Jedan neobičan fenomen seksualnih sloboda na dinaroidnim područjima trajao je sve do početka 60-tih godina 20. stoljeća. Radi se o “gonjanju”.
Imota Dinaroid l poskok.info
Premda se o gonjanju rijetko govorilo, a još rjeđe pisalo od strane relevantnih stručnjaka (etnologa, povjesničara ili sociologa), ovaj je fenomen zanimljiv stoga što baca sasvim drugačije svjetlo na prosječnog hrvatskog Dinaroida. Zdrava seksualnost, taj česti pojam modernog liberalnog društva pojavio se na Zapadu tek 60-tih godina 20. stoljeća. A kod nas “konzervativnih” Dinaroida on je trajao više od tisuću godina!
Dakle, što je gonjanje?
Ukratko, gonjanje je seksualna igra mladića i djevojke u ruralnim dinaroidnim krajevima koja se događala za vrijeme napasanja ovaca, rada u polju, a u nekim krajevima (Lika na primjer) čak i u kući za vrijeme prela.
Na primjer, djevojka bi napasala ovce u brdu i pri tome zapjevala iza svega grla. Pjesmu bi čuo mladić (ne mora biti njen momak) koji bi joj ubrzo prišao te bi pojurio za njome.
Ona bi se pretvarala da “bježi” i da se “otima” (zapravo sve je bila njena igra), onda bi je mladić ubrzo povalio na ledinu. Pri tome ju je mogao mijesiti koliko ju volja, ali nije smio prodrijeti penisom u njenu vaginu jer to nije dozvoljavao moral dotične sredine.
Ukratko, unatoč strogom moralu Katoličke crkve u ono doba, gonjanje je bila općeprihvaćena pojava kod ruralnih Dinaroida.
Dok se ova vrsta gonjanja odvijala u Dalmatinskoj Zagori isključivo izvan kuće (polje ili brdo), u nekim drugim dinaroidnim područjima (Lika, na primjer), ovo se događalo i u samim kućama za vrijeme prela uz blagoslov roditelja i svakolike rodbine.
Sjećam se priče jednog čovjeka koji je negdje 50-tih godina kao mladić bio u jednoj ličkoj kući za vrijeme prela.
Po njegovu pričanju, u kući su bili ne samo djevojke i mladići već također i roditelji djevojaka. Nakon rada, jela, pića i pjesme, ubrzo je nastalo gonjanje.
Zapravo, nije se trčalo po kući već su se djevojka i njen partner jednostavno sklonili u neki kut i tamo se rastezali i mijesili uz puno odobrenje starijih ljudi, uključujući i djevojkine roditelje.
I ovaj čovjek, koji je bio nazočan ovome ličkom prelu, on se – po vlastitim riječima – u početku malo stidio jer je došao iz drugog kraja gdje se ovo nije događalo.
Međutim, na nagovor roditelja jedne djevojke koju nitko nije “mijesio” te večeri, on se ipak dao na posao te na njenu radost kao i na radost njenih roditelja on ju je na kraju ipak dobro izgonjao.
Don Ilija Drmić u knjizi “Župa Grabovica (kroz 150 godina (1831-1981)) (izdanje Kršćanske Sadašnjosti Zagreb i župnog ureda Grabovica 1981.) objavljuje jedno pismo iz Arhiva Biskupskog Ordinarijata Mostar (ABOM 79/1889.).
U tom pismu, napisanom 14. svibnja 1889. u Grabovici, župnik grabovički piše biskupu fra Paškalu Buconjiću:
” Ako ove godine po krizmu dođete u ove župe, vrlo je potrebito da u ovoj župi govorite protiv psovki, Gonjanju, Uskakanju, Nevođenju diece k misi, i nemolenju.”
Paradoksalno je da baš jedan fratar dade najbolju meni poznatu definiciju gonjanja. U spomenutom pismu slijedi pratarski sažeta i precizna definicija gonjanja:
” Gonjanje jim je ovo. Momak curu najnepoštenije stojećke, sjedećke, ili ležećke drpulja na sami, ili vidimice i očito na svakom miestu, prid svakom vrstom čeljadi, to kod njih niti je griešno, ni sramotno, ni zamirito, već momku i divojki kano potrebito, i dično.”
U protivnom, bila bi sramota za djevojku i njenu obitelj jer bi puknuo glas selom da su se sve djevojke izgonjale osim ove jadnice. I ovdje je, potsjetimo se, kao i u prijašnjem slučaju vladalo nepisano pravilo da se penis ne zavlači u vaginu.
Zanimljivo je napomenuti da se ovo uglavnom poštivalo.
Bilo je doduše i rijetkih izuzetaka kada se mladić jednostavno nije mogao kontrolirati. Isto tako, trebala se poštivati i volja djevojke. Drugim riječima, ukoliko djevojki nije bilo do gonjanja onda je mladić trebao poštivati njenu volju. Onaj koji nije poštivao njenu volju ili koji je koristio svoj penis u nedozvoljene radnje (prodor u vaginu), taj je nailazio na strogu osudu sela te ga je pratio zao glas cijeloga života.
Poznavao sam jednu takvu osobu iz Imotske krajine. Zvao se Marijan (već je davno umro). Kad sam bio srednjoškolac uvijek sam se čudio zašto su stariji ljudi u selu mrzili tog čovjeka koji je u to vrijeme meni izgledao prilično normalan starac (premda malo sirov). Jednom sam pitao jednu ženu što je posrijedi. Ona mi je ukratko sve objasnila.
Ovaj rečeni Marijan – po pričanju ove žene – nije poštivao nepisana pravila gonjanja. Kad je bio mlad on je samovoljno nametao svoja vlastita pravila (možemo slutiti o čemu se radilo!) te je zbog toga navukao na sebe bijes cijeloga sela.
Taj zao glas pratio ga je do same smrti. Često su ga puta njegovi vršnjaci “podsjećali” na ovu njegovu “sramotu” i u dubokoj starosti. Oni se nisu ustručavali da o svemu izvijeste i njegova sina jedinca. Na kraju je i sam sin – po pričanju ljudi – zamrzio oca zbog ove “sramote” koju je nanio obitelji.
Ukratko, unatoč sveprisutnom gonjanju, rijetko se događalo da djevojka zatrudni sve iz straha što će selo reći. Kad bi se ovo ipak dogodilo, onda je na nju padala isključiva krivnja. Sjetimo se samo Raosovih “Prosjaka i sinova”.
Tamo se Vrtirepka dala u neku vrstu gonjanja. Međutim, onaj vojnik nije poštivao pravila. Zašto? Najvjerojatnije je bio iz drugog kraja gdje se gonjanje nije prakticiralo.
Njenu je želju za seksualnom igrom (tj. gonjanjem) ili krivo interpretirao ili se pak ponašao kao neki rijetki pojedinci (poput rečenog Marijana) koji su znali za pravila ali ih nisu poštivali.
Ukratko, “sramota” je pala na “časnu” Kikaševu obitelj, poglavito na jadnu Vrtirepku kojoj je did Kikaš predložio da se baci u bunar.
Svojom smrću – po vjerovanju Kikaša – Vrtirepka bi se iskupila za svu sramotu koju je nanila obitelji.
wpDiscuz