Zamislite državu gdje na jedno pitanje dobivate tri potpuno različita odgovora. Recimo, hipotetska državna matura u Bosni i Hercegovini. Pitanje broj jedan: “Tko su bili Ratko Mladić i Radovan Karadžić?”. Jedan entitet odgovara: “Heroji.” Drugi entitet: “Ratni zločinci.” I onda imate problem.
Onda imate Bosnu i Hercegovinu, zemlju gdje se povijest ne piše, već izmišlja, ovisno o tome tko je trenutno za katedrom. Djeca u jednom dijelu zemlje uče da su Mladić i Karadžić branitelji srpskog naroda, a u drugom dijelu da su najgori zločinci u modernoj povijesti. A tu je i El Fatih, o kojem Bošnjaci govore kao o osloboditelju, dok ga drugi vide kao simbol osmanske okupacije. I tako, od jedne škole do druge, povijest se mijenja, rasteže, kroji po mjeri nacionalnih interesa.
Republika Srpska ovih dana tvrdi da njena djeca ne smiju ostati uskraćena za “istinu”. U školske klupe moraju sjesti Radovan i Ratko kao “naši heroji”. Tamo u političkom Sarajevu i zapadnim ambasadama škrguću zubima jer, navodno, žele nametnuti “svoju laž”. Odluka Ustavnog suda BiH, koju je donio bez srpskih predstavnika, privremeno je obustavila dio kurikuluma o Odbrambeno-otadžbinskom ratu. No, za mnoge u Srpskoj, to je samo pokušaj da se zaboravi istina o stradanju Srba, jer, kako kažu, “smetamo im”.
I tako, Bosna i Hercegovina, ta čudesna konstrukcija, država koja formalno postoji, a u praksi jedva diše, prolazi kroz još jedan rat – ovaj put rat povijesti. Na jednom teritoriju uči se da je heroizam ratnika poput Mladića osnovna lekcija, dok se na drugom uči da je taj isti Mladić samo sinonim za genocid.
Bosna i Hercegovina? Ona postoji jer mora. Ne zato što ima smisla. Ne zato što nudi zajedničku budućnost. Nego zato što je alternativa njezinom raspadu – rat, uništenje, kaos – jednostavno previše užasna da bi bila ostvarena. Zato BiH opstaje – kao država bez smisla, ali s previše straha da bi nestala.