Bila su trojica došljaka, “dotepenci” koji su došli na studij iz provincije. Od toga dvojica iz Virovitice, a jedan iz Delnica. Zagreb ih je upoznao već prije, preko Žimbrekova “Poleta”. Sva trojica objavila su 1960. jednu, zajedničku knjigu (Pjesme). Za proteklih pola stoljeća, sve do danas, napisali su stotinjak knjiga, čitavu biblioteku, među kojima svaki po jedan, barem, bestseler, prema kome ih raspoznaju i mnogi nečitaoci. “Čangi” Alojza Majetića uskoro će slaviti pola vijeka, “Kužiš, stari moj” Zvonimira Majdaka izašao je prije 40-ak godina, a “Zagrepčanki” Branislava Glumca domalo će, također, biti tek 40 ljeta.
Postoji oproštajna, oporučna dimenzija “Odmrzlog ljeta”, ili se varam?
– Ako razmislite, cijeli nam je život, od mladosti pa do kraja, testamentaran. Samo kad smo mladi, imamo taj božanski nagon tijela, sve možemo držati na ramenima kao Atlas, i ne mislimo na neke stvari, iako je sve to prisutno u nama. Onda se najednom te stvari testamentarne otvore, i ja moram priznati da volim tu svoju testamentarnost. Dakako, sa svim svojim žalovima. I jedan svoj stih volim: “Ne plašim se toliko smrti koliko mi je žao izaći iz života”.
Pripovjedač u romanu kaže: “Napisao sam i neke knjige i jedan takozvani bestseler”. Što to znači? Riječ je, naravno, o “Zagrepčanki” (1974), vašem najvećem hitu.
– U piscu mora katkad biti i neke, recimo lažne, skromnosti. Naime, nikad mi nije bilo jasno što bi to moglo biti bestseler. To je, tako, jedan produkt 20. stoljeća, od filmova, Hollywooda pa dalje. To i jest neka vrsta Hollywooda u literaturi. Ali, ne treba se toga libiti, samo ne treba to stavljati kao neku svoju zaštitnu povelju. Nikada mi nismo sigurni koja je knjiga bolja među onima koje smo napisali, a ja znam da imam i boljih, kao što je roman “Pokusni čovjek”, koji uvijek, eto, ostaje u sjeni “Zagrepčanke”.
Je li vas iznenadio njen uspjeh?
– Pa je, je. Pokojni Oto Šolc, urednik u “Mladosti”, plašio se objaviti “Zagrepčanku”, držao ju je u ladici dvije godine. I tek kad su je Krleža i Matković objavili cijelu u “Forumu”, sve je, onda, išlo lako.
Radilo se, zapravo, o ljubavi radnika i ugledne samoupravljačice s Tuškanca. Jesu li se djevojčice socijalističkih političara uopće ševile?
– (Smijeh.) Ne bih ja to rekao. Ako tate nisu znali, znali smo mi da se ševe, mi neki. U svakom slučaju, bilo je to subverzivno i radikalno. Međutim, ima u tome romanu nešto još radikalnije. A to je kad glavni lik, Marijana, odlazi svome ocu, šefu klinike, ginekologu, članu Centralnog komiteta (Saveza komunista), i kaže: “Tata, napravi mi abortus.” Ta je rečenica šokantna. Otac ostaje konsterniran, kako će da joj napravi abortus. Dakle, ta je knjiga puna šokova kojih ima i danas, šokovi su uvijek isti kad se radi o spolovima – šokovi samo poprimaju, danas, dimenzije pojačanog tonusa kad se radi o opijatima, o drogama, o drugoj vrsti skandala. Ali, bože moj, priznajmo da smo sazdani pola od životinje, da smo kentauri, i da je katkada kentaur u nama koji njišti među nogama libidom jači od svih zapreka, kolaca, policija…
Je li postojala stvarna Marijana? To niste nikada otkrili.
– Nisam i ne mislim, jer je ta osoba živa. Zahvalan sam joj što mi je u toj fazi života dala, bukvalno, đonom u lice. Imala je 18 godina, a ja sam bio prvi put sretno razveden, raženjen čovjek od 28 godina. Ona je kao maturantica pobjegla od svoje mame i došla živjeti k meni, iako me njena mama jako voljela. Tada nisam imao posrane hrabrosti da je oženim, jer sam izašao sav izranjavan i ožiljčen iz jednog braka, pa nisam htio uletjeti u drugi. Imao sam i malo dijete, Borisa.
Je li “Zagrepčanka” bila dvosjekli mač za vaše djelo?
– Je, ona me prehranila, proslavila i pokopala. Čudne tri stvari, ali jako povezane. Doista su honorari bili izvrsni: u 120.000 primjeraka je štampana, igrala je četiri sezone u HNK, pa je filmovana pred 5-6 godina, prevođena na neke jezike, četiri jezika. Ali, svi su me, onda, počeli stavljati u ladicu, u tu nesretnu ladicu od proze u trapericama.
Vama se to ne sviđa?
– Ja u stvari nemam nikakve veze s njom. Nosio sam traperice oduvijek, kao što ih i sad nosim, i volim ih. Ali ta proza… Ma nema nikakve veze ni Majdak, ni Majetić, mi zapravo nemamo suštinske veze s njom. To je bila Flakerova dosjetka, koja je ostala i oni su nas svi turali poslije u tu ladicu. Pisanje nema ladica, ono je ili vremensko, svevremensko, ili je slabo.
U čemu je značaj toga hita za vas?
– Tu sam malo povukao to pisanje bez interpunkcije, taj letrizam, to grafičko pismo: povukao, i ostavio ga. To je moje, to sam ja izmislio, ne znam je li itko napisao knjigu bez točke i zareza, nemam pojma. U Njemačkoj smo pri radu na njenom prijevodu skovali novu riječ: “Die Zagreberin”.
U “Odmrzlom ljetu” pojavljuju se kao pokeraši Ivan Šibl, Peko Dapčević i Milan Horvat. Je li to vaš paralelni slalom, između zbilje i uobrazilje?
– Taj drugi, paralelni život nije prešućen.
Tri glavna ženska lika jesu: pripovjedačeva supruga odvjetnica, balerina Lana iz HNK i Sonja D, balerina iz Beograda. Posljednja glumi u “Mirisu poljskog cveća”, lako ju je identificirati. Zašto i njih niste nazvali punim imenima?
– Da ne bih povrijedio jedan drugi život, koji je meni izmakao, i te neke osobe koje su u njezinom životu, uzeo sam samo ime. Nije to neka laž, prije neka vrsta džentlmenštine, fernese, viteštva… Da ne uđete u tuđi život, krevet, jer nemate pravo na to; ali imali ste pravo, s obzirom na neki predživot s tom osobom, da nešto kažete o tome. Ne treba sve nazivati punim imenom i prezimenom.
Govorimo, zapravo, o tome da džentlmen ne govori o svojim ljubavnicama?
– Točno, što nikako ne mora značiti da džentlmen u jednome trenutku svoga života ne bi trebao izvaditi neke osobe koje su mu bile međašnje u životu i reći: ne ševio, nego s kojim je imao dubinske odnose. Jer, ja sam poševio puno žena, tako da se razumijemo.
Ma nemojte (smijeh)…
– Da.
To je opće poznato, to se zna.
– Ja se ne libim to reći. Neke su žene kao listići iz prošlih godina, prođu i padnu negdje u vodu i – prohujalo s vihorom. Tog je trenutka to bilo sve, cijeli svemir, u toj sekundi kada ste bili s tom ženom. Ali, nestale su. Postoje dva ili tri važna lista u životu koja okrenete, i to su ti najvažniji listovi. A jedan od njih bila je i spomenuta – Zagrepčanka.
Jeste li vi “stari pokvarenjak” poput Bukowskog ili Millera?
– Ja sam apsolutno jedan djevičanski, nevini pokvarenjak. Pokvarenjaštvo je, zapravo, jedna vrsta umjetnosti. Ne može svatko to niti biti, za to moraš imati i mašte, nekog znanja i poštovanja prema drugoj osobi. Radi se o tome kako ćeš se dočepati ljepote, jer ženu držim našom velikom iluzijom i ljepotom; a ne kako ćeš se dočepati “mesa”; lako se dočepati samo mesa.
Je li sljedeća rečenica vaša pouka o zavođenju: “Neuspjesi i porazi su me mnogo čemu poučili”?
– Volim svoje neuspjehe i poraze, i tu tihu patnju u onom “jao si ga pobjednicima, a ne jao pobijeđenima”, što kažu. To je stara mudračica latinska, biblijska, i ja volim biti poražen. Volio sam bivati poražen i kod žena jer sam kroz taj suptilitet neke patnje, čak samoponiženja, spoznavao mnoge stvari. Kroz poraze dolazimo do mnogih spoznaja. Znao sam svoje poraze iskoristiti u literaturi, pretvoriti ih u pisanje, u poeziju, u prozu. Ali naravno, kao pravi pokeraš, a ja sam i to, volim poker, ja znam i dobivati.
Jeste li bolesni od kockanja?
– Polubolestan, još me to svrbi. Znao sam na pokeru zarađivati velike pare. U mom društvu pokeraša bili su Duško Džamonja, dva ugledna advokata, koja su živa, i jedan sveučilišni profesor. I to je bilo do istrebljenja. Što bi rekao Faulkner: “Poker je mržnja do istrebljenja, a poslije se volite.”
Vaša druga supruga, odvjetnica Jadranka Sloković, prevodila je poeziju. Pripovjedačeva supruga u novom romanu također je – odvjetnica?
– Kad sam nju upoznao, imala je 20-21 godinu, a ja 36-37, bio sam u nekakvoj punoj mužjačkoj i intelektualnoj snazi, što ne znači da danas isto nisam punokrvan u obje snage, da se razumijemo. Nećemo baš tako čovjeka poništiti. Ona je tada stranu literaturu – jer znala je jezike, engleski savršeno, poznavala bolje od mene. Ona je meni otkrila Sylviju Plath, i Johna Updikea kao pjesnika – znao sam ga kao dotad prozaista. Kad je bila trudna i nosila našeg sina Filipa, koji sada kod nje peče svoj odvjetnički i pripravnički zanat, ona je prevodila Plath, a ja sam napisao predgovor za knjigu koja je objavljena u “Prosvjeti”.
U vašem romanu supruga odvjetnica pljune na ministra pravosuđa? Je li to stvarnosni detalj?
– Hračak uzmite kako hoćete, ali je stvarnosni detalj da su joj, dok je svojevremeno kratko radila kao zamjenica javnog odvjetnika ili državnog tužioca, ne znam, svaki tjedan znali podastrijeti nešto o meni što je “Vjesnik” pisao, zapravo insinuacije i laži, na koje sam ja vrlo jednostavno reagirao i odgovorio. Ali su joj, kad nikoga nije bilo, donosili “Vjesnik” na stol s podcrtanim mojim imenom i prezimenom. Ali ja sam čovjek koji nikada nije bio ustrašen. Bio sam veliki sportaš – igrao sam dva puta rukomet za reprezentaciju Hrvatske kao osmogimnazijalac i bio proglašen najboljim sportašom Slavonije.
Jeste li doista za dva TV scenarija, za dvije TV drame kupili sportski auto?
– Je, je. Žaki (Joakim) Marušić je režirao seriju koja se zvala “Pod novim krovovima”, koju smo napisali Alojz Majetić i ja, i ja sam za te dvije TV-drame odmah kupio sportski auto. Honorari su bili sjajni.
MGM Majetić, Glumac i Majdak izdali su prvu, zajedničku knjigu 1960. Bila je to senzacija: U DruŠtvu književnika bilo je samo 70 pisaca
Jesu li Majetić, Glumac i Majdak bili MGM trojac, ili vam ipak treba pridodati povjesničara Miroslava Bertošu, pa ste, zapravo, kvartet?
– Kvartet. Od pacanja na Mladosti, u Daničićevoj, na bazenu, do urlikanja kad bismo se vraćali zimi: “Guarda che luna, guarda che mare!” To je ostalo do današnjih dana, ta nit. Jest da smo se negdje razišli, što se tiče svjetova i pisanja. Bertoša je čuveni istrolog, povjesničar, Majdak je negdje otišao na svoju stranu, sad malo piše, iz razumljivih razloga, zdravstvenih. A eto, Majetić i ja smo nekako sačuvali i žive glave i relativno žive umove i relativno žive udove, da ne kažem šta smo sve još relativno živo sačuvali.
Studentsko prijateljstvo postalo je životno?
– Imali smo, konačno, prvu knjigu (pjesama) zajedno, Majdak, Majetić i ja, 1960. u Lykosu. To je isto bila senzacija. U ono vrijeme je uz te prve knjige išla čak i slava, tek da znate.
Urednik vam je bio Slavko Mihalić…?
– Da. Tada objaviti knjigu bila je svečanost; knjiga je sama po sebi bila događaj. Jer je bilo te izvanredne kulturne atmosfere, nije bilo takvih skorojevića, bilo je vrijeme siromašno, ali žudjelo je za nekim ljepotama koje su se krile, naravno, i u knjigama, i na izložbama. Mi smo bili najmlađi pisci primljeni u DHK, i priredili su nam svečanost. A bilo je svega 70 pisaca u ondašnjem Društvu književnika.
70! Prema današnjih 1000 u dva književna društva?!
– Što međuratne generacije, što “krugovaša” i što nas koji smo upravo pristizali. To je bilo 15 godina poslije rata.
Kako ste se 1960. okupili i osmislili zajedničke “Pjesme”?
– Mi smo se znali još iz onog davnoga Žimbrekova “Poleta”. To je bio, moram reći, jugoslavenski časopis,i skidam kapu Žimbreku, koji nije bio nekakav veliki pisac, ali je bio veliki promo- tor i zaljubljenik u literaturu. On je taj časopis štampao jedanput mjesečno, i izlazio je u Zagrebu u 100.000 primjeraka, po cijeloj Jugoslaviji je išao. A Majdak i ja išli smo u gimnaziju u Virovitici, sjedili u istoj klupi. Kad smo došli u Zagreb, nismo se trebali upoznavati.
Ipak, Majetić je u Zagreb došao iz Delnica, a Bertoša iz Pule.
– S njima smo se tada upoznali, ali bilo je to kao da se znamo već oho-ho. Otkrit ću vam jednu tajnu, ali neću reći ime. Majetić i ja imali smo istu curu, ja sam s njom bio u virovitičkoj gimnaziji, a ona se u 7. razredu preselila u delničku gimnaziju i strašno se zaljubila u Lojza. Bio je lijep k’o James Dean.
wpDiscuz