“Daj to riješi, kupit ću ti novi Kawasaki.” I eto ti Počasne bojne Republike Hrvatske..

Postoji nešto duboko porazno u činjenici da je Hrvatska vojska postala alibi za jazavce s pištoljem i TikTok računom.

Još poraznije je to da ti isti momci – koji pucaju iz “časnih” oružja – sebe predstavljaju kao domoljube s ljubavlju prema motorima, psima i pucanju u žene iz neposredne blizine.

Pa kad ih uhvate, a hoće – jer ih uvijek uhvate, i jer im mozak curi kroz Instagram storije – pitaju se ljudi: Kako je moguće da vojska proizvodi ubice?

Nije.
Vojska proizvodi stražu.
A Hrvatska proizvodi počasnu.

Osumnjičeni broj 1, Matija M., vojnik s pristupom Pantovčaku, naoružan samopouzdanjem iz teretane i moralnim kodom s dna foruma o autima. Vozi Kawasaki koji vrišti “uhvati me”, nosi mobitel koji vrišti “prati me” i puca 16 puta jer valjda misli da ljubav umire samo kad ispucaš sve metke.

Nakon toga?
Presvlačenje. Povratak na posao.
S osmijehom čovjeka koji misli da je odradio stvar za “brata”. Brata iz motokluba.

Jer – što su žene, ako ne valuta za razmjenu među motorističkim muškarcima koji nikad nisu naučili da ljubav nije vlasništvo, nego puštanje?

Osumnjičeni broj 2, Fran R., haskijev tata i mehaničarski model iz Dubrave, čeka na dogovorenoj lokaciji. Preuzima motor, ostavlja tragove. Na profilu – slike pasa, auta, pokoji filter.
U stvarnosti – čovjek koji je vjerojatno rekao: “Ajde, brate, riješi to, ja ću pokupit motor.”

Jer tako to ide kod muškaraca koji nemaju posao, ali imaju nagon da rješavaju tuđe žene kao pokvarene dijelove.

I bivši.
Onaj koji se, kao, zabrinuo.
Koji je zvao policiju kad Andrea nije došla po dijete.
Koji je na Instagramu zatvoren kao srpska granica devedesetih, ali se svejedno zna da dijeli motoklub, kontakte i nijem pogled s egzekutorima.

“Ja sam samo bivši”, reći će.
Naravno da jesi.
Bivši muž, bivši čovjek, bivši izgovor za sve.

I svi zajedno, trokut nesposobnosti, trude se da izgledaju kao muški, a zvuče kao gubitnici s pristupom oružju i 4G mreži.

Ostavljaju profile otvorene, motore pred zgradom, mobitele u džepu, i zločine – krvave i glupe – snimljene sa 72 kuta.

Jer kad ne znaš što je čast, onda ti ni počasna ne pomaže.
Ni vojna ni motoklubska.
I što ostaje?

Jedna mrtva žena. Jedan mrtav muškarac. Jedno dijete koje nikad neće znati što je “čekanje da te pokupi mama”.
I jedna država. Koja u ruci drži mobitel počinitelja, a u ladici – još jednu neispisanu odoru.

I koja nam je dužna odgovoriti na pitanje: Kako to da cure u Hrvatskoj prepoznaju psihopate, a sigurnosne službe ne?

Emina Zanki l  POSKOK