Reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein ef. Kavazović svojim je nedavnim zauzimanjem za uspostavu dugorčne suradnje između bošnjačkog i srpskog naroda dao povoda promišljanjima o mogućim geopoliitčkim implikacijama takvog međunacionalnog saveza. Za analitičku raščlambu prijedloga reisa Kavazovća nužnim se čini razmotriti semantičku strukturu rečenica u kojima je on obznanio svoje stajalište.
Piše: Pejo Gašparević, Hrvatski Medijski Servis
Reis Kavazović je svoju zamisao oblikovao ovako: “Bošnjaci moraju znati da je premijer Srbije Aleksandar Vučić glavni faktor. S Vučićem bošnjačka politika treba položiti temelje dugoročne suradnje ova dva naroda. Ostali su nebitni ili manje bitni.”
Treba primjetiti paradoks kako reis Kavazović s jedne strane tipuje isključivo na Vučića i time srpsku politiku svodi na jednu osobu, dok s druge strane govori o “bošnjačkoj politici” ne personilizirajući niti jednog bošnjačkog političara pojedinačno. Tretiranjem Vučića kao “glavnog faktora” srpske politike s kojim “bošnjačka politika” treba položiti temelje dugoročne suradnje, zapravo, na poseban se način gotovo neprimjetno promovira zavođenje podobnosti te se iz Sarajeva pokušava odrediti tko će personalno predstavljati srpsku politiku dok se taj isti kriterij ne primjenjuje na “bošnjačku politiku.”
Navire pitanje nije li to tendencija kojom se nastoji producirati “srpskog Mesića?” Ukoliko bi odgovor na to pitanje bio potencijalno potvrdan, onda bi bilo umjesno podsjetiti kako iskustvo govori da bošnjačko političko forsiranje bivšega hrvatskog predsjednika u konačnici nije popravilo hrvatsko-bošnjačke odnose nego su oni nakog desetogodišnjeg Mesićevog predsjednikovanja postali kompliciraniji.
Zapažanjem pozadinskih implikacija reisove izjave ne želi se umanjiti dragocijenost njegovog zagovaranja uspostave dugoročnije suradnje između bošnjačkog i srpskog naroda. Načelno govoreći, to je pozitivna zamisao jer nakon ratova koji su harali Balkanom u 20 stoljeću, a čije rane su još preduboke, svaka međunacinalna pomirba melem na te rane. No, koliko god je takva ideja s jedne strane plemenita i ohrabrujuća, s druge strane njena izvedba u ponuđenom prijedlogu čini se zamršenom.
Reis Kavazović je intelektualac visokog profila, kadrovski pozicioniran na čelu najvažnije Bošnjačko-Islamske institucije u BiH što ga promiče u poziciju verojatno “najutjecajnijeg u Bošnjaka,” te stoga njegove riječi imaju dodatnu dimenziju. On je nedvojbeno suptilan čovjek s uvidima u gibanja u Islamskom svijetu ali i u Kršćansko-Islamske odnose pa se njegov angažman ne može svoditi samo na rješavanje “domaćih zadataka,” nego je njegov aktivizam prožet i širim međunarodnim strujanjima.
Znakovitom se, također, čini i činjenica kako se u reisovim rečenicama u kojima zagovara uspostavljanje dugoročne suradnje između Bošnjaka i Srba, ne spominje Bosna i Hercegovina nego “bošnjačka politika.” Na taj se način doprinosi afirmaciji “bošnjačke stvari,” ali istodobno smanjuju kapaciteti državnosti Bosne i Hercegovine. Dugoročna suradnja bošnjačkog i srpskog naroda, onako kako je artikulirana u izjavi reisa Kavazovića, implicira suradnju Bošnjaka iz BiH i srbijanskog dijela Sandžaka sa Srbima iz Srbije i Republike Srpske.
Takvo konzumiranje bošnjačko-srpskih odnosa moglo bi ojačavati srpski integralizam na Balkanu, koji niti do sada nije prikrivan, ali i bošnjački integralizam kojeg bošnjačke elite, pogotovu onaj dio sklon “građanskoj BiH” nije upadljivo isturao na javnu scenu. Ima se razloga očekivati kako bi demonstracijom bošnjačkog i srpskog integralizma na prostoru bivše Jugoslavije istodobno otupjele oštrice kritika usmjerenih na susjednu Hrvatsku, a koje su zauzimanje službenog Zagreba za ravnopravnost Hrvata u BiH etiketirale kao tobožnje miješanje Hrvatske u odnose u BiH.
Potencijalnom bošnjačko-srpskom savezu kumuje i užurbani napredak u odnosima između Turske i Rusije. Savezništvo između turskog predsjednika Recepa Tayypa Erdogana i ruskog predsjednika Vladimira Putina odzvanja među Bošnjacima i Srbima na Balkanu gotovo kao model kojeg treba slijediti u razvoju bošnjačko-srpskih odnosa.
Rusija je nesklona Zapadu još od hladnoratvoskih vremena koja, čini se, ponovno klijaju, a Turska je nesklona Zapadu jer se oklijeva s njenim uključivanjem u Europsku uniju (EU). Takvo antizapadnjačko raspoloženje moglo bi uzeti maha i u zamišljenoj “dugoročnoj” suradnji između Bošnjaka i Srba. Sve je u geopolitici!
wpDiscuz