U pravo se vrijeme Draža vratio u Beograd. Em je tu rodna kuća toga srpskoga velikomučenika, em se tamo (daleko) sve češće i sve žešće trese na šubari cvijeće. I, ne zaboravimo – aktualni je predsjednik Srbije izišao ispod šinjela četničkih vojvoda – Voje i Tome.
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Glavni je grad Srbije u utorak bio više-manje blokirano. Kako i ne bi, Čiča se, što bi kazao predsjednik udruženja Naša Drina Igor Braunović, vratio kući, da, veli, uredi svoj razrušeni dom. A osim što je u utorak otkriven spomenik, đeneralu Draži Mihailoviću, otvoren mu je i muzej. I sve to na mjestu njegove rodne kuće. Pa kad već, drže njegovi brojni – i sve brojniji! – poklonici nema groba, evo mu dvostruke satisfakcije. Kako onda ne bi Beogradom odjekivalo: „Svud su straže, svud su straže, đenerala Draže!“
Velikomučenik bez premca!
I, dobro, vratio se „jedan od prvih boraca protiv nacizma u okupiranoj Europi“, ali možda je, neki bi kazali konačno, došlo vrijeme da i njegov egzekutor (iz)seli. Možda čak (i on) odseli svojoj kući – u Kumrovec, naime. O tomu je nešto ranije, dok se tek spremao povratak onoga kojemu se za grob ne zna, govorio Matija Bećković, podsjetivši kako je onaj koji je ubio Mihailovića i ostavio ga bez groba, ukopan na glavnom brdu glavnog grada srpskoga naroda, a i nitko ne pita po kojem zakonu je to učinjeno. Poručuje li to srpski akademik Ljubičici Bijeloj (ili, svejedno, Plavoj) „Ćerat ćemo te, još ćemo te ćerati“?! Kako bilo, dojam je da trostruki narodni heroj više nije siguran u Kući cvijeća. Na zemlji, inače, Karađorđevića koju je munjevito i bezobrazno opljačkao odmah ’47.
Dakle, Maršal i Draža na istome mjestu (?!), malo morgen, kazao bi jedan znameniti Srbin, koji počiva (?!) u rodnome Požarevcu. I, uistinu, bilo bi nezgodno jer je toga komandanta Kraljevske vojske u otadžbini, Titin sud 1946. osudio na smrt zbog ratnih zločina i kolaboracije s nacističkom Njemačkom, nakon čega je, dakako, strijeljan. Uz to, Srbija je Aleksandru Karađorđeviću dala na korištenje Stari dvor odakle puca pogled na bijeli kamen ispod kojeg spava „najmudrija svjetske glava“. Što, nedvojbeno, izaziva povremenu nesanicu princa prestolonasljednika i jedinca kralja Petra I. To, predmnijevam, srpski rojalisti, koji su jedva dočekali povratak (kraljeva) đenerala, neće dugo trpjeti.
Uostalom, ima kumrovečki vragolan svoju rodnu kuću… Što se pak tiče drugarice Jovanke, koja mu se kasnije pridružila na Dedinju, mislim kako ta lička Srpkinja, ipak, nije u opasnosti. Mogla se, doduše, bolje udati, ali sad je, kazali bi braća Srbi, dockan…
Jasno, Bećković je svojom nazočnošću uveličao veliki dan kada se vratio Draža, naglašavajući kako Čiči nema premca među srpskim velikomučenicima, tako da ne bi nikoga trebalo iznenaditi kad (ne, dakle, ako…) jednog skorog dana Srpska Pravoslavna Crkva, ionako laka na kanonizaciji, i toga Matijana velikomučenika proglasi svetim. Jer, kada je niže rangirani četnik Milorad Vukojičić Maca odavno – svet(ac), onda je to vojvoda, već po samoj funkciji, pogotovo!
Igumanov blagoslov
A da je Čiča na tomu putu, svjedoče i brojna „sveštena lica“ što su u utorak svjedočila ovome (velikome) povratku kući toga „prvog gerilca na Balkanu“. Ali, i ne samo to: Đeneralovu je skulpturu uradio kipar i član Ruske akademije likovnih umjetnosti Dragan Radenović, koji je na vrlo zanimljiv način svjedočio o tomu kako se zapravo zbilo to da baš on, koji se inače ne bavi spomenicima, ovjekovječi Čiču.
Kada je odlučeno da mu se povjeri taj važan posao, poželio je, veli, kroz eruptivni način modeliranja izraditi figuru čovjeka koji je bio veliki stradalnik i prema kojemu je, kako je sam kazao na suđenju, povijest bila okrutna.
„Dok sam razmišljao kako bi spomenik trebao izgledati, otišao sam na službu u manastir Stanjevići, posvećen Svetoj Trojici, iznad Budve. Poslije službe zaustavio sam igumana Jefrema i tražio blagoslov. Pozvao me je nasamo, dao mi blagoslov i rekao kako su se kralj Vladimir, car Lazar, Karađorđe i Draža Mihailović zakleli da će služiti svom narodu do kraja i da su tu zakletvu ispunili. U Crkvi se to zove nebozemna zakletva, pa se po tome zove i moja skulptura“, tumači taj ruski akademik.
Nije Draža, ipak, ekološko pitanje!
A kad smo već kod Rusa, vratimo se udruženju Naša Drina, koje je osnovano 2020. u Malom Zvorniku kao udruženje koje se, kako se navodi na njihovom sajtu, zalaže za zaštitu životne sredine. Nisu se, međutim, dugo zadržali (samo) na čistom zraku (i vodi), već su, po vlastitu priznanju, prerasli u patriotsko-ekološku organizaciju. Što je, dakako, dobro, jer u protivnom „Slučaj Čiča“ tretirao bi se kao ekološko pitanje… I zanimljivo, na prošlim parlamentarnim izborima, u travnju prošle godine, podržali su Socijalističku partiju Srbije i njezina lidera Ivicu Dačića.
Što je bilo iznenađenje samo za one koji nisu znali kako je to udruženje sudjelovalo u transportu spomenika Slobodana Miloševića iz Subotice, gdje je izrađen, do Moskve. Jer, aktualni je šef srbijanske diplomacije zapravo mali Soba koji i danas ne krijući pusti suzu ispod one požeravačke lipe što od kiše i(li) sunca brani grob nekadašnjega vožda. Tako je, eto, rečeni pakt Naša Drina & socijalisti, u biti, logičan. A ne nipošto, kako bi se na prvi pogled kazalo, neprincipijelna koalicija.
Općenito, u pravo se vrijeme Čiča vratio u Beograd. Em je tu rodna kuća toga velikomučenika, em se tamo (daleko) sve češće i sve žešće trese na šubari cvijeće. I, ne zaboravimo – aktualni predsjednik Srbije i, također, usred bitke na Kosovu, velikomučenik, Aleksandar Vučić izišao je ispod šinjela četničkih vojvoda – Voje i Tome, koji, zanimljivo, ipak, nisu svojim uprizorenjem uveličali ovaj veliki povratak. Mada su 1990-ih pjevali: “Živ je Draža, umro nije.”
Nema, međutim, dvojbe (nikakve!) Čiča je svoj na svome!/HMS/
wpDiscuz
