Djeca u braku: Ona ima 11, on 41 godinu – oženili su ih

Ljetos se 11-godišnja Ayu udala za 41-godišnjeg Che Abdul Karim Che Hamida u maloj ružičastoj džamiji na obalama rijeke Golok na krajnjem jugu Tajlanda. Ranije tog jutra, Che Abdul Karim i njegova djevojčica, a uskoro mlada, putovali su preko granice iz Malezije u tajlandsku provinciju Narathiwat na vjenčanje. Nakon kratke svečanosti u 11 sati i odlaska u ured Islamskog vijeća kako bi dobili svjedodžbu o braku, par se vratio preko granice. Ayu je sada treća supruga Che Abdul Karima.

U Maleziji, gdje se muškarci mogu pravno udati za djevojčice mlađe od 18godina, ako dobiju suglasnost islamskog šerijatskog suda, Ayuin slučaj izazvao je nacionalni prosvjed u parlamentu i prosvjede na ulicama. No, preko granice na Tajlandu, gdje se ozakonio kontroverzni brak, reakcija vlade i vjerskih vlasti bila je sasvim utišana.

Hashim Yusoff, imam koji je oženio par, branio je ovakav aranžman: Ayu je ‘zrela’ osoba pa je brak ‘sah’ (pravno dopušten prema šerijatskom zakonu), objasnio je. Imam je Che Abdulu Karimu – koji je i sam imam u svom selu – dao nalog da ne smije imati seksualne odnose sa svojom mladom ženom, a Che Abdul Karim mu je to obećao, no medicinski testovi su pokazali da 41-godišnji mladoženja nije držao obećanje, piše Guardian.

Ayuin otac, Madroseh Romadsa, koji je prisustvovao svadbi, dao je pristanak, i jednostavno je rekao: “Nikad nismo učinili ništa loše. Na Tajlandu se mnogi ljudi vjenčaju jako mladi godinama. ”

Od 2003. godine, prema strogim zakonskim propisima o zaštiti djece u Tajlandu, nitko se ne može vjenčati prije navršene 17. godine života, a seks s maloljetnicima je kazneno djelo. Međutim, u južnim pokrajinama Tajlanda – Narathiwat, Pattani i Yalla, gdje su većinski muslimani – pravna praznina omogućuje muslimanskim zajednicama da primjenjuju islamski zakon na obiteljske odnose.

Prema ovom zakonu, ne postoji minimalna dob za brak i, kulturalno, djevojke se smatraju prihvatljivima čim dobiju menstruaciju. Na taj način, dječji brakovi se nastavljaju sklapati, a trudnoće maloljetnica i silovanja se nastavljaju jer su neregulirana kategorija, na što se tajlandska vlada radi slijepom.

THINKSTOCK

“Evo, ako se djevojka ne ovdje ne uda do 16. godine, ona postaje prestara i više ju nitko neće htjeti oženiti”, govori Amal Lateh, koji živi u pokrajini Pattani u Tajlandu i koja se i sama morala udati s 15 za 10 godina starijegrođaka. Pravna praznina također je stvorila ono što je tajlandska aktivistica za prava djece Anchana Heemmina opisala kao “veliki biznis prekograničnog braka” – malezijski muškarci koji prelaze u južni Tajland da bi se laše oženili s maloljetnicama i lakše sklopili poligamne brakove koje u Maleziji ne bi mogli sklopiti ili bi proces bio vrlo dug i gotovo nemoguć.

Mohammad Lazim vodi jedan takav biznis, pomažući organizirati prekogranične brakove malezijskim ljudima. Surađuje s više od 50 mladoženja godišnje, uglavnom onih koji žele drugu ili treću ženu – ali inzistira da nevjeste nisu maloljetnice. Kaže da je njegov posao, u usporedbi s drugima, zanemariv.

“Ljudi ovamo dolaze iz cijele Malezije i posao cvjeta. Umjesto da se prijavite na šerijatski sud u Maleziji, te odgovarate na sva nemoguća pitanja jer takav proces ovdje traje i po godinu dana, lakše je otići u Tajland gdje to nije regulirano zakonom”, govori Lazim.

Ovo je također vrlo unosan biznis i za imame s tajlandske strane rijeke Golok koji sklapanje takvog braka naplaćuju četiri puta više za mladoženjama iz Malezije nego li onima koji su državljani Tajlanda. U Maleziji Che Abdul Karim je smatrao da je teško ili nemoguće dobiti dozvolu da se oženi za Ayu; na Tajlandu, jednostavno je platio imamu 4.500 bahta – oko 120 eura, i gotovo. Kad je otkriven, Abdul Karim je u Maleziji morao platiti kaznu od 1.800 ringita – oko 380 eura, šerijatskom sudu u Maleziji s presudom da je kriv za poligamiju i sklapanje braka bez odobrenja suda.

Wannakanok Pohitaedaoh je također kao djevojčica bila prisiljena na brak u kojem je proživljavala nasilje,i sada vodi Luk Riang, dječje sklonište u Narathiwatu.

“Najveći problem s dječjim brakovima u Tajlandu jest da nitko ne želi razgovarati o tome – ni u islamskom vijeću, ni imami, ali ni vlada. To je uvijek gurano pod tepih, i tamo žele da ostane.”

WIKIPEDIA

Njezin otpor je duboko osobne prirode. Wannakanok, koja sad ima 34, imala je 13 godina kad su ju roditelji natjerali da sklopi brak za koji kaže da joj ‘progoni dušu i danas’.”Kad me je tražio da imamo spolni odnos, nisam bila na to spremna. Nisam čak znala ni što to znači, pa sam odbila, a on me silovao. Bio je vrlo nasilan i svaki put kad je želio imati seks, on bi koristio nasilje. Živjeli smo u zajedničkoj kući i roditelji bi me čuli kako vrištim.

“Isto se događalo s mnogim mojim prijateljicama koje su imale 12 – 13 i koje su već bile u brakovima s mnogo starijim muškarcima, koji su imali 30-40 godina. One su bile još djevojčice, poput mene i nisu željele seks, pa je nasilje bilo sasvim uobičajeno“, govori Wannakanok.

Većina tih djevojčica bile su trudne već s 14.

I dalje redovito čuje za slične slučajeve kakav je njezin i Ayuin. Jedna 13-godišnja djevojčica, Naa, nedavno je boravila u skloništu Luk Riang dok je njezina majka radila u Maleziji.

“Ubrzo je majka došla po nju i odvela ju na vjenčanje za 40-godišnjeg muškarca kojem je postala druga supruga. Obitelj je bila vrlo siromašna pa je bila financijski teret. Najjednostavnije rješenje bilo je vjenčanje”.

Iako na Tajlandu nema službenih podataka o broju takvih brakova, u bolnici u Narathiwatu kažu da je kod njih 2016. godine, 1100 udanih djevojčica – tinejdžerki – rodilo djecu.

To ne uključuje tri druge pokrajine u kojima se udaju djevojčice, kao što se ne zna broj rođenih u privatnim klinikama i kod kuće. No, tajlandska vlada izgleda nije odlučila boriti se s problemom na višoj razini pa gura odgovornost na  provincijska islamska vijeća.

“Taj problem nikad nije dospio do tajlandskog parlamenta. Vlada se pravi da se to ne događa jer ne želi izazivati zajednice. Tako štite sebe”, izjavila je Heemmina.

WIKIPEDIA

A ne žele se uhvatiti tog problema iz političkih razloga, puštajući samoodređenje islamskih zajednica. Naime građanski rat u najjužnijim tajlandskim pokrajinama Narathiwatu, Pattani, Yalla i južnim dijelovima Songkhla traje već 14 godina. Korijeni su u tajlandskoj aneksiji i osvajanju malajskog sultanata Patani 1909. godine. On je u sastavu imao većinu tih provincija, pa je 1950. ovdje nastao muslimanski separatistički pokret koji je kulminirao 2004.Iako se sukob utišao posljednjih godina, bombaški napadi i pucnjave još uvijek su česti, a u borbama je poginulo oko 7.000 ljudi od čega 90 posto civila. Budući da Bangkok često nameće svoju volju ovim provincijama, to je često uzrok trenja. Tajlandska vlada ima ovdje stacionirane tisuće vojnika, ali su potpuno nezainteresirani da se petljaju u pitanja koja smatraju duboko religioznima i da zbog njih izazivaju tamošnje muslimane

Suraporn Prommul, guverner pokrajine Narathiwat, izjavio je kako se nedavno sastao s Islamskim vijećem zbog ovog problema. Međutim, jedina stvar koja se promijenila nakon slučaja 11-godišnje Ayu, jest da će ubuduće, kad se budu sklapali brakovi s maloljetnicama, par najprije mora dobiti odobrenje provincijskog Islamskog vijeća i da će komisija razmotriti takve slučajeve. No nema nikakve zakonske odredbe koja bi bilo koga obvezivala na bilo kakvu zaštitu maloljetnih djevojčica.

“Ne postoji nikakav propis kako će to biti provedeno. Nakon bijesa u Maleziji nad Ayuinim brakom, djevojčica i njezina obitelj ovog su se mjeseca vratile u rodni Tajland. Aktivisti dječjih prava strahuju od apatije tajlandske vlade, što znači da Che Abdul Karim, koji ostaje u Maleziji, nikad neće biti optužen za seksualno zlostavljanje djeteta.

“Bojim se da će ovo biti još jedan slučaj dječjeg braka koji legalizira pedofiliju koja se gura pod tepih”, kaže Heemmina. Globalno je prihvaćeno da udaja prije 18. godine ostavlja trajne emocionalne i fizičke posljedice na žene i perpetuira ciklus siromaštva. Djevojčice u južnim tajlandskim pokrajinama obično napuštaju školovanje odmah čim sklope brak, a onda se mnoge nađu razvedene s djetetom prije no što navrše 18. godina starosti.

THINKSTOCK

Ali Safei Cheklah, predsjednik Islamskog vijeća Narathiwata, istodobno naglašava da Vijeće savjetuje da se mlađe od 18 godina ne bi trebale udati, ali ima opravdanja za ovakvu praksu:”Moram govoriti na temelju islamskog načela, a prema islamu otac može dati dopuštenje da se djevojčica vjenča čim postane fizički zrela.”

Za tajnika Islamsko vijeće Abdul Razak Alija to je prihvatljivo jer se i njegova majka udala s 13 godina za njegovog oca koji je tad imao 70. Kako je objasnio, to sprečava mlade djevojke da ne počine blud i da se spriječe ‘užasni’ slučajevi preljuba. Takvo poimanje zapravo je proširilo običaj prisiljavanja maloljetnica na brakove sa njihovim silovateljima.

Angkhana Neelapaijit, povjerenica za ljudska prava Tajlanda, navodi nedavni slučaj 15-godišnjakinje koja je silovana u njezinom selu u pokrajini Yalla. Djevojka je došla u sklonište, ali već dva dana kasnije Islamsko vijeće je posjetilo djevojku i natjerali su ju da se uda za svog silovatelja.

“Rekli su da bi to bilo najbolje za nju”, govori Angkhana. Istovremeno, Aiyub Chena, potpredsjednik Nusantare, islamske nevladine udruge koja radi s depriviranom djecom na južnom Tajlandu, brani takve brakove jer navodno štite djevojke od stigmatizacije ako ih se uhvati s muškima.

“Preljub je pogrešan i grešan prema islamu, ali ako zabranio sam brak djece, zabrinut sam da bi preljub postao prihvatljiv. Možete promijeniti zakon, ali to neće promijeniti društvo. To znači da će neudate djevojke koje zatrudne biti progonjene, a njihova djeca neće biti prihvaćena jer su nezakonita”, kaže Chena.

Ipak, diljem islamskog svijeta ovakvi se brakovi počinju zabranjivati. Alžir, Oman, Bangladeš, Pakistan, Egipat, Maroko i Turska postavili su minimalnu dob za brak 18, a nedavno je Indonezija ukazom predsjednika počela zatvarati pravne rupe koje dopuštaju brakove s maloljetnicama. Istovremeno u okrugu Sai Buri u Pattani, žene kažu da ovdje i dalje postoji prisilni brak za djevojčice.

Oni su opisali ljude poznate kao “podvoditelji” koji bi dolazili u selo u ime muškaraca koji traže mladu suprugu. Malte Lateh, koja je bila prisiljena na brak s 15, rekla je: “Kada podvoditelji dolaze u kuće, nikad ne pitaju izravno za ono što žele. Glavi obitelji radije postavljaju pitanje poput  – ‘Imate li janjce ili koze na prodaju?’

Svatko razumije što to znači: to znači da traže djevicu za udaju. A onda će posao dogovoriti otac i podvoditelj. Djevojke se ionako ništa ne pita. “Suranya Litae je imala 15 godina kada su ju prisilili na ženidbu za 16 godina starijeg muškarca, kako bi se obitelj financijski pomogla. Govorila je o svojom bijesu jer zakon nije zaštitio djevojčice od traume takvog braka.

“Nisam se željela vjenčati. Silno sam plakala i razmišljala o bijegu, ali moja je obitelj trebala novac od miraza da bi mogli izgraditi kuću. Morala sam nakon udaje napustiti i školu. Sanjala sam da ću jednog dana biti učiteljica, ali to se nije dogodilo”, kaže Suranya.