ubijenog izbjeglice. Međutim, glasnogovornik grčke vlade Stelios Pecas odbacio je ove izvještaje kao “lažne vijesti”i “tursku propagandu.
Jedna stvar je jasna: Turska je, kao što je u niz navrata prijetila da će napraviti, otvorila “vrata” migrantima i izbjeglicama, iz Sirije i drugih zemalja, prema Europi. To, barem u teoriji, znači da bi milijuni migranata mogli nahrupiti u Europu.
Više od deset tisuća migranata, uglavnom iz Sirije, Afganistana i drugih bliskoistočnih, ali i afričkih zemalja, već je pristiglo na kopnene granice Turske i EU članica Grčke i Bugarske, gdje pokušavaju ući unatoč žici i policiji koja na njih ispaljuje suzavac.
Otvoreno se govori o migrantskoj “invaziji”
Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan izjavio je da su “stotine tisuća” ljudi već prešle tursku granicu s EU-om i da će broj “uskoro doseći milijune”. Po svemu sudeći, radi se o preuveličavanju koje autoritarnom turskom predsjedniku nije strano. Grčka tvrdi da je tek oko tisuću migranata stiglo na njene otoke u Egejskom moru od nedjelje.
“Ovo je invazija”, zavapio je pak grčki ministar za razvoj Adonis Georgiadis za grčku televiziju. Naravno, taj termin već godinama koriste antiimigrantski desničarski političari, mediji i komentatori na društvenim mrežama. Masovna navala migranata u EU također nije novost – i nakon neviđenog izbjegličko-migrantskog vala, kada je više od milijun ljudi ušlo u EU nakon što je njemačka vlada popustila i dozvolila im ulazak u zemlju, priljev se nastavio manjim intenzitetom do danas. Neke 4 tisuće ljudi tada su se utopile u Egejskom moru pokušavajući se domoći Europe.
Ono što je u tadašnjoj drami oko migrantskog vala ispalo iz fokusa je činjenica da se i dalje radilo o manjem dijelu izbjeglica, barem onih koji su pobjegli iz razornog rata u Siriji. I tada je daleko veći broj sirijskih izbjeglica ostao u Turskoj i drugim susjednim zemljama poput Libanona i Jordana.
3,5 milijuna Sirijaca u Turskoj, još 3,5 u pobunjeničkom Idlibu
Do danas je broj izbjeglica iz Sirije koji borave u Turskoj narastao na preko 3,6 milijuna. U Libanonu ih ima još gotovo milijun, a u Jordanu 600 tisuća. A u Idlibu, gdje sirijska vojska uz ruske i iranske saveznike vodi vjerojatno posljednju ofenzivu protiv antirežimskih pobunjenika u 9 godina dugom ratu, nalazi se još 3 i pol milijuna ljudi.
Ne treba posebno naglašavati da velika većina tih ljudi nisu pobunjenici ni ekstremisti povezani s Al-Kaidom, čiji nekadašnji ogranak je nadjačao umjerenije pobunjenike i preuzeo vlast u najvećem dijelu Idliba, već obični civili, većinom žene i djeca. Milijun civila pobjeglo je pred brutalnim i neselektivnim bombardiranjem njihovih domova, bolnica u zonu pred turskom granicom, odakle će sigurno pokušati prijeći u Tursku ako snage odane diktatoru Bašaru al-Asadu nastave napredovati.
To je napredovanje, međutim, prekinuto preko noći silovitim protunapadom turske vojske koji je devastirao sirijsku vojsku na fronti, pri čemu je Rusija uglavnom ostala po strani. To je bio odgovor na sirijski ili ruski zračni napad u kojem su ubijena 34 turska vojnika. Turske snage poslane su pak u Idlib kako bi svojim prisustvom pokušale zaustaviti sirijsku ofenzivu i ponovo nametnuti primirje dogovoreno još prije dvije godine, posljednje u nizu koje su Damask i Moskva odlučili prekršiti. Damask i Moskva i Damask s druge strane optužuju Ankaru da podupire teroriste i ilegalno intervenira u Siriji iako je Moskva, zbog svojih geopolitičkih interesa, nešto suzdržanija u tim kritikama.
Migrantski val nikad nije stao, samo ponovo postaje otvoren
Migrantski priljev u EU drastično je smanjen prvo zatvaranjem granica zemalja na ruti, a zatim 2016. i dogovorom Bruxellesa i Ankare koja se, u zamjenu za 6 milijardi dolara financijske pomoći za zbrinjavanje izbjeglica, obvezala zaustavljati prelaske granice s EU-om. Naravno, takve prelaske teško je u potpunosti zaustaviti. Tako je i lani Slovenija zabilježila 15 tisuća ilegalnih prelazaka svoje granice s Hrvatskom.
Ipak, prizore golemih kolona s tisućama ljudi koji otvoreno marširaju prema zapadnoj Europi preko Balkana, odnosno Hrvatske, zamijenili su prizori migranata koji se, u daleko manjim grupicama, krišom provlače šumama i gorama i pokušavaju ilegalno prijeći zelenu granicu.
Ova potajna ruta je, umjesto srpsko-mađarske i srpsko-hrvatske granice kuda je išla 2015., preusmjerena preko bosansko-hrvatske granice, odakle pristižu nebrojeni izvještaji o brutalnom postupanju hrvatske policije prema ovim ilegalnim migrantima, s premlaćivanjem, razbijanjem mobitela i ilegalnim vraćanjem preko granice (tzv. pushback).
I navala granice i policijska brutalnost sad se ponovo premještaju na otvoreno. Neki od stanovnika otoka također su reagirali nasilno, kao i neki od samih migranata, bacajući kamenje i metalne šipke.
Turska proziva Europu zbog licemjerja oko izbjeglica
Poziciju Turske možda je najbolje sažeo glasnogovornik turske vlade danas: “Imamo 4 milijuna izbjeglica. 1 milijun ljudi raseljen je na hladnoći na našoj granici, (humanitarna) pomoć nije došla. Europa je tiha. Nekoliko tisuća dođe na europsku granicu i na njih se baca suzavac, a ministri vanjskih poslova sazivaju sastanak. Licemjerje.”
Jasno je da i Turska perfidno koristi nesretne sudbine sirijskih izbjeglica i drugih migranata, koji nisu zadovoljni svojim životom u Turskoj i žele se domoći Europe, kao sredstvo pritiska, odnosno ucjene svojih NATO saveznica. Štoviše, s obzirom na izvještaje da turske vlasti masovno prevoze izbjeglice na granicu, pitanje je pušta li ih ili naprosto tjera u Europu.
No ne valja smetnuti s uma ni da Erdoganov makijavelizam, barem u ovom slučaju, ima za cilj nešto na čemu bi trebala raditi čitava međunarodna zajednica ili barem onaj njen dio koji nije otvoreno na strani sirijskog režima: zaustavljanje krvoprolića u Idlibu koje, kako je upozorio UN-ov čelnik za humanitarna pitanja Mark Lowcock, prijeti postati “najveća humanitarna horor-priča 21. stoljeća”. Ankara zamjera svojim NATO saveznicima što su je ostavili da se sama nosi s Rusijom i Sirijom.
Nastavak sirijsko-ruske ofenzive, što god tko mislio o njenom legitimitetu i o drugoj strani u ovom ratu, nesumnjivo će produbiti tu humanitarnu katastrofu. Erdoganov plan da uspostavi “sigurnu zonu” izvan kontrole režima na sjeveroistoku Sirije i u nju preseli oko 2 milijuna Sirijaca iz Turske također je problematičan iz više razloga, od optužbi za etničko čišćenje Kurda na tom području do narušavanja sirijskog suvereniteta i teških kršenja ljudskih prava na tom području. No EU nije ponudio bolju ni realističniju alternativu za rješavanje sirijske humanitarne krize, vjerojatno najveće takve u 21. stoljeću.
Izvor izbjegličke krize je u Siriji, tamo leži i rješenje
“Ili ćemo donijeti tim ljudima dostojanstven život u njihovoj vlastitoj zemlji ili će svi podijeliti ovaj teret. Vrijeme unilateralnog žrtvovanja je gotovo”, znakovito je poručio Erdogan. Atena je s druge strane optužila Tursku da aktivno pomaže ilegalno prelaženje granice te da se, umjesto borbe protiv krijumčara, sama pretvorila u krijumčara ljudima.
Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen poručila je da suosjeća s Turskom oko sukoba u Siriji, ali da puštanje izbjeglica i migranata u Europu “nije odgovor ni rješenje”. Očito je da se rješenje neće ni naći dok suprotstavljene strane, okupirane svojim partikularnim interesima, ne nađu zajednički jezik.
Za one koji strahuju od nove migrantske “invazije” utješno je da se scenarij iz 2015. teško može ponoviti. Nakon godina rasta populističke desnice i raširenog osjećaja da je Europa primila više nego dovoljno izbjeglica i migranata, policija i vojska zemalja članica vjerojatno će nasilno zaustavljati migrante, čak i pod cijenu ljudskih života. To, naravno, ne znači da manji dio njih neće uspjeti ući, na trošnim čamcima ili preko žice. Osim toga, trajno zatvaranje granica i nasilje radi njihove zaštite uzdrmat će sami EU, s nepredvidivim posljedicama.
No isto tako je očito da se to rješenje neće naći ako ostane ograničeno na zaštitu naših granica, a ne na ratni užas pred kojim Sirijci bježe i zbog kojeg se oni koji su već izbjegli ne vraćaju. Nerealno, ali i izrazito cinično, očekivati je od Turske da, ako Asad zauzme ostatak Idliba, naprosto primi još milijun ili tri milijuna ljudi. Još jednom, nakon pet godina, Europa se suočava sa spoznajom da je problem Sirije (i Turske) i njen problem. Hoće li Bruxelles, Berlin i Pariz ovog puta usvojiti tu lekciju?
wpDiscuz