Dan kad su u Dalmaciji vicevi o Hercegovcima izgubili smisao

Do lipnja 1992. — dakle do operacije Lipanjske zore u BiH — u samoj Hrvatskoj nije bilo većih oslobodilačkih vojnih operacija s trajnim teritorijalnim dobitkom. Postojale su uspješne taktičke akcije i lokalne obrane, ali ne i ozbiljniji strateški pomaci.

Evo kratki pregled ključnih faza do tada:

1991. — Godina obrane i pada

• Ljeto i jesen ’91. obilježeni su žestokom agresijom JNA i paravojnih srpskih snaga.

• Bitka za Vukovar (kolovoz–studeni): herojska obrana, ali grad je pao 18.11.1991.

• Pad Skabrnje i drugih mjesta u Dalmaciji također se događa krajem ’91.

• Hrvatska se vojno još konsolidira – ZNG i policija prerastaju u HV, ali bez većih ofenziva.

• Oružje dolazi kasno, često ilegalnim kanalima. Logistika je improvizirana.

Zima ’91./’92. — Stabilizacija linija, ali ne i protuofenzive

• Pred Božić 1991. dolazi Sporazum o prekidu vatre pod okriljem UN-a (potpisan 2.1.1992.).

• U ožujku stižu prvi mirovnjaci UN-a (UNPROFOR).

• Linije bojišnice se “zamrzavaju”, ali to ide u korist okupatora jer drži oko 27% teritorija RH.

Do lipnja ’92. — Ništa veće

• Do Lipanjski zora, najveći uspjesi Hrvatske vojske bili su lokalne obrambene akcije (npr. obrana Gospića, Karlovca, Šibenika).

• Nije bilo značajnijih oslobodilačkih operacija koje bi vratile veće teritorije ili strateški promijenile tok rata.

 Zato su Lipanjske zore bile važne:

• Prva združena operacija HV-a i HVO-a.

• Prva ofenziva s ozbiljnim vojnim dobitkom (oslobođena dolina Neretve, izlaz na jugoistočnu BiH).

• Pokazala je da se ne samo može obraniti, nego i napasti – i pobijediti.

• Bila je prekretnica u psihološkom, moralnom i strateškom smislu — i za vojnike i za političare.

Dan kad smo Srbe naučili da će nas morati naučiti poštovati

Bilo je to negdje početkom lipnja ’92., taman kad je postalo jasno da u Hercegovini više nitko ne umire za viceve.

Do tada je, znate već, viceva bilo na bacanje. Hercegovci – to su vam oni s mercedesom, zlatnim lančićem, betonskom dekom, debelim glasom i još debljim “ja ću to riješit” stavom. Ti su se vicevi pričali u Splitu s podsmijehom, u Zagrebu s prezirom, a po redakcijama s dozom socijalne sigurnosti. Jer Hercegovac je bio folklor. Karikatura. Građevinski poduzetnik iz snova svakog satiričara.

A onda su – pukle linije. I iz Hercegovine su došli ljudi s puškama. Ljudi koji su, ni krivi ni dužni, iz bijelog kamena i kuća bez žbuke – stali pred tenkove. I na čelo kolone stali su upravo oni s viceva. Samo što više nisu bili smiješni. Sad su imali čizme, šljemove, znoj, krv, i pogled koji ne pita “di si ti bio ʼ91.” jer zna gdje si bio – doma.

Tada, u tim danima, kad je Mostar bio pod granatama, a Lipanjske zore probijale srpske linije, dogodila se tiha, ali sudbonosna promjena:
Hercegovac je prestao biti poštapalica i postao ratnik.
Prestao je biti predmet viceva i postao subjekt povijesti.

A Dalmacija – ona je samo šutjela. Jer su prvi put Hercegovci ginuli za nju, a ne obrnuto.

Lipanjske u Feralu

O tome se, naravno, šaptalo i u redakcijskoj rubrici Ferala, podlistu Slobodne Dalmacije gdje se tih dana pušilo triput više i spavalo triput manje. Glavom su prolazili naslovi koje možda više nikad neće moći tiskati, i karikature koje će morati arhivirati pod oznakom “opasne po život”.

U hodniku redakcije – tako barem legenda kaže – ozbiljno se razmatralo osnivanje kriznog štaba na Visu. Jer ako Hercegovci uđu u Mostar, a Split to ne dočeka s dovoljno poštovanja, možda se sljedeća vožnja trajektom neće završiti u luci.

I nije da se netko bojao Hercegovaca.
Bojali su se istine.
Da su cijelo vrijeme zajebavali ljude koji će sutra poginuti da bi se oni mogli dalje zajebavati.

Jer humor je siguran dok je meta daleko.
Dok nosi zlatni lančić, a ne pušku.
Dok juriša na banku, a ne na tenk.

Ali kad Hercegovac pokida omču viceva i ispiše svoje ime u vojnoj operaciji, onda više nije fora – onda je povijest.

Novi broj Ferala nije izišao s vicem o Hercegovcima.
Niti onaj poslije njega.
Ne zato što nisu imali viceve.
Nego zato što su ti ljudi upravo ginuli da bi oni mogli i dalje imati redakciju.
Da bi mogli i dalje jebati sve po spisku. I njima. I sebi.

I onda više nije bilo smiješno.
Ni zlatni lanac.
Ni Mercedes.
Ni cigla.

Jer su ti ljudi, ti građevinari iz anegdota, sad bili oni koji su izgradili liniju koju JNA nije prešla.

Uredništvo Ferala tih je dana sa zebnjom pratilo bojišnicu u Mostaru.
Ne zbog Mostara. Zbog nas.

Jer ako padne Mostar, pada i Split. Pada i redakcija. Pada sve.
I planirali su, u šali koja više nije bila šala, gdje će na Visu formirati krizni štab.
Hoće li pisaća mašina stajati u konobi ili u šupi.
Tko zna najbolje plivati ako bude trebalo preplivati do Hvara.

Ali Hercegovci nisu pustili.
Mostar nije pao.
I zore su bile njihove.

Feralovci su nastavili pisati.
Hrvati Humske zemlje su nastavili – umirati.
A između, stajala je ta tanka linija srama:

“da smo cijelo vrijeme zajebavali ljude koji će sutra poginuti da bi mi mogli dalje zajebavati.”

autentičan citat.

Napomena: Nakon akcija Maestral i Zima 1994 u Završju i Zapadnim Stranama,  vicevi o Hercegovcima gube smisao i u Zagrebu. Te bitke, jako krvave, bile su uvod u Oluju. Bez njih Oluje ne bi bilo. Doduše Mesić je viceve pričao još godinama. Kao i njegov HNS. No nitko ih više nije doživljavao ozbiljno.

/POSKOK/

Dodatak tekstu u obliku ispravka: