Sve je manje izdavača koji su zainteresirani ulagati u kompleksnije novinarstvo i poslati novinare na teren. Puno kolega istražuje iz osobnog entuzijazma, realizacija priče ovisi više o njihovoj snalažljivosti, nego o volji izdavača da uloži, kaže Đurđica Klancir, dobitnica nagrade HND-a za novinarku godine
Đurđica Klancir, dugogodišnja novinarka i urednica, trenutno angažirana na portalu Net.hr, dobitnica je HND-ove nagrade za novinarku godine 2019. godine. Tim povodom razgovarali smo s njom o pričama koje je otkrila, stanju u novinarstvu u Hrvatskoj danas, odnosu izdavača prema medijima te položaju žena u ovoj struci.
Tijekom 2019. godine objavili ste “niz ekskluzivnih istraživačkih tekstova, političkih analiza i komentara koji su ostavili značajan trag na hrvatskoj medijskoj sceni, ali i u široj javnosti”, stoji u obrazloženju HND-ove nagrade. Koje biste izdvojili?
Kad je riječ o istraživačkim pričama, bilo je dosta različitih i jakih tema te 2019. godine. Radila sam, primjerice, na slučaju “lobistica” o supruzi ministra Ćorića koja je aktivna u udruzi lobista i povezana s lobistima za energiju vjetra, za vjetroelektrane, a on je kao ministar energetike donosio odluke koje se tiču obnovljivih izvora energije. S obzirom da se i u aferi oko vjetroelektrane Krš Pađene pojavljuje ministar Ćorić dobro je znati neke podatke na koje sam još tada upozorila.
I tijekom prošle godine dosta sam se bavila Bandićevim modelom vladavine. Istražila sam, između ostalog, što se zbivalo s njegovom imovinom, s nekoliko stanova koje je nakon podizanja optužnice zamrznuo USKOK. Ta USKOK-ova akcija pretvorila se na kraju u posve bizarnu priču – umjesto da je sumnjivo stečena imovina zaplijenjena na kraju je njome pod normalno raspolagao tobožnji vlasnik, službenik iz Gruda, i on je te stanove bez ikakvih zapreka prodao i zaradio milijune. Bila je to prava slika nemoći pravosuđa u Hrvatskoj i još uvijek neosporne moći i umreženosti Milana Bandića.
Uvijek me zanima dokle seže njegova mreža, a iz tog “žanra” te 2019. izdvojila bih slučaj supruga tadašnje predsjednice Jakova Kitarovića. Tko, čime, i kako “drži” prvog gospodina Hrvatske, rekonstruirala sam kroz razgovore s insajderima, a to je pak osvijetlilo i dubinu povezanosti Milana Bandića s bivšom predsjednicom.
Bavila sam i neobičnim graditeljskim bumom u Dubrovniku, tko to uspijeva toliko graditi i kakva je povezanost onih koji grade goleme objekte od kojih se urušavaju i ulice s politikom, sadašnjim HDZ-om, ali i starom gardom iz devedesetih. Nije to bilo jednostavno, ni tehnički. Od skupljanja dokumenata, do fotografija… S pozicije novinarke portala u Zagrebu.
Prva sam krenula i u istraživanje “prepakiravanja” državne zemlje iz portfelja Agrokora u Fortenova grupu. Radilo se o procesu u kojem je Vlada, uz pomoć DORH-a, diktirala lokalnim čelnicima da idu na ruku novim vlasnicima Fortenova grupe, dakle, o zahvatu koji jasno svjedoči o ulozi politike u cjelokupnoj pretvorbi Agrokora, od tvrtke Ivice Todorića, preko grupe Borg, do Fortenova grupe kojom danas upravljaju ruski vlasnici.
Radila sam i dosta priča iz lokalnih sredina, o tome kako vladaju lokalni šerifi, kako se distribuira novac iz državne blagajne prema lokalnim gazdama, najčešće po stranačkoj liniji. Bilo je i hrabrih ljudi koji su pod imenom i prezimenom htjeli govoriti kako ih se slamalo. Primjerice, pisala sam o slučaju ravnatelja škole u Glini kojem nisu dali da odradi svoju zadnju školsku godinu prije mirovine, jer je politika žurila s instaliranjem svog čovjeka.
Bilo je nekoliko priča iz Sisačko-moslavačke županije, o modelu vladavine župana Ivana Žinića i na kraju se i dogodio onaj slučaj – župan me htio osobno tužiti i poslao mi je u redakciju policajce da me legitimiraju, da sazna moju privatnu adresu… Izašla sam s time u javnost, bilo je važno reći na što su spremni političari koji ne žele da novinari pišu i istražuju o njihovom radu, ali ni sama odluka – istupiti ili ne, nipošto nije bila jednostavna. Pitaš se imaš li snage ući u to ili ne. Možeš završiti ponižen, razapet. Ne znaš hoćeš li dobiti podršku ili biti odbačen, iako ti je jasno da se radi o nepravdi i nedopustivom potezu. Ubrzo se uključila cijela mašinerija vlade, policija je relativizirala cijeli slučaj, pa i ministar Davor Božinović. Redala su se nevjerojatna opravdanja, kopalo mi se po prezimenu… No, ustavni stručnjaci su istupili i jasno okvalificirali potez policije kao neustavan. I neki policijski sindikati su jasno objasnili da to što su učinili policajci dolaskom u redakciju nipošto nije normalna praksa. Zatalasala se masovna podrška, i od novinara i od građana….
Kako je na kraju cijeli slučaj završio, da li je netko odgovarao za taj postupak?
Nije, osim isprike ministra i najave da će vidjeti treba li nešto promijeniti u zakonima i propisima. Neslužbeno sam doznala da se unutar policije provodilo interno istraživanje je li bilo takvih drugih slučajeva. Mislim da se pokazalo da nije i da su se i oni sami suočili s tim da je došlo do anomalije unutar sustava. Ni pučka pravobraniteljica nije dobila očitovanje što se dogodilo tako da se nikad nije rasvijetlilo tko je naručio tu intervenciju. Činjenica je da je župan Žinić, putem odvjetnika, koji je ujedno i odvjetnik Sisačko-moslavačke županije, iznenada i naprasno povukao tužbe protiv mene. Tako da, srećom, oko tih slučajeva ne moram ići na sud.
Na primjeru istraživanja graditelja u Dubrovniku spomenuli ste kako je danas teško raditi ozbiljan istraživački rad, s obzirom da se radi o najskupljem dijelu novinarskog posla. Koliko novinarstvo danas u Hrvatskoj ovisi o entuzijazmu pojedinaca, a koliko o sustavnoj brizi za njegov razvoj?
Sve je manje medijskih izdavača koji su zainteresirani ulagati u kompleksnije novinarstvo. Sve je manje redakcija koje su spremne poslati novinare na teren. Ja sam u sustavu RPO-a i ovisim o vlastitoj proizvodnji, snalažljivosti i nastojanju da odem na teren. Snalazim se na različite načine. Pošto sam dugo na medijskoj sceni, poznajem ljude iz različitih dijelova Hrvatske, zamolim ih da mi nešto snime ili fotografiraju. U Zagrebu i okolici često snimam i fotografiram sama, a ponekad angažiram i sina koji je student arhitekture. Mnogo toga danas je dostupno online, ali izuzetno je važan odlazak na teren, vidjeti uživo, razgovarati s ljudima uživo.
“Znali su mi govoriti, ako su htjeli pohvaliti moju odlučnost da „imam muda“. Kao da je odlučnost ili hrabrost muška kvaliteta”
Imam sreću da imam urednika koji ima razumijevanja kada zatražim više vremena da istražim priču. Jako mnogo kolega istražuje iz osobnog entuzijazma, realizacija priče ovisi više o njihovoj snalažljivosti nego volji izdavača da uloži u istraživačke timove ili u kompleksnije istraživačke priče. Tu je neprestano i taj rizik da će priča na kojoj se radi dugo na kraju biti manje klikabilna od nekih manje zahtjevnih tekstova ili formi.
Hvale vas kao izvanrednu urednicu. Koliko je taj posao različit od novinarskog i što je potrebno za biti dobra urednica?
Do uredničkih pozicija sam došla nakon što sam prošla sve razine novinarskog rada. Ne želim reći da ne mogu biti dobri urednici oni koji nisu prošli pakleno novinarsko krštenje, no mene kao urednicu je sigurno značajno oblikovalo to da sam prošla težak novinarski put. Ako u jednom danu moraš zajedno s fotografom prevaliti put do Širokog Brijega na suđenje pripadnicima kažnjeničke bojne, a poslije te još ekipa Tute Nateletića presretne jer Tuta osobno želi razgovarati s tobom, pa imaš malo osjećaj da ti je glava u torbi – a već zovu iz redakcije i traže da tekst bude što prije isporučen jer pritišću rokovi, i sve se to odvija u vrijeme dok nije bilo interneta – onda ti poslije kao urednik jako poštuješ novinarski rad.
Urednički posao može biti iznimno kreativan, ali nosi i veliki pritisak. Urednik je taj koji je izložen prema vlasnicima medija, ali i prema svima koji žele utjecati, koji žele da nekih tema ne bude, da se ne piše o nekim ljudima. Kad sam bila urednica uvijek sam se trudila da novinare ne opterećujem onime što dolazi s druge strane. Nastojala sam biti brana od pritisaka iz politike i oglašivačke industrije. Strašno je važno ne opterećivati novinare time i dati im slobodu jer se onda od njih dobije najviše. Naravno da to nije lako.
Bili ste urednica Globusa od 1997. do 1999. pa onda Business.hr-a od 2005. do 2009. te potom Tportala. Dakle, kao žena bili ste na visokoj poziciji unutar kvalitetnih redakcija. Kakav je položaj žena u novinarstvu u odnosu na muške kolege?
U Poletu, u Danasu i Globusu bilo je mnogo novinarki. I ne mogu reći da je bilo važno jesam li novinarka ili novinar. Ni kad je riječ o izdavačima nikad nije bilo pitanje mogu li biti urednica jer sam žena. No drugo je pitanje je li je bilo situacija u kojima mi je bilo teže jer sam žena. Znali su mi govoriti, ako su htjeli pohvaliti moju odlučnost da „imam muda“. Kao da je odlučnost ili hrabrost muška kvaliteta.
Ponekad sam se znala pitati bi li možda bilo drugačije da sam muško, kad sam smijenjena s mjesta glavne urednice na novinarsku poziciju. Mislim da sam prva urednica koja je opet smijenjena na rang novinarke. Za muške kolege bi se uvijek našlo neko mjesto u menadžmentu.
Činjenica je da su u jednom razdoblju u uredničkim krugovima, posebno u tiskanim medijima, dominirali muškarci. Postojalo je nešto kao boys club, zajednički odlasci na druženja poslije posla, neka posebna komunikacija, jedni bi drugima sređivali poslove, zajednički se selili iz jedne medijske kuće u drugu. To je krug u kojem nije baš bilo mjesta za žene.
Isto tako, mislim da je puno teže biti novinarka 50+, nego novinar u tim godinama. Ne govori se to javno i glasno, ali kao da se podrazumijeva da za njih u toj dobi nema mjesta na televiziji, neovisno o iskustvu i znanju. I mnogi portali imaju predrasude prema starijim novinarkama i novinarima. Srećom, ja sam se prebacila na portale mnogo ranije, ali danas je mnogim kolegama s iskustvom iz tiskanih medija teško naći postao na portalima. Susreću se s predrasudama da su prestari za taj medij, da se neće snaći. Šteta, jer za svaki portal je odlična kombinacija starijih, iskusnih novinarki i novinara i mladih, manje iskusnih.
“Neovisno o tome što smo mi, ne samo u Business.hr-u, nego i na Indexu, u Feralu ili Novostima, bili u manjini – postojao je svojevrsni prešutni sram onih koji šute na razini novinarske struke, vidjelo se tko je pretjerao, nije baš bilo ugodno nositi titulu ‘uvlakača'”
Godine 2008. napisali ste: “Najveći oglašivači u mnogim našim medijskim kućama dobili su status svetih krava. O njima ili samo lijepo ili nikako. Ponekad tako lijepo da postaje i neumjesno. Možda bi Hrvatsko društvo novinara moralo pokrenuti nagradu za najudvorničkiji članak?” Koliko i u kojem smjeru se od tada novinarstvo promijenilo u Hrvatskoj?
Kad je riječ o izdavačima, velikim dijelom se odustalo od ideje da bi novinarstvo moglo prodavati medije. Većina izdavača razmišlja o tome kako dodatno zaraditi od konferencija, native oglašavanja i slično. Sve je manje vlasnika medija koji žele urednike koji preferiraju jako novinarstvo u svim žanrovima. Oni za urednike žele menadžere s kojima će dogovarati različite oblike medijske proizvodnje koji sve manje imaju veze s novinarstvom.
Krajem devedesetih i dvijetisućitih počinje sve više rasti moć velikih oglašivača u medijima, oni postaju svete krave, nedodirljivi u većini najtiražnijih medija. To se nametalo kao normalno stanje, ali neprestano je postojalo podrivanje. Mi smo u Business.hr-u imali strane vlasnike, ozbiljnu švedsku izdavačku kuću, i pisali smo o svima jednako, nismo se dali impresionirati. No, mi koji smo propitivali sve, pa i najveće oglašivače, poput Agrokora, Ine itd. – bili smo bijele vrane. Ali neovisno o tome što smo mi, ne samo u Business.hr-u, nego i na Indexu, u Feralu ili Novostima, bili u manjini – postojao je svojevrsni prešutni sram na razini novinarske struke, vidjelo se tko je pretjerao, nije baš bilo ugodno nositi titulu “uvlakača”.
Ono što se promijenilo u proteklih desetak godina jest da je tog srama sve manje. Vlada, odnosno ministarstva, i državne tvrtke su danas najveći oglašivači, a dodvoravanja i kombiniranja s oglašivačima i politikom je sve više, a na razini struke sve je manje zgražanja ili negodovanja. I novinari kao da postaju sve više ravnodušni i spremni su pristajati na sva nemoguća poniženja.
Naprosto, mašinerija s druge strane je sve moćnija, ministarstva imaju sve veće PR timove, sve više savjetnika, unajmljuju agencije, a redakcije imaju sve manje novinara, potplaćenih i nesigurnih. Odvija se zapravo sve neravnopravnija borba.
“Kad sam se kao glavna urednica Business.hr-a zahvalila Privrednoj banci na pozivu da odem na njihov račun na putovanje u New York, jer bi to bio sukob interesa, drugi glavni urednici, koji su prihvatili put u New York, kolutali su očima”
Kolika je pri tome odgovornost novinara i tko će onda stvarati i na koji način nove generacije novinara?
U vrijeme Business.hr-a dio kolega novinara je gledao na nas kao na čudake koji se prave važni jer propitujemo primjerice Agrokor, Croatiju Airlines ili Božidara Kalmetu. I među novinarima su nam govorili da je to – senzacionalizam. Bila je to vjerojatno svojevrsna obrana, pokušaj izbjegavanja priznanja da smo bili slobodniji novinarski od njih.
Kad sam se kao glavna urednica zahvalila Privrednoj banci na pozivu da zajedno s još nekoliko glavnih urednika odem na njihov račun na petodnevno putovanje u New York, jer bi to bio drastičan sukob interesa, drugi glavni urednici, koji su prihvatili put u New York, kolutali su očima. Naravno, danas ni nema takvih luksuznih putovanja, ali nitko niti ne postavlja pitanje na razini struke je li primjereno putovati na tuđi račun.
Uvijek je bilo novinarki i novinara koji su zagovarali više profesionalne standarde i onih koji su bili spremni na dogovore ili su novinarstvo doživljavali kao priliku za umrežavanje. Ne smijemo idealizirati našu profesiju.
Razgovarala sam nedavno s mladim studentima novinarstva koji se tek pokušaju probiti u redakcije. Mnogi od njih maštaju da će se moći razvijati kao nezavisni novinari, raditi istraživačke priče, a jako malo njih će doći u priliku da krene tim putem. No, još uvijek postoje i oaze novinarstva, ima i novinara i urednika kojima je stalo. Uostalom, zato se unatoč cijeloj toj mašineriji, koja pokušava diktirati ružičastu sliku o stanju u Hrvatskoj, i dalje uspijevaju probijati dobri i nezavisni novinarski pothvati.
Novinarstvo u velikim jezicima još uvijek uspijeva zadržati visoki profesionalni standard u većoj mjeri nego kod nas. Kad je novinarstvo u Hrvatskoj bilo na najvišoj razini?
Čini mi se da je tijekom 90-ih snaga novinarstva bila veća nego danas. Došlo je do srozavanja i u poštovanju novinarskog posla i novinarstva kao profesije. Sve se ubrzalo, jak je utjecaj društvenih mreža, inzistira se na copy-paste novinarstvu. Urednici su ti koji bi trebali promicati više standarde, koji bi trebali inzistirati na provjeravanju podataka, zvanju druge strane i poštovanju ostalih pravila. No, urednici su pod pritiskom vlasnika medija, koji pak ovise o oglašivačima. A oglašivače nije briga kakav je sadržaj u medijima. U tom lancu najgore prolaze novinari.
Ovu godinu ste proveli kao predsjednica Vijeća časti Hrvatskog novinarskog društva. Na kakve probleme ste naišli u poštivanju etičkog kodeksa novinara?
Postoji mnogo problema oko srozavanja profesionalnih standarda u novinarstvu. Primjerice, sve je više sklonosti ka crnoj kronici jer su to teme koje neće zatalasati u politici i neće uznemiriti oglašivače. A to su vrlo često osjetljive stvari, radi se o ljudskim sudbinama. Najviše zabrinjava kada se ne vodi računa o zaštiti identiteta maloljetnika. Žalosno je kada medijske kuće pišu obzirnije o politici i gospodarstvu nego o ljudskim sudbinama. Kao da popuštaju sve kočnice.
No, važno je ne odustajati i pozivati na standarde kao što mi u Vijeću radimo. Bilo bi odlično kada bi se i u redakcijama više promovirao novinarski kodeks, razgovaralo o tome zašto je dobro „zvati drugu stranu“, ili kako pisati o slučajevima obiteljskog nasilja, kako bolje zaštititi djecu u medijima.
Novinarstvo se ubrzano mijenja, a neki su predviđali i kraj “ozbiljnog novinarstva”, no s pojavom fake newsa opet je dobilo na važnosti. Primjećujete li to i u hrvatskom novinarstvu?
Ne bih rekla da se taj trend već uhvatio u Hrvatskoj. Kod nas se još vrti mantra da ljude ne zanima politika. To nije točno. Ozbiljni medijski projekti u Njemačkoj, Velikoj Britaniji i drugdje uspjeli su se zadržati i održati na sceni. Kod nas se dogodila inflacija portala i kojekakvih medijskih projekata, u toj šumi se čitateljima sigurno jako teško snaći. Osim toga, nemamo jaki javni servis. Imamo jednu frankejnštajn medijsku scenu gdje ima koječega, a nikome nije jasno što su bitne i relevantne informacije.
Velikom dijelu novinara je jasno da je nužan preokret, vraćanje kvalitetnom novinarstvu, da je to jedini put protiv formi koje se lažno predstavljaju kao novinarstvo. No, oni sami mogu malo učiniti. Na potezu su vlasnici i izdavači koji moraju razumjeti da je vrijeme za preokret u smjeru kvalitetnog novinarstva, jer je ono nešto čime mogu osvajati nove čitatelje i biti konkurentni u odnosu na druge.
wpDiscuz
