Marinko Čavara, dopredsjedatelj Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, posjetio je don Pavu Nikolića, župnika Župe Presvetog Srca Isusova Glavice u Bugojnu. Njih dvojica sjede, razgovaraju, a iza njih na televizoru lik iz nekog filma govori:
“Da, čudno jest.”
I zaista, čudno jest. Čudno jest kako se hrvatska politička elita u BiH svodi na povremene obilaske crkvenih župa, na simbolične geste podrške, na klimanja glavom i tapšanja po leđima, dok u pozadini cijela politička nacija nestaje, razbija se, iseljava. I što tada rade njeni lideri?
Posjećuju donove i fratre.
“Da, čudno jest.”
Jer, valjda je danas, u 2025. godini, primarna dužnost jednog političara ne rješavati ustavno-pravne probleme, ne organizirati politički otpor, ne lobirati međunarodno, već – razgovarati o pastoralnim aktivnostima. U zemlji u kojoj Hrvati gube svaku institucionalnu moć, njihovi političari razgovaraju o molitvama i duhovnoj obnovi.
Čovjek se zapita, da nije slučajno da politička nacija s vremenom postaje molitvena zajednica?
“Da, čudno jest.”
Don Pavo Nikolić bio je ratni župnik od 1993. do 2003., služio narodu, pomagao u teškim vremenima. To su godine kad se, voljom međunarodne zajednice i uz asistenciju političke pasivnosti Zagreba, Hrvate u BiH prepolovilo. I dok su se drugi politički narodi organizirali, gradili entitete, jačali svoje strukture, Hrvati su gradili – crkve.
Ne da je to loše. Ali ako su crkve jedino što gradiš, a država ti se urušava, možda bi trebao preispitati prioritete.
“Da, čudno jest.”
I tako, političar i svećenik sjede i pričaju. O ulozi Crkve u očuvanju identiteta i zajedništva. O potrebi daljnje suradnje vlasti i vjerskih zajednica. O važnosti jačanja društvenih odnosa. Ne priča se o pravima Hrvata u BiH. Ne priča se o demografskom slomu. Ne priča se o Komšiću, o Washingtonu, o Bruxellesu, o OHR-u. Priča se o tome kako poboljšati uvjete za život vjernika.
Ne građana.
Ne političkog subjekta.
Vjernika.
Jer Hrvati u BiH, kako izgleda, više nisu politički narod. Oni su vjerska sekta.
“Da, čudno jest.”
Danas je, dakle, najvažnije biti u dijalogu s Crkvom. Ne zato što je Crkva loša. Nego zato što je to zamjena za bilo kakvu ozbiljnu političku borbu. Jer kada se ne znaš boriti, onda se moliš. Kada nemaš strategiju, onda ideš na misu. Kada nemaš plan za opstanak, onda se uzdaš u Božju providnost.
Marinko Čavara se zahvaljuje don Pavi na predanom radu. I don Pavo njemu. I tako se tapšaju, klimaju glavama, slažu ruke u krilu, dok iza njih lik na televizoru ponavlja:
“Da, čudno jest.”
I dok Srbi u Republici Srpskoj treniraju rezervni sastav policije, dok lobiraju u Moskvi, dok imaju planove A, B i C, Hrvati u BiH i dalje grade crkve i nadaju se čudu.
“Da, čudno jest.”
A možda i nije.
Možda je samo tužno.
wpDiscuz
