Bivši premijer na ročištu u srijedu ponovio je kako je bogatstvo stekao prije ulaska u politiku, radeći kao novinar, vjeroučitelj, direktor tvrtki ali i posrednik u preprodaji golišavih fotografija za magazine…
Tvrdio je da je bogatstvo stekao na zakonit način, da to svi znaju, da se iz Austrije u Hrvatsku vratio kad je pao komunizam, vođen čistim domoljubljem. Jedan od glavnih izvora njegova novca bila je, rekao je bivši premijer Ivo Sanader na današnjem ročištu, trgovina fotografijama golišavih djevojaka, koju je obavljao na relaciji Austrija – Jugoslavija.
Tvrdio je da je, prodajući slike agencije Meyer Press, zaradio golem novac, možda nekih pola milijuna maraka. To bi danas bilo oko dva milijuna kuna, ali je ‘80-ih vrijednost tog novca, imajući na umu inflaciju, bila puno veća. Profesori u srednjim školama mogli su uz plaću od tisuću maraka mjesečno (što su dobili tek u vrijeme Ante Markovića) toliko novca zaraditi za 40 ili 50 godina rada… Start je od 1980. do 1990. na duplerici objavio desetak takvih slika. Prtije šest godina Romeo Ibrišević na zagrebačkom je smetlištu našao stotine slajdova djevojaka s duplerice, i dva potpisa – Ivo Sanader, Meyer Press Agentur…, pišu 24sata.hr.
Romeo Ibrišević, ugledni fotograf i osviješteni ekolog, pokrenuo je prije 15-ak godina akciju čišćenja Hrvatske, uglavnom od automobilskih olupina, ali i drugog otpada, te se počeo zanimati i za, nažalost, sve intenzivniji društveni život na hrvatskim smetlištima, Ibrišević je tada u nekome mediju vidio reportažu s odlagališta, divlje deponije pored poznatog restorana Vesela hiža, gdje siromasi cijele dane prekapaju po odbačenim stvarima ne bi li našli štogod korisno pa je odlučio obići to poprište bijede. I tu počinje “Čudo u Zagrebu”.
“Nikad nisam bio u ovoj ulici”, napisao nam je tada Ibrišević u mailu kojim je opisao svoje zapanjujuće otkriće.
– Da nemam navigaciju u Zelenku, nikad ne bih našao tu Tomislavovu ulicu broj tri. Poznata je po birtiji Vesela hiža i tužnoj sceni. Bila je ta priča u svim novinama, bila je i na televiziji, pa sam odlučio i ja pogledati to čudo i provjeriti pretjeruju li ponovno novinari. I kako je moguće da se nitko nije temeljitije pozabavio time. Ja jesam i nije mi žao. Gledam ljude koji kopaju po ovom smetlištu. Jedni tovare ogrjevno drvo, drugi vade metalne dijelove. Krepanih mačaka ima. Ima i telećih glava, raznih životinjskih koža.
Ima ovdje i daski za surfanje i daski za peglanje. Prvo susjedno dvorište ima automobilski servis i vlasnik velikim viljuškarem razgrće put da naručena mušterija uopće može prići radionici. I kad je taj veliki stroj podignuo stari otoman ugledao sam carstvo. Stotine, tisuće ljepotica, svih fela: plavuše, crnke, rasne cure. Marina, Kelly, Sissy, Missy, Pissy…
Uredno posložene svaka u svojoj kućici. Ovako neki vjerski vođe mame dječake u pubertetu da uzmu puške i poginu čim prije. Čeka ih, kažu, slična scena. Tisuće pin-up modela (valjda ih je barem 100 djevica), sve mokre (tri dana padala je kiša), uredno odložene baš tu. Ni metar od mojeg Renaulta. Mogao sam ih, ne daj Bože, pregaziti kotačima, a da toga ne bih bio svjestan. Ako mi sad netko uvali puščetinu, znači da sanjam. Zatečen viđenim prizorom pitam se što sad. Čovjek na viljuškaru, naučen na slične besprizorne tipove koji godinu dana prekapaju po ovome mjestu, nije ni trepnuo. Stojim s tim negativima koje okrećem prema plavomenebu i stručno zaključujem: ‘Roba je prvoklasna’.
Svaka drugarica ima svoje ime, kataloški broj (mobitela tada nije bilo) i žig vlasnika. Meyer Press. Vi koji pratite politiku znate da je to tvrtka s kojom je gospodin Sanader godinama trgovao. Sad se na sudu dokazuje da se na tom poslu moglo zaraditi oko 400 -500 tisuća tadašnjih maraka. Upravo te ljepotice bile su roba koju je on nosio u Vjesnik na 12. kat gdje je bilo uredništvo Starta. A vi koji pojma nemate kakve su to novine ovo ne morate ni čitati. Tek da spomenem da su se u Jugi prodavale u više od 200.000 komada, a ja sam, kao i mnogi fotografi u to davno vrijeme, mislio da sam velika faca ako sam objavio sliku veličine poštanske marke u kultnome magazinu. Koncept magazina bio je jednostavan – na duplerici djevojčice kao od majke rođene, a prije i poslije toga red politike i karikature preko cijele strane. I danas je isto, samo što je politika na duplerici, a, eto, cure lako možete naći nasred ulice – napisao je tada Ibrišević.
Djevojke s duplerice by Sanader nisu, doduše, bile brojne. Start je u nekoliko godina (1987., 1988.) objavio mali broj Sanaderovih izabranica. No Dalmatinac na privremenom radu u Austriji od te je agencije, za hrvatskog nakladnika, nabavljao i ljubiće te vesterne. Te su proizvode navodno kupovale i brojne druge jugoslavenske izdavačke kuće, no epizoda sa Startom (koji je imao veliku nakladu, gotovo četvrt milijuna prodanih primjeraka svaka dva tjedna, a imao je i nezanemarivu kulturnu težinu) ipak je najbolje upamćena.
Nekoliko desetljeća poslije te će aktivnosti odjednom postati važan sudski alibi. Sanaderova supruga Mirjana na sudu je rekla da su prihodi od agencije Meyer Press bili golemi. “Ispada”, rekla je Mirjana, “kao da do 1992. nismo ništa napravili, a to nije točno, posebno u vezi mojeg supruga. On je bio jako marljiv. Surađivao je s jednom izdavačkom kućom, Meyer Press, i tu je jako dobro zarađivao. S obzirom na to da smo od tada pa do danas imali poslove koji odgovaraju našem obrazovanju, imali smo i primanja sve do trenutka kad nam je tužiteljstvo to oduzelo”, posvjedočila je Mirjana Sanader.
To zvuči dojmljivo, no urednici magazina Start tvrde da se od duplerica mogla zaraditi neka sića, možda nekoliko stotina maraka po jednoj objavi, ne više. Čak i ako je Sanader prodavao te materijale širom Balkana, na tome, ne dugotrajnom i ne jako unosnom poslu, nije se mogao obogatiti. Iako djeluje kao bizarnost, Ibriševićevo otkriće Sanaderovih fotografija otvorilo je nekoliko važnih pitanja. Najprije se nameće pitanje pravosudnog značaja ove arhive. Ona je znatno veća no što se činilo. Start je tijekom osamdesetih Sanaderu i Meyer Pressu objavio razmjerno malo duplerica.
Ovdje ih je puno više. Znači li to da je Sanader dobio više novca no što se mislilo? Vjerovatno ne, ali moguć je i suprotan odgovor. Drugo važno pitanje jest pitanje kulturnog naslijeđa. Ove su fotografije pripadale Vjesnikovoj foto dokumentaciji. Iz čijeg su prostora dospjele na smetlište? Najvjerovatnije je da ih je netko neovlašteno uzeo iz Vjesnika, preselio u privatne prostore, a onda odbacio.
Slike golih djevojaka same po sebi nisu neka vrijednost, ali Vjesnik je imao i puno vrijednijih sadržaja. Solidan dio hrvatske povijesti je na njihovim fotografijama. Gdje su, i kako, završile? Gdje su slike iz Vjesnikove redakcije? Tamo je bilo vrijednih ulja na platnu?
Mogućnost da su ove fotografije bile u Sanaderovoj kući mala je: da je bilo tako, on bi ih već predočio kao dokaz…
wpDiscuz