Nakon što centrala Interpola potvrdi međunarodnu potjernicu, a Izrael odbije uhititi Milorada Dodika, mnogi će to protumačiti kao još jednu orijentalnu političku egzibiciju. Ali zapravo, to će biti jedan od najjasnijih i najtvrđih geopolitičkih iskaza u novijoj povijesti ove regije. Ne više iz Sarajeva, ne iz Brisela, ne iz Schmidta. Nego iz Jeruzalema.
Kada Tel Aviv kaže „ne“, to „ne“ ne znači samo da Dodik neće u zatvor.
To „ne“ značit će da se svijet počinje dijeliti na one koji se prave da BiH postoji, i one koji znaju kako stvari stvarno stoje.
Kada Izrael odbije postupiti po nalogu koji dolazi iz Suda BiH, preko Schmidtove političke laboratorije, to neće biti proceduralna odluka. To će biti šamar.
Ne Sarajevu. Ne Sudu. Nego jednoj ideji. Ideji da su ljudi u BiH dužni slušati bez razmišljanja, trpjeti bez pitanja i koračati unatrag s osmijehom.
Šamar ideji da se narod može tretirati kao eksperiment, a država kao školska ploča na kojoj stranac šara kredom Bonskih ovlasti.
To će značiti da netko ozbiljan u ovom svijetu – ozbiljan, jer govorimo o Izraelu – smatra da je BiH izgubila vezu s temeljnim načelima prava.
I da sud koji kažnjava bez zakona, i kazneni zakon koji se, samo u BIH, donosi bez parlamenta, ne može imati autoritet ni kod čuvara sinagoge, a kamoli kod Mossada.
Taj potez otvara prostor da se konačno, prvi put nakon Daytona, postavi pitanje koje svi guraju pod tepih: Tko je Schmidt, što on radi, otkud mu ovlasti i kako mu nije neugodno? Potom koje su to nadležnosti koje je RS imala, a koje su joj usput, u hodnicima, preko OHR-ovih „tehničkih proširenja“ i tihe centralizacije , mimo mirovnog ugovora i međunarodnog prava jednostavno nestale?
Kada su nestale? Kako? I zašto se o tome ne govori?
I tada, kada to više ne bude regionalno nego međunarodno pitanje, kada u raspravu ne ulazi više samo Banja Luka i Sarajevo, nego i Tel Aviv, i Moskva, i Peking, i još poneko mjesto gdje ne misle da je Schmidt Mesija – tada će se konačno vidjeti tko ovdje laže, a tko upozorava.
Tada će Schmidt ostati sam. A njegovi urednici iz Službenog glasnika više neće moći prepisivati uredbe kao da su pismo od Boga.
Jer ako Izrael kaže da su to politički pamfleti, a ne pravne norme, onda će svima postati jasno: Schmidt ne štiti Dayton. On štiti projekt rušenja Daytona. Ruši projekt mira. Namećući projekt kontrole nad dijelom domicilnih naroda.
Kad se sve sabere, nakon što Izrael odbije da ga uhiti Dodik neće samo ostati slobodan. On će postati simbol.
Simbol sukoba između prava i uredbe, između naroda i birokracije, između suvereniteta i dekretiranja.
Ne zato što je svetac. Nego zato što je ostao jedini koji se još usudi pitati: gdje vam je granica?
I kad ta granica konačno pukne – neće se više ni Schmidt moći praviti da ne zna gdje je. Jer će je, eto, i Izrael nacrtati. Debelo. I jasno. Bez ljubavi, bez emocije – ali s poštovanjem prema pravu.
I to će biti dan kad će Sarajevo morati odlučiti – hoće li nastaviti marš pod Schmidtovom palicom, ili će konačno uzeti Ustav u ruke.
Ne zbog Dodika. Nego zbog sebe.
E sada, pitate se zašto tvrdimo da Izrael neće pristati na ovu potjernicu i otkud nam informacije? U nekim drugim okolnostima bismo vam to i napisali. Ali u ovoj zemlji ograničene slobode, nećemo. Jednostavno nam vjerujte.Ne moramo im davati sve koordinate. (Vidite što rade. U panici su. Nametnuli su dekretom izmjenu jedinog zakona koji se ne smije mijenjati dekretom. Nisu normalni.)
Ova zadnja rečenica inače – o izmjeni Kaznenog zakona, načinu na koji ga je Schmidt donio da bi ostvario privatni obračun s ciljanom osobom, bila je dovoljna Tel Avivu da shvate o čemu se ovdje radi.
Međunarodnim konvencijama koje su iznad Ustava BIH i Schmidta, strogo je zabranjena izmjena Kaznenog načina dekretivnim putem te korištenje istog zakona za progon pojedinaca. Ovo je jasno politički progon i Tel Aviv je tog svjestan.
EZANKI/POSKOK/
wpDiscuz
