Sarajevo se ovih dana uskokodakalo. I to ne običnim kokotom, nego s orkestrom, pedalom, tri harmonike i jednim rezervnim Schmidtom u džepu. Sve je bilo spremno za spektakl: Dodik ide u Izrael – bit će to njegov kraj! Dodik dolazi kući – priveden! Dodik na aerodromu – uhapšen!
I?
Ništa.
Dodik je stigao. Bez lisica. Bez srama. Bez drame. Samo s kratkom porukom: “Stigao sam.” Što je, ako bolje razmislimo, najgora stvar koju sarajevska politička mašta može doživjeti.
Jer oni koji slave po saraj ulicama kad Teheran pošalje bombe na Tel Aviv, ti su najglasniji kad prognoziraju Dodikove neuspjehe po Izraelu. A sad – muk. Neugodan, tiši od ratne sirene. Jer nije bilo fiaska. Nije bilo izbacivanja. Nije bilo “neće mu Netanyahu ruku pružit”. Ruku nije samo pružio – pružili su mu i prostor, i izjave, i pozornost. Čak i tvitove.
Jer, vidite, svijet nije glup. I vidi da se u BiH ne sudi zbog zakona, nego zbog politike. I vidi da Dodik nije problem – nego simptom jednog daleko većeg problema. A taj problem ne stanuje u Banjoj Luci. Taj problem stanuje u Sarajevu i to na više adresa.
Zanimljivo je i to da se isti oni koji kukaju nad pravnom državom uzdaju u tjeralicu koju je napisao čovjek za kojeg pola svijeta kaže da nije legalan. I koji misle da će Interpol, organizacija koja je osnovana da se bori protiv političkih progona, baš sada napraviti iznimku. Za Bakira.
Dodik se vratio. Sljedeća projekcija pada. Ona o tome da je sve u Izraelu bilo bez veze, bez smisla, bez težine. Pa eto, tvitovi izraelskih diplomata govore drugačije. Oni nisu zvali Bećirovića. Ni Komšića. Ni Bakira. A i da jesu, ne bi znali reći ni “šalom”.
Jer, kakva god bila percepcija Dodika, činjenica je jedna: on je najuspješniji BH diplomat. Ne po simpatijama. Po efektima.
Ostaje pitanje: kad se sve projekcije sruše, hoće li Sarajevo ostati samo sa svojim fiksacijama?
wpDiscuz
