Bosanski lonac Dubravka Lovrenovića

„Prije će biti da je, kako to tvrdi Latinka Perović, ‘Titova Jugoslavija bila naš historijski maksimum’.“

Dubravko Lovrenović, Status, broj 15., proljeće 2011.

„Došao sam zato što na ovome mjestu, zahvaljujući simbolici ovoga mjesta, pomirujem svoju jugonostalgiju i svoj bosanskohercegovački integralizam. Eto, zato sam došao ovdje.“

Dubravko Lovrenović, Obilježavanje 70 godina „Bitke za ranjenike“,
Jablanica 11. 5. 2013.

 _______piše: dr.sc. Ivo Lučić l Status – magazin za društvena pitanja

Bosanski lonac Dubravka Lovrenovića 
(Jugonostalgijom i bosanskom integralističkom ideologijom protiv društvene stvarnosti i hrvatstva u Bosni i Hercegovini)

Uvod

Prošle su pune dvije godine od izlaska posljednjeg broja časopisa Status u kojem su otisnute i neke reakcije na moj prethodno objavljen tekst. Iz poštovanja prema časopisu nisam htio odgovarati na nekom drugom mjestu,a posebno ne u novinama kako su to svojevremeno radili neki „polemičari“ i tako znanstveni diskurs spuštali na dnevno-propagandni. Osvrnuti ću se na najopsežniji članak, čiji autor zastupa stajališta (i „zauzima stavove“) koja su najudaljenija od mojih. Radi se o tekstu Dubravka Lovrenovića naslovljenom „Autorefleksija o bh. hrvatstvu: odgovor na propagandistički strah od drugoga i bajke o sebi“i s podnaslovom „(O gnjevu i historiografiji intriga pravednika ‘političkog hrvatstva’)“.1Time, dakako, Lovrenović cilja na mene. Započeo je tvrdnjom da sam se „u svom podužem tekstu“ prihvatio „krajnje složenog zadatka“ rastumačiti genezu i sadašnje stanje „hrvatskog pitanja“ u BiH. Zatim dodaje kako je moj tekst „polemički intoniran“ te da sadrži i kritike njegovih „stavova o istom pitanju“.2
Nakon takva uvoda, a i s obzirom da se radi o sveučilišnom profesoru povijesti, bilo je za očekivati da će Lovrenović krenuti s argumentiranim i znanstvenim odgovorom na moje možebitne pogreške u iznošenju činjenica ili njihovoj interpretaciji. Ali to se nije dogodilo, umjesto povjesničara, odgovorio mi je društveno politički radnik i(stranački) angažirani aktivist, koji je na historiografski rad uzvratio ideološko-propagandnim uratkom. Nije Lovrenović ponudio nove činjenice, niti je dao nove logične i promišljene interpretacije iznesenih činjenica. U opsežnoj literaturi koju je citirao gotovo da i nema historiografije, tek nekoliko podobnih i probranih imena, s kojima prilično nevješto i potpuno bezuspješno obrazlaže neke od iznesenih ideološko-propagandnih teza. Ali se zato poslužio brojnim mudroslovicama pjesnika i filozofa – ideologa i stvaratelja mitova. Dijelom da još više zamuti vodu, dijelom da na prosječnoga čitatelja ostavi dojam širine i učenosti!?
Tek što je citirao samoga sebe, gurnuo je Lovrenović na prvu crtu Jovana Dučića i Tina Ujevića, Dučića je citirao čak 12 puta, a Ujevića jednom i to neizravno citirajući kako piše „veliku misao“ koja je velika jer se „ne da pokolebati protivnom tvrdnjom“. Ta „velika nepokolebljiva misao izgleda ovako: „Nije osobita dika za slobodna čovjeka pripadati nijednoj zemlji“. Zapravo, po svemu sudeći, to i nije Ujevićeva misao, nego citat s kojim je započeo zadnju verziju svoga glasovitog ispovjednog eseja „Ispit savjesti“, što je pisan davne 1921., tiskan 1923. u Savremeniku, a prerađen i ponovno objavljen u Skalpelu kaosa u svibnju 1938. godine. Tek tada je Ujević, na početak nove verzije istoimenog eseja, ubacio i „veliku misao“ koju citira Lovrenović. Osim toga, Ujević je tada dopisao i osmi dio eseja koji završava ocjenom kako je sve to zapravo „još jedna mutna, somnambulna skica jednoga čudnog i teškog jesenjeg dana 1919. u Zagrebu, skica s mnogo trzaja, vrlo nervozna“.3
Zadržimo se malo na Ujevićevim stajalištima, barem zato što ga Lovrenović (zlo)upotrebljava kako bi opravdao svoje „nepripadanje“. U nedostatku argumenata i volje za opsežan znanstveni rad, on citira pjesnikove „mutne somnambulne skice i misli“. Citirana „velika misao“ po sadržaju spada u „opća mjesta“ liberalne ideologije koju Lovrenović preuzima i s kojom se pokriva. „Mjesto općih načela mi jedva imamo i opća mjesta“ – rekao bi Tin Ujević.4Svidjelo se Lovrenoviću to „opće mjesto“, odnosno „velika misao“, jer eto ni on kao „slobodan čovjek“ ne pripada ni jednoj zemlji!? Kako po svemu sudeći,nije ni pročitao esej do kraja, nego je ostao na razini uvodnog citata, tako je i taj citat potpuno krivo i svakako izvan konteksta protumačio. Naime, Ujević u nastavku (a u prvoj verziji na početku)piše: „Kojemu se mladom čovjeku nije dogodilo da nekoliko puta u glavi ne obađe sve domovine u čovječanstvu, te da, koliko god on toplo volio svoju u utrobi i mozgu, pronađe da ona nije ni najbolja ni najidealnija! Kojemu se idealnom mladiću nije dogodilo da pronađe da ovdje među nama ne valja baš ništa, ni novine, ni profesori, ni pozorište, ni kafana, pa da ode u drugi svijet da nađe bolje, dok se tu ahasverski ne upozna sa maglom, snijegom, slanom kišom, krupom, gladi, siromaštvom i očajem, i ne nađe da su vlade svugdje rđave, a oporbe svugdje željne vlasti.“5Tin Ujević u istom eseju piše: „Nije najveće ono što je najglomaznije, a ništa nije tako lijepo kao biti blizu duha svojega naroda i svoje zemlje.“6
Prolazio je Ujević različite faze u svom idealizmu, od jugoslavenskog nacionalista do „građanina svemira“, ali nije prestao biti Hrvat i „pokrajinac“. Bio je on i hrvatski nacionalist i revolucionar pravaške orijentacije, koji je pisao kako je nekome Hrvatska „ime, prazna fraza“, a „nama je Hrvatska misao i osjećanje, unutrašnja vrijednost, duša“. Pisao je Ujević i sljedeće rečenice koje se nikako ne uklapaju u svjetonazor (a posebno u njegovu političku izvedbu) Dubravka Lovrenovića: „Žrtve nam mogu da budu samo od koristi, i mi smo uvjereni da će nasilja, progoni, tamnice, grobovi, biti naši najbolji saradnici i pomagači u dijelu narodnog oslobođenja. Od jalove zakonske i saborske politike sto puta više volimo nemilosrdnu školu patnje i pregorijevanja i mi smo uvjereni da samo progonjena Hrvatska može da stvori slobodnu Hrvatsku i da je progonjena Hrvatska uslov za revolucionarnu svijest i velika stepenica do našeg ideala.“7 Možda bi se Lovrenovića moglo prepoznati u nekom drugom Ujevićevu tekstu, odnosno kvalifikaciji: „Ima izvjesnih riječi koje škode izvjesnim djelima. Ima ih koji se prave Hrvati da smetaju hrvatskoj slobodi, i koji se prikazuju Jugoslaveni da škode jugoslavenskome jedinstvu“8
Za „proces historije“ Ujević piše kako je to „do danas jedno neumitno gaženje slabih i dosljedno oduzimanje riječi“, a za historiju da je „serija zločinstava i skandala koji neprestano traju“. U pozadini „najčovječnijih ideologija“ nalaze se „prevare i nasilje“ te spletovi „ličnih interesa i ambicija“.9Opisivao je on i „povjesničare“za koje je ustvrdio da su u sva vremena bili „podložni pristranosti, strančarstvu, osobnim strastima i slaboćama“ te su „često lagali, izmišljali, krivotvorili“. Ujević piše: „Više puta su bili neznalice, neupućeni, morali su pisati o stvarima koje nisu poznavali, ili koje su slabo poznavali, koje nisu mogli ispitati, o kojima su nešto načuli iz desete ruke. Od prigode do prigode morali su prihvatiti bajke, pjesme i priče nekog plemena ili naroda, te ih predstaviti kao zbiljske činjenice. Drugi put držali su se glasina ili labavih svjedočanstava.“10
Prepuštam čitateljima da sami procijene tko se od povjesničara uklapa u ovaj opis, a što se mene tiče, Lovrenoviću bi (umjesto „velike misli“), s obzirom na njegove ambicije i potencijale, primjerenije bilo citirati zadnje stihove Ujevićeve „Uspavanke iz Krivodola“, koji glase: „Htjet ćeš da grliš neizmjernost, da letiš do San Diega i San Franciska, dok ne polomiš krila ovdje niže od vode, svakako još bliže od Jauka ili Runovića“. Ili, imajući u vidu svu zagriženost iznesenu u tekstu, još bolje bi mu pristajali Ujevićevi stihovi „Noćas se moje čelo žari…“ U svakom slučaju, navesti tek jedan (tuđi) citat iz golemog Ujevićeva opusa i tvrditi kako je to „velika i nepokolebljiva misao“ te se na taj način „pokriti“ Ujevićevim imenom, svojstveno je površnom ideološkom a ne temeljitom znanstvenom diskursu. Slično rade i oni koji u člancima o bosanskom srednjovjekovlju citiraju Ujevićeve tekstove o „bogumilstvu“. Naime, Ujević i Krleža su jedno vrijeme u dijelu bosanske javnosti (koji nije dijelio književne radove od znanstvenih studija, odnosno maštu od stvarnosti) bili glavni autoriteti za to pitanje.
Što se pak tiče citata s početka priče, on je valjda upućen meni koji „pripadam“ nekoj zemlji – bit će da je to Hrvatska – jer se po svemu sudeći ne dam silom utjerati u bosanski politički i identitetski kontekst!? Lovrenović pak, kao „slobodan čovjek“, ne pripada „nijednoj zemlji“ – on se ponaša kao da (najmanje jedna) zemlja pripada njemu. Istina, ako se već mora nekoj zemlji pripadati onda je po Lovrenoviću jedino dika pripadati „zemljici“ Bosni – kada već od Jugoslavije nije ništa ostalo. Započeo sam s kratkom analizom Ujevićeva citata kako bih ukazao na Lovrenovićevu metodološku površnost i nerazumijevanje konteksta. Njegov je tekst do te mjere opterećen banalnostima da je rasprava o njima potpuno besmislena i voda bi se time samo još više zamutila.
Svašta je Lovrenović utrpao u svoj „bosanski lonac“, ali taj pripravak nije ni jestiv, a kamo li ukusan. Spravljen je od sastojaka kojima je odavno istekao rok trajanja: Brozova Jugoslavija, Krležin protugermanski i slavofilski socijalizam, Supekova etika, Markešićeva „dobropastirska“ teologija te Mesićeva dosljednost i vjerodostojnost. Sve to izmiješano i začinjeno mudroslovicama i doskočicama te obilno zaliveno jeftinim moraliziranjem. Zato ću se osvrnuti samo na njegove glavne teze, na njegove tvrdnje i uvjerenja, a citirane „bajke, pjesme, priče, glasine, misli i svjedočanstva“, različita uvjerenja tenjihove autore: M. Krležu, U. Eca, J. Derridau, F. Braudela, L. Kolakowskog, H. Künga iB. Pascala ostavit ću po strani.
Na neke od citiranih i Lovrenoviću važnih autora (uz spomenutog Dučića) ipak ću se osvrnuti, tek toliko da čitatelji imaju uvid u širinu pogleda i dubinu misli, kako Lovrenovićevih, tako i njihovih. Ponuditi ću i neke druge i drukčije citate, kao i neke druge, meni bliske autore, koji su mislili i pisali drukčije od onoga što je Lovrenoviću drago pročitati. Ne da bih potvrdio svoja stajališta, nego da bih ukazao na besmisao njegove metodologije. Svi (njegovi) citati u ovom slučaju vrijede koliko i alanfordovske doskočice tipa „bolje živjeti sto godina u blagostanju nego jedan tjedan u bijedi“ ili „ako misliš pobijediti ne smiješ izgubiti“.

Svjetonazor

Najprije ću pojasniti u čemu je bit moga neslaganja s Dubravkom Lovrenovićem. Naime, on piše kako se tu radi o „strukturalno različitim i jedva pomirljivim svjetonazorima“.11Slažem se s njim i pokušati ću objasniti o kakvim se to svjetonazorima radi. Lovrenovićev svjetonazor dolazi do punoga izražaja u poglavlju „Hrvati i socijalistička BiH.“12To poglavlje započinje retoričkim pitanjem „Vrijedno je naime zapitati se: kakvu su to Bosnu i Hercegovinu komunisti preuzeli 1945. a kakvu su predali novim demokratima 1990.“ Nisu komunisti „preuzeli“ BiH nego su je (takvu) konstruirali, a nisu je ni „predali novim demokratima“, nego su izgubili prve slobodne izbore, na kojima su (kako se to danas korektno kaže) građani i narodi BiH ocijenili njihov rad. Pitanje glasi kakvu su to komunisti Bosnu i Hercegovinu (i Jugoslaviju) izgradili i kakva je bila njezina sudbina kada je 1990. godine trebala proći provjeru prvih demokratskih izbora. Ono što su „demokrati“ – ne novi, jer nije bilo starih – kasnije napravili, rezultat je prije svega prethodnoga rada komunista i njihova ideološkoga konstrukta koji se sudario sa stvarnošću. Jednako kao što i aktualni Lovrenovićevi ideološko-identitetski konstrukti udaraju o hridine stvarnosti i razbijaju se o njih kao mjehuri od sapunice.
Lovrenović je procese modernizacije u BiH poistovjetio s komunističkim režimom. Razdoblje 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća usporedio je „s pozitivnim dostignućima Austro-Ugarske“, a SR BiH nazvao „zemljom ljudi sa osjećajem perspektive“. Nabrojao je „brojne hrvatske kadrove u Partiji“, a među njima posebno istaknuo Branka Mikulića čime je „pokazao svu veličinu hrvatske ravnopravnosti“. To ima jednaku težinu kao i da je nabrojao sve današnje „brojne hrvatske kadrove“ u partijama, počevši od sebe, preko Željka Komšića, Ive Komšića, Ivice Šarića, Živka Budimira, pa do onih koji su ostali još od prošlih vremena kao što su Božidar Matić i drugi, te na tom zbroju pokazao „svu veličinu hrvatske ravnopravnosti“. Opisujući blagodati socijalističkog sustava, nabraja Lovrenović graditeljska dostignuća bosanskih franjevaca koji su između 1945. i 1991. godine izgradili pet novih samostana i preko šezdeset župnih i područnih crkava. Slika bi bila puno jasnija da je nabrojio i svu imovinu koju su komunisti oduzeli Crkvi, a koja ni do danas nije u cijelosti vraćena. Osim temeljite obnove ranije podignutih crkava, sagrađeno je oko trideset novih župnih stanova, više od četrdeset vjeronaučnih dvorana, također pratećih gospodarskih zgrada. „Rodilo je to snažan osjećaj sudjelovanja i identifikacije sa političkim sustavom.“ piše Lovrenović i pita:

„Tko je to pod komunistima, uza sve represivne mjere, izgubio hrvatski (ili neki drugi) identitet? Prije će biti da je, kako to tvrdi Latinka Perović, ‘Titova Jugoslavija bila naš historijski maksimum’. Teško bi, da je živa, moju mater Lučić uvjerio da je živjela u komunističkome mraku. I bez fusnota znala je ona što su istinske životne vrijednosti tako da je ocu, inače bleiburgovcu, koji je stalno nešto gunđao protiv Tita i Partije, spremno odgovarala: ‘Šta bi ti htio? Imam posao, mogu ići u crkvu, podižem i školujem djecu, a neko mora vladati’“.13

U prethodnom odlomku Lovrenovićeva teksta naglašene su glavne točke njegova svjetonazora koji se manifestira na sljedeći način:

Imati posao, moći ići u crkvu, podizati i školovati djecu, a „neko mora vladati“.
Identificirati se s vladajućim političkim sustavom iz čega onda proizlazi„osjećaj sudjelovanja i perspektive“.
Titova komunistička Jugoslavija kao historijski maksimum.

To su ujedno i najvažnija obilježja mentaliteta jednoga dijela Hrvata u BiH građenog kroz stoljeća tuđinske vlasti, obespravljenosti i marginaliziranosti. Na njima je izgrađen čitav jedan sustav preživljavanja, ali i s njim povezan i sustav dodvoravanja te upravljanja. Radi se o prihvaćanju podređenog položaja te (manje ili više) svjesnom odricanju od dijela identiteta i političkih prava da bi se osigurala egzistencija – posao, djeca i crkva. Bilo je to gotovo isto ono što je i Ahdnamom sultana Mehmeda II. zajamčeno zimijama – nemuslimanskim podanicima. Po Lovrenoviću, posebnu „vrijednost“ imao je sustav koji je nudio „osjećaj perspektive“ i „identifikaciju s političkim sustavom“ te omogućio „snažan osjećaj sudjelovanja“.
Nije njemu bitno to što je upravo taj sustav umjesto perspektive doveo do uništenja svih vrijednosti i ratne tragedije, što je nakon identifikacije s političkim sustavom došlo do odricanja od njega i nove identifikacije s onim što je taj sustav negiralo a to su najprije nacija i religija. I konačno „snažan osjećaj sudjelovanja“ stvorio je „snažan osjećaj odricanja“ – što je dovelo i do tipične konvertitske krize te negiranja i poništenja svega pa čak i onoga što je u tom sustavu bilo vrijedno. Da ne bi bilo dvojbe o kojem se to sustavu radi, valja naglasiti da je to „Titova Jugoslavija“ za koju Lovrenović (citirajući Latinku Perović) tvrdi da je bila „naš historijski maksimum“.
Ali isto onako kako su priučeni „marksisti“ iz bosansko-hercegovačkih palanki „razumijevali“ i tumačili Marxa, jednako je vulgarno Lovrenović protumačio Latinku Perović. Naime, ona je napisala i to da „nema države koja je trijumfovala nad narodima, a da nije postala čudovište“. Perović je opisivala SFRJ pred raspad, ali se to jednako odnosi i na BiH danas. Naime, ona ističe da su ljudska prava nedjeljiva od nacionalne slobode, što Lovrenović izgleda teško može (ako uopće želi) razumjeti.14
Impresivne su vještine „snalaženja“ koje je s vremenom svladao dio društvene elite kod katolika-Hrvata u BiH. Dubravko Lovrenović je jedan od ponajboljih majstora te zahtjevne igre posredovanja između onih koji vladaju (a netko mora vladati) i onih koji „imaju posao i mogu ići u crkvu“, naravno ako misle da im je to pametno. U početku se trebalo samo opredijeliti između „oca bleiburgovca koji je stalno nešto gunđao protiv Tita i Partije“ i majke koja je „spremno odgovarala“ i bila zadovoljna što „ima posao i može ići u crkvu“. Dubravko se opredijelio i priklonio svjetonazoru kojem je najvažnije imati posao, moći ići u crkvu, podizati i školovati djecu, identificirati se sa sustavom, imati osjećaj perspektive, sudjelovati i tu perspektivu ostvariti u Jugoslaviji kao historijskom maksimumu.
Iz materijalističke perspektive gledano, mogli bismo reći kako je to bio racionalan izbor. Da je stao na stranu oca – bleiburgovca i ratnog gubitnika koji je „stalno nešto gunđao protiv Tita i Partije“ (kao da nije imao što!) i sam bi postao gubitnik i gunđalo. U onakvom sustavu (historijskom maksimumu) u najboljem slučaju završio bi kao frustrirani referent u nekoj osnovnoj organizaciji udruženog rada u Jajcu. Ukoliko bi njegova frustracija bila jača radio bi kao građevinski radnik ili pomoćno osoblje na nekom austrijskom skijalištu. A ako ne bi mogao kontrolirati „gunđanje“ i htio mijenjati sustav, završio bi u obližnjoj Zenici u Staklari, gdje je bila smještena i „preodgajana“ brojna kolonija njegovih sunarodnjaka koji se nisu zadovoljili samo „poslom i mogućnošću odlaska u crkvu“ i kojima nije bilo svejedno tko će i kako će vladati, nego su htjeli osobnu i nacionalnu slobodu i dostojanstvo.

Politika, odnosno politička ekonomija

Dubravku Lovrenovićuje njegov izbor omogućio školovanje u Sarajevu i Beogradu, sve do doktorata i zvanja sveučilišnoga profesora. Dakako uz uvjet da bude lojalan i konstruktivan član socijalističke zajednice i promicatelj jedinoga dopuštenoga svjetonazora. Neki životni potezi, kao i društvene vještine izgrađene na formuli „netko mora vladati“ omogućile su mu karijeru o kojoj su djeca „bleiburgovaca“ mogla samo sanjati. Njegovo nacionalno, socijalno, pa i obiteljsko podrijetlo, uz titulu doktora znanosti i opredjeljenje „netko mora vladati“ postali su u jednom vremenu vrlo tražena roba. Bilo je to (a i sada je) vrijeme traženja alternative legitimnoj hrvatskoj politici u BiH. Vladajuća bošnjačko-muslimanska politička elita potpomognuta onim što zovemo „međunarodnom zajednicom“ tražila je i pomagala politički podobne Hrvate koji će provoditi njihovu politiku i koji će u vlasti popuniti „hrvatsku kvotu“. Slično kao što su to radili komunisti krajem 1945. godine nakon što su preuzeli vlast i pod pritiskom zapadnih sila organizirali izbore. Stvarani su „suputnici“, strančice i organizacije koje će tobože predstavljati hrvatski interes.15
Obrazac je bio potpuno isti a i akteri vrlo slični. Hrvatsko narodno vijeće, Hrvatska seljačka stranka, pa čak i Hrvatsko kulturno društvo Napredak. Okupljali su se tamo, pa čak i zauzimali važne pozicije i oni ljudi koji su prethodnih desetljeća progonili sve što je imalo hrvatski predznak. Dubravko Lovrenović je u svim tim organizacijama bio na istaknutim položajima: dopredsjednika, glavnoga tajnika, člana raznih stručnih komisija, pregovarača. Kao kadar Hrvatske seljačke stranke BiH (koja s autentičnim HSS-om ima veze koliko i komunistički HSS nakon 1945. godine), poslije izbora održanih u studenom 2000. godine, postao je doministar kulture, nauke i sporta u Vladi Federacije BiH. Iskoristio je svoje hrvatsko podrijetlo, uzurpirao položaj koji je pripadao Hrvatima. Za tu funkciju imao je „legitimitet“ od 163 glasa koliko ih je ukupno na prethodnim izborima dobio predsjednik HSS-a Ilija Šimić (nakon toga „izabran“ za predsjednika Doma naroda Parlamentarne Skupštine BiH), odnosno 429 glasova koliko ih je ukupno dobila stranka. Hrvatski birači, očito, nisu dijelili njihov „osjećaj perspektive“. Ali, ako već HSS nije dobio povjerenje hrvatskih glasača, dobio je SDP povjerenje bošnjačkih „građana“ i uzeo za pravo odlučivati koga će postaviti na funkciju koja po Ustavu pripada Hrvatima. Naravno da se nije Lovrenović previše bavio kulturom i „naukom“, a o sportu da i ne govorimo. Umjesto bavljenja svojim doministarskim poslom, on je iskoristio funkciju i proveo zimu kao gost na američkom sveučilištu Yale. Nakon nekoliko burnih afera unutar Napretka, HSS-a i HNV te osipanja vodstva i članstva,(o)stao je uz fra Luku Markešića koji je pokazao da namjerava doživotno ostati na funkciji predsjednika HNV-a što uključuje i doživotnu ulogu nosača Ahdname i tumača „ljudskih prava“ u osmanskom dobu. Uostalom, uzore za doživotno predsjednikovanje imali su u neprežaljenoj Jugoslaviji.
Pošto HSS BiH više nema važnost koju je imao u očima sarajevske vladajuće elite prije desetak godina, odnosno nakon što je politički potpuno poražen i izgubio izglede na bilo kakav legitimitet, Lovrenović se priključio (neformalno a zatim i formalno) SDP-u i postao ministar kulture i sporta u vladi Kantona Sarajevo. On je inače i prodekan na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, predsjednik i član raznih fondacija i komisija, a odnedavno (po nacionalnom i partijskom ključu)i član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. I sve to kao „ugroženi“ Hrvat u Sarajevu koji vjeruje kako „nije posebna dika za slobodna čovjeka pripadati nijednoj zemlji“ – što znači i nijednoj partiji, nijednom narodu, nijednoj ideji, osim kad ta pripadnost može poslužiti kao sredstvo za postizanje sinekura koje se dijele po (nacionalnom) „ključu“. To zapravo znači ne držati ni do čega i ni do koga osim do svoga probitka, do položaja, karijere, do sebe i svoga interesa. Ne pripadati nikome određenom, nego onome tko je na vlasti – tko vlada – a „netko uvijek mora vladati“. U tome je (ne)pripadanju Dubravko Lovrenović nenadmašiv.
Nudio se on raznim stranama, ali mu je upotrebna vrijednost ograničena na Sarajevo, odnosno na dio BiH pod bošnjačko-muslimanskom dominacijom, koju je pred svijetom potrebno prividno razvodniti šačicom podobnih Hrvata s „osjećajem perspektive“.I što je apsurd, upravo on (i slični njemu) takvim ponašanjem potiču i jačaju animozitet sarajevskih odnosno bosansko-hercegovačkih Bošnjaka-muslimana prema Hrvatima. Spomenuti ću samo slučaj Fatmira Alispahića kojem je prodekan Lovrenović pokušao onemogućiti prijavu doktorata na Filozofskom fakultetu tako što ga je proglasio „nepodobnim“ jer je po njegovoj ocjeni „nacionalist, šovinist i rasist“. Što li je Alispahić rekao o nekom kolektivitetu, a da to krug oko Lovrenovića nije rekao o Hercegovcima? Na primjedbe kolega da tako nešto nije propisano zakonom, Lovrenović je (ujevićevski – „sva je moja povijest savjest“) odgovorio „zakon je promjenjiv, savjest nije“.16 Razlika je u tome što je Ujević propitivao svoju savjest a Lovrenović tuđu, držeći kako je njegova savjest – koja je brižno usklađena sa zahtjevima „onih koji vladaju“ – mjera rada i ponašanja.
Komesarske osobine prodekana došle su do punog izražaja, bilo je samo pitanje dana kada će biti prepoznate i upotrijebljene. Kada je nakon svih izgubljenih izbora na političkoj sceni, voljom SDP-a ipak postao kantonalni ministar, opet se kandidirao, ovaj put za rektora Univerziteta u Sarajevu i opet izgubio. Uzaludno je bilo lobiranje kantonalnog premijera i kolege SDP-ovog ministra. Poslije je uputio žalbu vladi Kantona Sarajevo kojim su upravljali njegovi stranački drugovi, a gdje je i sam ministrirao. Pokrenuo je silnu i prljavu kampanju te doveo u pitanje autonomiju Univerziteta.17 Radi se o zahtjevu tipičnom za totalitarnu svijest,a to je da Upravni odbor – odnosno Partija „direktivom“ imenuje Dubravka Lovrenovića za rektora bez obzira na mizeran broj glasova.18Što će njemu glasovi kada on radi „po savjesti“, odnosno po nalogu Partije koja je uvijek u pravu i čija je „savjest“ uvijek čista. Ono što prolazi u dnevnoj politici nije prošlo na Univerzitetu, ali je zato prošlo na Akademiji nauka i umjetnosti BiH, gdje je Dubravko Lovrenović, mimo volje i prijedloga Odjeljenja humanističkih nauka, primljen po partijskom članstvu i nacionalnom ključu. Izgleda da je i u ANUBiH ušao kao Hrvat!?19
I dok se Lovrenović polako ali sigurno penje ljestvama društvenog uspjeha, očajan je što je taj uspjeh ograničen rubovima sarajevske kotline. Žali se Lovrenović na bosansku i hercegovačku povijest kao „marginalnu i provincijsku“, na „zaostalost i zaturenost, malograđanštinu i palanaštvo“ te na „mržnju kao odgovor na globalizaciju“. Crni je mrak ta Bosna i Hercegovina! U tom mraku i ja sam mračan, pa atavistički(poput svojih predaka) „telalim po čaršiji“, a Dubravko Lovrenović svijetli novim svjetlom (koje možda nema veze s predcima, ali ima s prethodnicima) i neizmjernim „kozmopolitizmom, nepripadanjem, humanizmom, kao i širinom, razumijevanjem, ljubavlju za bližnje te tolerancijom.“ Svijetli Dubravko, kao ono nekada zvijezda petokraka – u tunelu usred mraka. Problem je samo u tome što se to „svijetlo“ ne vidi izvan kotline, a unutra je upotrebljivo tek za privremeno dokidanje ustavnih prava Hrvata u BiH. Kada se to riješi, a riješiti će se, prestati će i upotrebna vrijednost Dubravka Lovrenovića. Do tada, on će osuđivati hrvatski nacionalizam i klerikalizam (to je djelatnost svećenika s kojima se ne slažemo) u BiH. Usput će kritizirati stanje društva u Republici Hrvatskoj „do kosti opljačkanoj i do grla zaduženoj zemlji“ kojoj eto više ni Dubravko Lovrenović ne može pomoći.
Republika Hrvatska, usprkos svim problemima i protivnicima koje ima, ovih je dana postala punopravna članica Europske Unije i konačno se oslobodila omče „historijskog maksimuma“. A Dubravko Lovrenović, dok nabraja sve probleme Bosni i Hercegovini susjedne zemlje, ne vidi što mu se pred nosom događa. Ne vidi, ne smije ili ne želi vidjeti, stanje društ(a)va u BiH. Od traženja „crnih torbi“ po Hrvatskoj zaboravlja na „crne torbe“ i torbarenje u svojoj (novoj) stranci – SDP BiH. Sjeća se on Sanadera i FIMI MEDIE, ali ne i Kulenovića i SV RSA. Citira Krležu i „nepomirljivost „hrvatskog kmeta i grofa“, kao da je raja u Bosni i Hercegovini pomirena s begovatom, a radništvo s „crvenom buržoazijom“ i kao da ovdje doista cvatu ruže, odnosno karanfili. Ili on to po starom i bezuspješnom obrascu samo pokušava otupiti oštricu međunacionalnih sukoba i preusmjeriti ih na klasne.
Ponekad me sve to podsjeća na Kusturičin i Kovačevićev film „Underground“, pa mi se učini da Lovrenović zapravo živi u nekom paralelnom podzemnom svijetu, izvan stvarnog života. U svijetu bez pasa lutalica, bez obilaznice koja se gradi desetljećima, bez prosvjednika koji kao taoce drže zastupnike u Skupštini, s potpuno novim jedinstvenim matičnim brojevima u jedinstvenoj i nedjeljivoj… A sav taj izmaštani svijet izgrađen je ne bi li se javnosti nametnula idealna slika „Bosne“ kao metafizičke vrijednosti koja je jedina neupitna i vječna, dok su sve druge države i društva samo konstrukti koje po volji i želji možemo (i moramo) dekonstruirati. Za početak idemo redefinirati hrvatsku naciju u Bosni i Hercegovini, kako bismo napokon definirali/stvorili državnu naciju državi s „tisuću – dvije godina kontinuiteta“ – kada je već povijest pogriješila i to propustila napraviti. Međutim, hrvatstvo je duboko ukorijenjeno u BiH i ne može ga se redefinirati, dok je pak jugoslavenstvo reducirano na političko bosanstvo koje pokušava iskoristiti čak i katoličanstvo za podjelu hrvatstva. Radi se o poznatom obrascu i tipičnoj komunističkoj taktici razbijanja protivnika politikom diferencijacije.
Što se tiče aktualnog odricanja od hrvatstva, a preuzimanja funkcija iz hrvatske kvote, takvih je slučajeva bilo i prije. Navesti ću nekoliko primjera koji pokazuju da je uzurpacije i uzurpatora hrvatskih nacionalnih prava u BiH bilo i prije komunista, odnosno prije HNV-a i Lovrenovića.Na sjednici Središnjega odbora Narodnoga vijeća Države SHS održanoj 23. i 24. studenoga 1918. u Zagrebu Stjepan Radić je u čuvenom govoru kada je upozoravao hrvatske političare da ne idu u Beograd „kao guske u maglu“, prozvao zastupnike iz Bosne i Hercegovine riječima: „Vaš jedan prvak, dr. Alaupović, govori čak: Vi Hrvati, kao da želi time pokazati da on nije više Hrvat“.20 Brzo se pokazalo da Alaupovićeva izjava nije bila tek zabuna. Kao što sam već pisao, nekolicina članova i dužnosnika Hrvatske narodne zajednice: Tugomir Alaupović, Stjepan Kukrić, Đuro Džamonja, Stanko Pavičić i dr. Vladimir Čaldarević pristupili su Jugoslavenskoj demokratskoj stranci te su u travnju 1919. javno istaknuli da ne žele biti tretirani kao predstavnici bosansko-hercegovačkih Hrvata, nego predstavnici „cijelog troimenog jednog naroda“.21
Državni odvjetnik u Mostaru cenzurirao je tekst iz Narodne slobode (glasila Hrvatske pučke stranke) od 7. svibnja 1919., gdje je pisalo kako „Ljubušaci možda i ne znadu da je Djuro (Džamonja) ostavio Hrvate i uskočio u Pribićevićevu srpsku demokratsku stranku“.22 Nije se Lovrenoviću svidjela moja konstatacija kako je „odricanje od hrvatstva i isticanje južnoslavenskoga sinkretizma (panslavenstva, jugoslavenstva, nacionalnog bosanstva…) karakteristika dijela hrvatske elite, što je u onom drugom nacionalnom dijelu hrvatske elite uglavnom tumačeno kao hvatanje u tuđe(nacionalno) kolo“. Na naslovnici lista Hrvat od 19. svibnja 1921. istaknuta je obavijest sljedećega sadržaja: „Neka se zna ,da je od ovih deset Hrvata (…) koji su glasovali za vladin nacrt ustava, samo jedan biran hrvatskim glasovima“.23 Radilo se o nacrtu unitarističkoga Vidovdanskog ustava koji je poništavao svaku nacionalnu posebnost, ali to nije smetalo desetorici Hrvata da glasaju za njega i na taj način osiguraju položaj u vlasti. U listu Hrvat postavljeno je pitanje njihova legitimiteta, a ne hrvatstva. Devetoricu od njih nisu izabrali Hrvati tako da oni nisu mogli niti zastupati hrvatske interese i glasove.
Usporedimo sve to s današnjom situacijom i bošnjačkim izborom Željka Komšića za „hrvatskog“ člana Predsjedništva BiH, ili s izborom Živka Budimira za predsjednika Federacije BiH. Zar (ni)je onda logično što je drugi bošnjački član Predsjedništva BiH Željko Komšić imenovao svoga savjetnika, umirovljenog jugoslavenskog diplomatu Nerkeza Arifhodžića za veleposlanika BiH u Italiji – radi se o mjestu koje u međunacionalnoj raspodjeli pripada Hrvatima. Arifhodžić je prije toga bio veleposlanik u Turskoj u sklopu bošnjačke kvote. Komšić je u svibnju 2013. imenovao Danku Savić za ambasadoricu BiH u Češkoj Republici. Radi se o mjestu koje po raspodjeli funkcija među konstitutivnim narodima pripada Hrvatima. Gospođa Savić nije po nacionalnosti Hrvatica, ali je zato supruga Senada Avdića vlasnika tjednika Slobodna Bosna, koji od početka izlaženja zastupa naglašena antihrvatska stajališta.
U čitavoj priči svakako je važna činjenica da gospodin „ambasadorovac“ u svojim novinama svesrdno hvali lik i djelo Željka Komšića – hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Naravno da u ovom slučaju nije bitna nacionalnost Željka Komšića ili Danke Savić, nego činjenica da oni nemaju legitimitet zastupati Hrvate u BiH, jednostavno zato što ih Hrvati nisu za takvo nešto opunomoćili. Sjetimo se samo slučajeva Sejde Bajramovića te Rahmana i Bube Morine – tih udarnih pesnica Miloševićeve antibirokratske revolucije, koji su nametani albanskom narodu na Kosovu kao legitimni i legalni predstavnici njihovih interesa.

Etika

Iako je „mogao ići u crkvu“, Lovrenović to po svemu sudeći nije činio, što se vidi iz njegovih izjava o Crkvi i njezinoj hijerarhiji. Osim ako se ne računa druženje s fra Lukom Markešićem i sličnim političkim istomišljenicima iz crkvenih redova koji su poruke Evanđelja usklađivali s direktivama komiteta trudeći se „najvećeg sina naših naroda i narodnosti“ izjednačiti sa Sinom Božjim. Lovrenović je zamijenio Deset Božjih zapovijedi s deset načela humanizma Ivana Supeka, koje je s puno supekobojažljivosti naveo u tekstu: 1. Uvažavati prošlost i očuvati život; 2. Afirmirati ljudsku jednakost; 3. Afirmirati ljudsku slobodu; 4. Proširiti solidarnost na sve ljude; 5. Tražiti istinu; 6. Upravljati razvoj prema općoj blagodati; 7. Gajiti ljepotu i umjetnost; 8. Prenositi humanistička načela u legalne forme; 9. Promicati svjetski sporazum i sklad; 10. Biti dobar. Teško mi je procijeniti što Lovrenoviću bolje ide od ruke, „promicanje svjetskog sporazuma i sklada“ ili „upravljanje razvojem prema općoj blagodati“. Do istine mu nije, prošlost, solidarnost, kao ni ljudski život ne uvažava, jednakost i sloboda su mu nerazumljivi pojmovi, ljepotu ne vidi, umjetnost ne razumije, a prenošenje humanističkih načela u legalne forme mu je previše kompliciran posao. Ostaje mu „biti dobar“!
Ocjenu o tome koliko je tko u supekovskom smislu dobar daje „generalni sekretar Internacionalne lige humanista“ Zdravko Šurlan – prvosvećenik crkve Supekovih obožavatelja. Na njihovoj web stranici još uvijek piše kako im je „počasni doživotni predsjednik“ Ivan Supek, iako je čovjek već šest godina mrtav. Po uzoru na onu „i poslije Tita Tito“, očito tamo vlada načelo „i poslije Supeka Supek“. Generalni sekretar je ipak odlučio uspostaviti i zemaljski humanistički autoritet, pa je vjernom članstvu objavio kako je pokojni Supek za svoga nasljednika odredio Stjepana Mesića, „čovjeka dijaloga i istine“.24
I doista, „na ovim prostorima“ kako se mimikrijski zove bivša Jugoslavija, ništa nije slučajno niti je čudno. Sve dođe na svoje, i svaka ptica doleti svome jatu, pa tako i Lovrenović sleti uz Mesića, obojica su ljudi od „dijaloga i istine“ i što je najvažnije „antifašisti“, kako sebi tepaju jugoslavenski boljševici. Što se Supekove etike tiče, nju mi je na vrlo slikovit način predstavio pokojni Ferdo Bušić opisujući uhićenja studenata u SR Hrvatskoj neposredno nakon 21. sjednice Predsjedništva SKJ održane u prosincu 1971. u Karađorđevu. On je kao apsolvent Filozofskog fakulteta i tajnik Saveza studenata, zajedno s dvojicom kolega, pokucao na vrata Ivana Supeka, rektora Sveučilišta u Zagrebu kako bi zatražio pomoć jer je milicija „hapsila“ studente po ocjeni političkih grijeha i političke podobnosti. Otvorila je gospođa Supek i zamolila ih da pričekaju na hodniku. Vratila se nakon kratke konzultacije s gospodinom rektorom i kazala: „Doktora boli glava!“Gospodin rektor ostao je liječiti „glavobolju“ u tišini i komforu svoga doma, a Ferdo Bušić i njegove kolege studenti poslani su na višegodišnje „odmore“ u kazneno popravne domove. Od takve etike i takvih etičara doista boli glava.
Dubravko Lovrenović je sredinom ožujka 2013. gostovao u emisiji „Telering“ na TV OBN, gdje je s ponosom (čudim se na što su sve ljudi ponosni) i „punim plućima“ rekao da je „titoist i jugonostalgičar“ dodavši kako takvih kao što je on ima „puno više nego se misli“ (gdje li se skrivaju?!). Hrvate u BiH nazvao je „narodom izgubljenih duša“, „inertnom masom koja živi zadatak“, „narodom bez autorefleksije“, „kroatiziranim katolicima koji nisu modernizirani“ što onda podrazumijeva kako i nisu nacija nego bezoblična masa, etnija koju tek treba definirati. Komentirajući javno izrečenu izjavu o „potrebi čuvanja hrvatskoga jezika“, Lovrenović je rekao kako on „ne misli čuvati hrvatski jezik“ te (se) zapitao zašto se ne bi hrvatski jezik u BiH nazvao „bosansko-hercegovačkim zemaljskim jezikom“.25
Odmah mi pade na pamet pokojni fra Grga Martić koji je još 1894. godine negirao postojanje „bosanskoga jezika“ tvrdeći kako „jezici iz zemlje ne niču“.26 U međuvremenu je „bosanski“ ipak nikao, a sada Lovrenović pokušava uzgojiti i „bosansko-hercegovački zemaljski jezik“. Od limitiranog etničkog bosanskog jezičnog standarda, pokušava Lovrenović iskonstruirati bosansko-hercegovački državni standard. Među studentima sociolingvistike kruži formulacija da je standardni jezik onaj jezik koji „ima pješadiju, mornaricu i avijaciju“, odnosno svoju vojsku, što zapravo znači da iza standardnog jezika stoji država.27 Baš me zanima, koja će vojska stati iza „bosansko-hercegovačkog zemaljskog jezika“!? Po svemu sudeći tek dijelom bivša Armija BiH i to pješadija, pošto je avijacija slaba, a mornarica ograničena na Jablaničko jezero.
Uglavnom, Lovrenović je javno „raščistio“ sa svojim dotadašnjim identitetom i pokazao da je spreman za novu ulogu. Najavio je da će „vjerojatno pristupiti SDP-u jer on je i onako socijaldemokrat“. Što je rečeno, to je i učinjeno. U svibnju 2013. nastupio je Dubravko Lovrenović na svečanoj sjednici Glavnoga odbora SDP-a u Jablanici, ne samo kao član partijskoga vodstva, nego i kao „ekspert“ za mitsku epopeju „Bitke za ranjenike“ koja se obilježavala.28 Govor je započeo tvrdnjom kako je on zapravo podatke o samoj bitci skinuo s interneta (aferim, akademiče! – rekli bi u Sarajevu), a završio ga intimnom objavom razloga dolaska u Jablanicu, što je kasnije potvrdio i novinarima: „Došao sam zato što na ovome mjestu, zahvaljujući simbolici ovoga mjesta, pomirujem svoju jugonostalgiju i svoj bosanskohercegovački integralizam. Eto, zato sam došao ovdje.“29 Nakon tih istupa i Lovrenovićeva radikalnoga odricanja ne samo osobnoga pripadanja hrvatskom narodu, nego i negiranja (opravdanosti) postojanja Hrvata u BiH, valjda stoga što nisu prihvatili ono što su im on i slični njemu nudili kroz HNV i slične organizacije (koje su, gle čuda –nosile hrvatsko nacionalno ime) pomislio sam kako možda ne trebam niti nastavljati ovaj tekst. U tim je izjavama sadržano sve što sam htio „(do)kazati“, a tiče se Lovrenovićeva svjetonazora i odnosa između dvije paradigme hrvatstva u BiH, koje su sada postale dva odvojena pa i suprotstavljena identiteta. Naime, Lovrenović već na početku predmetnog teksta piše da se naša stajališta razilaze (i mogu imati neku važnost) „na konceptualnoj razini“ na kojoj odražavaju različite „u ovom slučaju hrvatske bh. opcije. političke nacionalne, kulturološke – napokon crkvene“. On nastavlja: „Iako pod istim imenom, u igri su dva identitarna obrasca, dva odnosa prema povijesti, dva modela pripadanja. Oba se priloga, oba na svoj način, kreću oko obrane vjerodostojnosti. Razlike proistječu iz razumijevanja vjerodostojnosti same, odnosno iz pitanja: Koja su značenja vjerodostojna?“30
I doista, što je u svemu ovome vjerodostojno?! Dubravko Lovrenović s kojim sam prije tri godine započeo ovu polemiku, više nije osoba s istim identitetom. Prvi sam tekst pisao u sklopu teme „unutarnacionalni dijalog“, dok ovim tekstom odgovaram čovjeku s kojim više ni formalno ne dijelim isti nacionalni identitet. On za Hrvate govori „oni“, baš kao i Alaupović 1918. godine i to opravdava promijenjenim okolnostima. Konačno, on odgovara i na pitanje koje je sam postavio, a navedeno je na početku ovoga teksta: „Tko je to pod komunistima, uza sve represivne mjere, izgubio hrvatski (ili neki drugi) identitet?“ Ono što je davno izgubljeno, sada se samo očitovalo. S pisanjem ću ipak nastaviti kako bih razjasnio neka druga obilježja fenomena „Lovrenović“, jer ne radi se ovdje samo o njemu nego o čitavoj skupini „trgovaca identitetom“ i nacionalnih poduzetnika.
Na spomenutoj proslavi u Jablanici novinar (inače Bošnjak-musliman, što nije nevažno) pitao je okupljene građane jesu li zločini počinjeni u Jablanici 1993. godine nad domaćim Hrvatima uprljali, odnosno oskvrnuli Muzej i spomenik u Jablanici, oni su odgovorili „Nemoj o tome, barem danas“. Potvrdili su da se „svašta događalo“, ali su dodali da se „svašta i izmišlja“. Uglavnom, ljudi su svjesni zločina, ali su htjeli provesti dan bez podsjećanja na njih i barem na kratko odvojiti se od sivila svakodnevnice. Nakon toga, novinar je isto pitanje postavio i prisutnom akademiku, prodekanu, ministru, čelniku HNV-a i članu Glavnoga odbora SDP-a Dubravku Lovrenoviću koji je odgovorio: „Generalno gledajući, mislim da ipak nismo Jablanicu oskrnavili. Jer ovo je jedan spomenik, vjerujem da je jedinstven u svijetu. Spomenik koji je nastao rušenjem i građenjem. Ta dva čina su bila povezana. Njegova simbolika je zapravo nadvremenska i nadrasta sve negativnosti, pa i tu o kojoj govorite.“ Lovrenović govori o „rušenju i građenju“ i očito misli da su ostaci mosta koji danas stoje na obali Neretve, dijelovi istog onoga koji je (uz još 4 mosta) srušen 1943. godine po zapovijedi J. B. Tita i preko čijih su ostataka prelazili partizani. U općoj mitomaniji i osobnom neznanju on i ne zna (valjda nije našao na internetu) da su željeznički most o kojem govori zapravo izgradili Nijemci nakon bitke na Neretvi. Tim mostom je vozio „ćiro“, a „srušio“ ga je Veljko Bulajić1968. godine prilikom snimanja filma.31 Pomiješao je Lovrenović povijest i film – zbilju i fikciju, ali nije mu to prvi put, niti je to neobično za njegovu partiju i svjetonazor, ali i za njegov akademski profil koji iz njih proizlazi, a s kojim je dogurao do ANUBiH.
O kakvoj se pak „negativnosti govori“ a tiče se događaja u Jablanici ratne 1993. godine, mogao se Lovrenović informirati s interneta (kao i u slučaju „Bitke na Neretvi“), da je htio. Te je godine na području općine Jablanica ubijeno 69 Hrvata, među kojima je bilo 15 civila, od kojih je sedam žena. Ranjeno je 18 civila, dok ih je zatvoreno 623. Njih 350 bilo je zatvoreno u jablaničkom „Muzeju bitke za ranjenike“, među njima i 69 djece. Šest civila umrlo je u logoru u Muzeju, a dvije žene su silovane.32Novinar je konstatirao da za profesora Dubravka Lovrenovića„svetost bitke za ranjenike nije pomračena“. O Doljanima, Grabovici i okolnim mjestima nema ni potrebe pisati, za preživjeli komunistički mentalni sklop „naši zločini“ uvijek imaju opravdanje i nisu zločini nego su nužne akcije u obrani „dobra“. Lovrenović se poistovjećuje s pripadnicima Armije BiH koji su u Jablanici hapsili, silovali i ubijali (da li i njegove sunarodnjake) i kaže „mislim da ipak nismo Jablanicu oskrnavili“. Slično poistovjećenje koristi i u svom tekstu u 15. broju Statusa, kada piše da je rat između Bošnjaka i Hrvata završio „vojnim porazom i kompromitacijom te politike“ – odnosi se na hrvatsku politiku u BiH. Taj rat završio je Washingtonskim sporazumom u kojem su HVO i Armija BiH nastavili funkcionirati kao hrvatska i bošnjačka komponenta u Vojsci Federacije BiH. Mnoge su ranije donesene odluke potvrđene, a HR H-B i R BiH integrirane su u Federaciju BiH. Ako Lovrenović misli da je to što je njegova vojska uradila u Jablanici (i na sličnim mjestima) pobjeda, onda neka mu to služi na čast, ja se takvih „pobjeda“ svoje vojske stidim. Ovako ide u stroj s bivšim zapovjednikom Armije BiH Seferom Halilovićem koji po uzoru na Dobricu Ćosića tvrdi kako su Bošnjaci „izgubili u miru ono što su dobili u ratu“. Lovrenović i Halilović su se okitili lovorikama pobjede koja nije izvojevana i na toj nikada ostvarenoj pobjedi grade „pobjedničku“ politiku.
Puno je jasnija bila „pobjednička pozicija“ fra Josipa Markušića, jednoga od Lovrenovićevih heroja, koji je zajedno s fra Bonom Ostojićem bio, kako sam piše, „gost i gledaoc“ zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu. U svojim sjećanjima na ratne dane i kroničkim zapisima nazvanim „Od bijede do pobjede – u Jajcu“ Markušić ukratko opisuje događaje. Opisuje svoje veselje zbog raskida „tripartitnog pakta“, ali i dramatičan trenutak koji se dogodio 6. travnja 1941. kada je bombardiran Beograd: „U 10 sati isti dan prekide se radio emisija iz Beograda, a to je značilo da pada mrak na našu zemlju“. Drugi dan svibnja 1941. godine piše kako se već čuje za „četnike“, kako su Jajčani „u prvi mah nazivali ustanike za slobodu“, a 27. srpnja piše kako se „čuje za ustanak u Drvaru“. Na Silvestrovo 1941. godine, na Korićanima je „izgorio župski stan i nekoliko kuća, oko 40 ljudi katolika Hrvata nestalo“. Opisuje Markušić ustaške zločine po srpskim selima i za svaki nalazi riječ osude za počinitelje i sućuti za žrtve. Piše i kako u siječnju 1942. dolaze prvi glasovi da se ustanici koje su do tada u Jajcu zvali četnicima dijele te da neki „prišivaju petokrake“. Navodi kako su 15. veljače 1942. otišli domobrani s komorom da opskrbe Mrkonjić-Grad, ali ih dočekaše partizani te „pogibe što vojnika što komore 300 osoba, a sva im komora propade“. Za njih ni riječi utjehe, iako je samo nekoliko dana prije napisao kako su srpski ustanici znali kazati „Ali i mnogim domobranima da je hvala“, zbog toga što su se korektno odnosili prema Srbima i štitili ih od zločinaca. Puno je dramatičniji zapis od 25. studenoga 1943. kada je u bombardiranju Jajca „poginuo i konj bijelac šefa Vrhovnog Štaba“. Markušić piše kako su svako selo, svaki grad, svaka šumica i svaki grm „odigravali ulogu Kosova“, i „slavne bitke iz 1383. godine“.33Zaprepašćujuća je bešćutnost političkih Jugoslavena i „prilagođenih“, odnosno „snalažljivih“ Hrvata prema hrvatskim žrtvama. Bešćutnost koja i danas više žali za Titovom Jugoslavijom i „konjem bijelcem“ nego za 55-oricom svoje pobijene subraće i kojoj je Bulajićeva filmska kulisa u Jablanici uz nešto muzejskih eksponata važnija od svih pobijenih, utamničenih, mučenih i silovanih sunarodnjak(inj)a u tom istom muzeju.
Lovrenović se više puta p(r)okazivaokao osoba sklona podmetanjima, ali i kao uskogrudni šovinist. Nakon što me optužio da „priležnošću predradnika omladinske radne akcije denunciram“ – a onda objašnjava i što ta riječ znači – „dostavljanje prijave vlastima“, ustvrdio je da sudim „u ime naroda“. Dodao je kako je „u ime naroda“ posijano i previše zla, baš kao da sam ja vlast (ministar i doministar) i kao da ja baštinim politiku provođenu „u ime naroda“ i kao da ja tvrdim da je „Titova Jugoslavija bila vrhunac našega povijesnog hoda“. Baš kao da sam ja (a ne on i njegovi) hodao po radnim akcijama i gradio socijalizam – „kao oblik društvenoga uređenja, koji nije isto što i komunizam kao ideologija“ – na što me smrtno ozbiljno upozorava. Nakon toga, kao da otvara dušu, pita se Lovrenović: „Zar je baš sve samo sitan račun i šićar, smicalica, duplo dno? Ili neko o bogatstvu i ljepoti svijeta, o kompleksnosti povijesti i ljudskih odnosa, razmišlja gledajući vlastitu sliku u ogledalu?“ Pita se to član HNV-a, HSS-a, SDP-a, ministar, doministar, prodekan, akademik…Doista, je li sve samo sitan račun, šićar, smicalica, duplo dno? Je li važno tek imati posao i „moći ići u crkvu“, a netko i onako mora vladati? Mogu li se sve te titule zamijeniti etiketom šibicara koji naivnim ljudima prodaje uvijek isti trik.
Progovara i Lovrenović šovinist: „Da ovu prizemnu rabotu ne treba generalizirati i vezivati za kvarne Hercegovce kazuje to što se sa iste strane može gledati sasvim drugačije“. I pronađe on Ivana Anđelića Hercegovca iz Konjica „koji nije kvaran“, a to se vidi i po tome što Anđelić po novinama piše hvalospjeve Branku Mikuliću.34Anđelić je (poslije Jovana Dučića) drugi Hercegovac kojega Lovrenović uvažava. Ali, nije on usamljen u svom odnosu prema Hercegovcima. Jedan od autoriteta, čijim citatima Lovrenović podupire svoje teze, profesor na Filozofskom fakultetu u Rijeci Vjekoslav Perica, piše o Hercegovcima sljedeće: „Na području zapadne Hercegovine žive većinom katolički Hrvati, nešto Muslimana i veoma mali broj pravoslavnih Srba (prilično veliku pravoslavnu zajednicu desetkovali su ustaše za vreme Drugog svetskog rata). Stanovnici te oblasti, međutim, bili su poznatiji po zapadnoj Europi. Mnogi su proveli godine u zatvorima Nemačke, Austrije, Francuske, Italije i drugih zemalja u kojima su se, kako hrvatski pisac Ivan Raos piše u romanu Prosjaci i sinovi, bavili prosjačenjem, švercom, sitnim krađama. Lokalni franjevci bili su slika i prilika svoje pastve.“35 Pišući o međugorskim događajima s početka osamdesetih, Perica u njima vidi samo političku poruku konstatirajući da ukazanja Gospe u Međugorju nisu bila „trenutak mira i molitve“, kako su to tvrdili zapadnjački mediji, nego „uvod u podelu, rat i genocid u Bosni i Hercegovini“.36
Mislim da navedene citate ne treba posebno komentirati, u njima ništa nije rečeno o Hrvatima iz zapadnoga dijela Hercegovine, niti o hercegovačkim franjevcima, ali je autor puno rekao o sebi i o jugoslavensko-komunističkom mentalnom sklopu koji je preživio formalni raspad sustava. Kao što puno toga o sebi kažu svi oni koji nekritički napadaju i (dis)kvalificiraju čitav jedan kolektivitet, zbog eventualnih grijeha ili pogrešaka pojedinaca. Jer, ako čitav jedan narod, regija, kolektivitet, ne prihvaća tezu po kojoj mu je komunistička Jugoslavija „historijski maksimum“, onda za to mora postojati i neki razlog. Očito su iskustva toga naroda s tom državom bila drukčija nego li su iskustva Dubravka Lovrenovića i Vjekoslava Perice. Njihov položaj nije bio takav da bi za njom žalili, niti da bi je priželjkivali u nekom mini izdanju, kakvo nastoje konstruirati jugonostalgičari i bosanski integralisti. A da je upravo Jugoslavija, jugoslavenstvo, jugonostalgija i sl. ono što povezuje Lovrenovića i Pericu, kao i ono na čemu grade svoj odnos prema Hercegovcima, vidi se iz Peričina intervjua objavljenom u srpskom manjinskom listu Novosti (kako se već neko vrijeme zove Feral Tribune) 18. ožujka 2003., a u kojem on piše: „Za mene je Tuđmanova država bila druga Endehazija. Razlika je bila samo u metodama rada: da su okolnosti bile drugačije, uvjeren sam da bi se Tuđman ponašao poput Pavelića. Zajednička im je bila simbolika, retorika, kompletan diskurs i ikonografija. Uvođenje kune, primjerice, čista je simbolička referenca na NDH, to nijedan pametan političar ne bi učinio.“37
A što su to „prave vrijednosti“ i što je to za što se vrijedi zalagati, Perica piše: „Generacije su glas povijesti: partizanska generacija je sudjelovala u antifašističkoj borbi i stvorila modernizacijski okvir, a postpartizansku najbolje pamtimo kroz rock 1970-ih i 1980-ih i sport. Riječ je o, hajmo reći, urbanoj generaciji, kojoj i sam pripadam. Generaciju za koju me pitate nazvao bih neartikuliranom generacijom. Drugim riječima, u nedostatku boljeg termina, pojavljuje se generacija koja je u vrlo zanimljivom procesu artikuliranja. Tenisač Novak Đoković pripadnik je te generacije: želi biti dobar Srbin, fotografira se s patrijarhom i prestolonasljednikom Karađorđevićem, ide u crkvu, krsti se, ali jedan dio jugoslavenskog naslijeđa vidljiv je i kod njega. Naime, nakon što su se na zadnjem turniru u Australiji fotografirali svi tenisači iz Srbije i Hrvatske, njegov komentar na Twitteru bio je: ‘Jugoslavija, Jugoslavija!’ Reakcija hrvatskog tenisača Ive Karlovića bila je: ‘Uf, koliko nas je ovdje, naših!’ To je ta generacija koja traži sebe pa, gledajući u budućnost, čovjek može biti optimističan.“38
Nije to nikakva generacija, nego su to dva momka koji igraju tenis i (za razliku od Perice i postpartizana) ne traže sebe – jer su se i te kako našli (u sportu). Oni nisu opterećeni jugoslavenskim nasljeđem, niti imaju krizu identiteta. Njima su u Australiji i Moldavci „naši“. Vjekoslav Perica, kao i većina pripadnika „urbane postpartizanske generacije“ s naglašenim jugoslavenskim političkim identitetom gaji izražen animozitet prema Hrvatima u Hercegovini, kao da oni nisu „slušali rock i bavili se sportom“. Baš me živo zanima što bi rekao za Marina Čilića i Ivana Dodiga, koji su također sjajni tenisači, a Jugoslavija im sigurno ne pada na pamet. Perici su Hercegovci krivi jer se ne uklapaju, u za njega poželjnu, optimističnu sliku budućnosti, koja bi opet bila (neo)jugoslavenska i u koju bi se sjajno uklopili Đoković, srpski patrijarh, prestolonasljednik Karađorđević, neki tenisači i Twitter. Sve bi opet moglo biti dobro i jugoslavensko da nije tih Hrvata iz Hercegovine, koji nikako da shvate što im je „historijski maksimum“. Indikativno je i to kako su Lovrenović i družina ograničili taj „historijski maksimum“ na „Titovu Jugoslaviju“, baš kao što su komunisti svojevremeno utvrdili zemljišni maksimum preko kojeg se nije smjelo ići.
Kao „sin bleiburgovca“ Lovrenović ne pripada izvornoj „urbanoj postpartizanskoj generaciji“, bio im je sumnjiv sve do pred samu propast režima. Ambiciozan mladić iz provincije u čijim „karakteristikama“ piše da mu je otac bio „na neprijateljskoj strani“ bio je opasan i praćen sve dok se vlast nije uvjerila u njegovu lojalnost i dok joj nije zatrebao upravo takav.39 On je u postpartizane prešao naknadno, nakon što su demokratski procesi u Europi razbili komunistički sustav, shvativši kako je to puno isplativije i korisnije nego ustrajati u svom identitetu i zadanom društvenom položaju. U sklopu inicijacijskog obreda, u tekstu u Statusu, simbolično se javno odrekao „oca bleiburgovca“ i prihvatio majčinu materijalističku pragmatiku. Baš kao što su u vrijeme tzv. „lijevih skretanja“ početkom 1942. godine ekstremni komunisti ubijali svoje očeve, stričeve ili bližu rodbinu dokazujući pravovjernost i odanost revoluciji.
Za svaki, pa i za taj manevar može se pronaći „opravdanje“ u literaturi. Lovrenović ga je našao u Tvrđavi Meše Selimovića, odakle je preuzeo sljedeću misao: „U današnjem svijetu postoje samo dvije mogućnosti: prilagođavanje ili vlastita žrtva“. Tom rečenicom Lovrenović objašnjava i ponašanje fra Bone Ostojića i dijela bosanskih franjevaca i uopće onih katoličkih svećenika koji su pristupili „Udruženju katoličkih svećenika Dobri pastir“. Oni su se „morali prilagoditi“ ili recimo po uzoru na Isusa Krista, podnijeti „vlastitu žrtvu“ – na što očito nisu bili spremni. Zato je logično i u duhu „prilagodbe“ potpuno razumljivo to što fra Bono piše hvalospjev „drugu Marku“, odnosno Aleksandru Rankoviću, ratnom i poratnom gospodaru života i smrti. Međutim, Lovrenoviću je neprihvatljivo to što je npr. vrhbosanski nadbiskup Ivan Šarić pisao pjesmu Anti Paveliću koji je bio gospodar života i smrti neposredno prije njega. Točno je da je Šarić pjevao Paveliću i klicao mu „Vođo naš zlatni!“. Točno je i da ga je zvao „Ustašo divni“, a ne „divni Poglavnik“ kako to pogrešno citira Lovrenović.40Pjevao je Šarić i Vladku Mačeku.41 Ali, nije li se i Šarić „prilagođavao“ da ne bi podnio „vlastitu žrtvu“?! Zašto ne bi bilo i njemu dopušteno „prilagođavati“ se i po kojoj se to logici od njega zahtijeva „osobna žrtva“ i junačka smrt? Ili je problem u tome što se Šarić tada nije „prilagođavao“ klanjanjem jugoslavenskom komunističkom božanstvu.42
Iritantno je i dosadno Lovrenovićevo dociranje; od besmislenog objašnjavanja pojma „jugoistočne Europe“, „prevođenja“ pojma „čaršija“ ili „indoktrinacija“… kao da piše brucošima Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Pri tomu, još nije (na internetu) otkrio da više nitko ozbiljan neće povjerovati u to da je „jugoistočna Europa u cijelosti između sredine VI. i sredine VII. stoljeća postala slavenska“43Da ne spominjem sve one mudroslovice u njegovu tekstu, koje kao da su prepisane iz spomenara Jajačke gimnazijalke. A tek poetika i dramatika Lovrenovićevih rečenica: „Uzbuna je oglašena, patetika nevine žrtve raste u vlastitim očima. Nacionalne muhe zuje, nacionalni vjetar cvili.“ Pa to je ravno dramatici dugih kadrova i sporih scena iz špageti vesterna praćenih glazbom Ennia Morriconea. Ma kakav Tarantinov „Odbjegli Django“ u odnosu na od hrvatstva „odbjeglog“ Lovrenovića.
Njegovu površnost i nerazumijevanje čak i onoga što je napisao ilustrirati ću s već citiranom rečenicom: „U današnjem svijetu postoje samo dvije mogućnosti: prilagođavanje ili vlastita žrtva“, koju je preuzeo iz Selimovićeva romana Tvrđava. Ta rečenica zapravo glasi: „U današnjem svijetu ostaju nam (podvukao autor) samo dvije mogućnosti, prilagođavanje ili vlastita žrtva“. Svaku, pa i tu rečenicu treba sagledati u kontekstu u kojem je napisana, a iza nje piše sljedeće: „Boriti se ne možeš, kada bi i htio, onemogućiće te na prvom koraku, pri prvoj riječi, i to je samoubistvo, bez dejstva, bez smisla, bez imena i uspomene. Nemaš mogućnosti da kažeš ono što ti je na srcu, pa da poslije i stradaš. Premlatiće te da ne progovoriš, da iza tebe ostane sramota ili ćutanje. O jadno vrijeme, koje ne dozvoljavaš ni smisao ni junaštvo“.44 Svi koji nešto znaju o Meši i njegovim radovima, ili o jugoslavenskom komunizmu, znaju da je ovo opis komunističkog totalitarizma, odnosno društvenoga i političkog stanja u „Titovoj Jugoslaviji“ – „našem historijskom maksimumu“.
Za razliku od fra Bone Ostojića i drugih dobrih pastira te Dubravka Lovrenovića, Mešin se junak Ahmet Šabo nije htio prilagođavati. Čuo je on preporuke lukavoga Mula Ibrahima i znao da se svojim mišljenjem „ne smije izdvajati među ljudima s kojima živi“, inače će se „onemogućiti prije nego išta učini“. Znao je i da „ne smije uvijek govoriti ono što misli“. Ipak kada je pozvan na sijelo kod Hadži Duhotine, nije izdržao da Džemal-efendiji, kadijinu pisaru, ne kaže baš ono što misli. Dojmljivo je kako Ahmet Šabo opisuje Džemal-efendiju: „Ne volim ljude koji rade kod kadije. Da mu je kičma od željeza, pukla bi za dva mjeseca. A on već dvije godine pisar, i neće dugo ostati na tom mjestu, popeće se. Njega nije trebalo ni lomiti, on se savija prije dodira. Sličan je vodi, nema svog oblika, prilagođava se sudu u koji ga naspu. Ništa mu nije gadno ako mu je korisno, jer je imao jedan cilj u životu: da uspije, da pobjegne od uspomene na sirotinjsko djetinjstvo…“ Današnji „Džemal-efendija“ ne bi bio pisar kod kadije već ministar ili doministar kod vladajuće partije, možda i prodekan ili akademik, svejedno. U svakom slučaju, jednako kao i nekada, ne bi imao oblika i prilagođavao bi se „sudu u koji ga naspu“. Onoga tko bi mu rekao istinu na javnom mjestu dočekali bi kao i Ahmeta Šabu, pretukli ga i onečistili. Istina, danas to ne rade doslovno, nego simbolično, preko medija.
Kako to radi Dubravko Lovrenović, vidi se u njegovu tekstu u Statusu. Hvali on „Titovu Jugoslaviju“, slavi „historijski maksimum“, ističe sve njezine blagodati, pravda svakoga tko je kao i on, bio ili (p)ostao apologet komunističke tiranije. Ali u isto vrijeme meni podmeće svoje prljavštine i svoje zlotvore (kakav je bio Ranković). Dok obrazlaže postupke i objašnjava namjere fra Josipa Markušića i fra Bone Ostojića, Lovrenović piše: „Nisu Lučić i njegov kolega Ranković fra Boni Ostojiću ni do koljena“. Takav „geački“ (kako on – kao urbani postpartizan – to voli reći) postupak i pokvarena podvala mogu doći samo od osobe kojoj su etički uzori Ivan Supek, Stipe Mesić i Zdravko Šurlan. Kao da je Ranković bio zapovjednik Bojne HVO-a Mijat Tomić iz Jablanice ili načelnik Centra Sigurnosno informativne službe (SIS) HVO-a u Mostaru ili Tomislavgradu te uz to još i glavni tajnik HDZ-a BiH. Ali nije, Aleksandar Ranković bio je drugi čovjek u „Titovoj Jugoslaviji“- njihovu „historijskom maksimumu“. Bio je „drug Marko“član Politbiroa i sekretar KPJ, šef OZN-e i UDB-e, drugi čovjek u državi i predestinirani nasljednik Josipa Broza, čije tekovine danas slavi Dubravko Lovrenović. Njemu je fra Bono pisao hvalospjeve, a ne ja. Njegovu politiku slavi Dubravko, a ne ja. Ako misli na posao kojim se bavio Ranković, onda se on nikako ne može uspoređivati s poslom koji sam ja radio.On je organizirao i činio zločine, i to ponajviše protiv hrvatskog naroda,a ja sam ih sprječavao i otkrivao, bez obzira tko su žrtve, a tko počinitelji. Kao što se ne može akademik Dubravko Lovrenović uspoređivati s akademikom Dobricom Ćosićem; naime Ćosić je daleko urbaniji, načitaniji, pismeniji i ozbiljniji. Dakle, Ranković je Lovrenovićev drug, a ne moj kolega. S njim je bio (i ostao) u istoj partiji i ne može ga danas poput kakvoga Staljinova aparatčika retuširati, odnosno meni utrapiti. Eto mu i Jugoslavije i Titai njegova „historijskog maksimuma“, ali neka s njima nosi i „druga Marka“ Rankovića, svu ostalu partizaniju i postpartizaniju te čitavu „neartikuliranu generaciju“.
Lovrenović mi „oduzima“ i pravo kritike komunizma, tvrdeći da to pravo ima samo onaj koji je bolji od onoga koga kritizira. „Samo bolji ima pravo kritizirati gorega“ tvrdi Lovrenović s uvjerenjem da je bolji od svakoga koga kritizira, pa i od mene u ovom slučaju. Naime, on je dobio potvrdu od Šurlan-Mesićeve lože da je „dobar“, pa u skladu sa Supekovih deset načela ima pravo kritizirati sve postojeće (i nepostojeće). Mene pak (dis)kvalificira kao antikomunista (što sam i bio dok je komunizam bio diktatorski režim na vlasti) i tvrdi da su „antikomunisti gori od komunista“. E to mu je vrlo ozbiljno; tvrde komunisti da su njihovi protivnici gori od njih. To je kao da fašisti kažu da su „antifašisti gori od fašista“.
S druge strane kada piše o ustašama, svaki mu je argument protiv njih dobar, pa čak i to kako su se „podrškom“ koju je vrhbosanski nadbiskup Šarić davao Paveliću „zgražali čak i okorjeli nacisti“. Nije sada važno što Lovrenović ne razumije zašto su nacionalsocijalisti bili načelno i apsolutno protiv svakoga oblika suradnje, pa čak i međusobne snošljivosti režima i Crkve (napose Katoličke), nego je važno da su njemu i „okorjeli nacisti“ prihvatljivi saveznici protiv nadbiskupa. U duhu komunističke bezobzirnosti i bešćutnosti Lovrenović piše da je „poslijeratni teror u znatnoj mjeri osvetnički refleks na ustaška zlodjela ispisana kamom i maljem“. U toj su se „logici“ izgubile one stotine, pa i tisuće hrvatskih i muslimanskih žrtava između dva svjetska rata. Po toj je logici 55 bosanskih franjevaca „u znatnoj mjeri“ zaslužilo smrt, kao i 66 hercegovačkih. Po toj su logici partizani i komunisti „refleksno“ ubili 184 crkvene osobe ili 81,05% nastradalih službenika Crkve u BiH.45S jedne strane zločin (što je neupitno), a s druge refleks. S jedne strane „kama i malj“, a s druge „afekt“ u kojem je bez suda i dokazane krivnje organizirano i izvedeno masovno ubojstvo desetina, pa i stotina tisuća ljudi čiji su posmrtni ostaci brižljivo pokopani i po „hudim jamama“ skrivani od javnosti pola stoljeća. To je Lovrenovićeva „logika“, ali i etika – potpuno na liniji Supeka i Mesića.
Po istoj logici i etici, i nadbiskup Stepinac je s pravom uhićivan i osuđen na 16 godina strogog zatvora. Štoviše, Lovrenović preuzima teze Vjekoslava Perice i navodi kako postupak Stepincu nije bio montiran nego je bio od strane Crkve i samoga Stepinca „isprovociran“. Stepinac je „doslovce natjerao komuniste da mu sude kao kriminalcu i pošalju ga u zatvor“ – piše, odnosno potpisuje Dubravko Lovrenović. I stvarno kada se gleda iz njegove perspektive, što je trebalo Stepincu pisati „Pastirsko pismo“ i držati se Vatikana „kao pijan plota“. Mogao se zadovoljiti s time da ima posao (nadbiskupa), može ići u crkvu (čak i misu služiti), podizati i školovati crkveni pomladak, a netko mora vladati. Trebao se još uz to odreći svoga naroda i njegova prava na vlastitu državu, distancirati od Rima, okrenuti protiv crkvene hijerarhije, pokazati da ima „osjećaj perspektive“ i da se zna „snaći“ i eto „salameta“. Dobio bi od komunista i odličje, možda veće nego fra Josip Markušić.46 A umjesto toga, umjesto da se „prilagodi“ – da bude „malo elastičniji“ kako bi rekao njegov tužitelj Jakov Blažević47, on se poveo za Kristom koga je propovijedao, pa je odlučio podnijeti „osobnu žrtvu“ i time navukao sebi na glavu zatvor i patnju od komunista te vječitu mržnju od njihovih suputnika. Lako je Lovrenoviću i „njegovima“ zato što je Stepinac hapšen i suđen, ali mu nikada neće moći oprostiti što je svojom žrtvom, svojim držanjem, postao simbolom, a kasnije i blaženikom te ostavio kukavicama i kolaboracionistima primjer časnoga i dostojanstvenoga ponašanja. Treba li nas čuditi što je najgrublji pamflet protiv Stepinca, pisan u duhu Viktora Novaka, objavljen upravo u Sarajevu 1986. godine?48 Ili što je Hrvoje Ištuk, visoki komunistički dužnosnik i recenzent tog pamfleta, postao član i dužnosnik HNV-a?49Čiji su plodovi vrjedniji, Stepinčevi ili Markušićevi? Tko se ravnao po onoj prastaroj: krv mučenika sjeme je novih kršćana? U čemu je danas snaga Crkve: u zidinama ozidanim nakon 1945. godine ili u duhu vjere koju personalizira Stepinac? Odgovor je više nego očit;neki su zidajući crkve pustili da im istrune križ.
Ipak ću se radije prebaciti na svjetovnu stranu problema i citirati dvije izjave koje na najbolji način predstavljaju Stepinca i Markušića. Nakon posljednjih izbora za jugoslavensku Narodnu skupštinu, održanih u prosincu 1938. godine, na kojima je Vladko Maček ističući „hrvatsko nacionalno pitanje“ osvojio oko 45 posto glasova u Jugoslaviji i apsolutnu većinu hrvatskih glasova,50 Markušić je pisao ministrima u jugoslavenskoj vladi Mehmedu Spahi i Tugomiru Alaupoviću pisma s istim sadržajem:

„Ja mislim da je Bosna srce Jugoslavije, pa ako ovamo bude stavljeno sve u red, eto općenite poboljšice. Nije ni Hrvat ni Srbin ni Slaven koji dopusti da se krti zemlja Bosna. Ona cjelokupna jedini je pouzdani vezioc rukoveti koje su bogomodređene da budu jedna državna cjelina, jedan snop.“51

Stepinac je pak na suđenju uz ostalo rekao:

„Nisam bio persona grata ni Nijemcima ni ustašama. Nisam bio ustaša, niti sam položio njihovu zakletvu, kako su učinili vaši činovnici, koji su ovdje. Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.“52

Hrvatska ili Jugoslavija!? To je bit razlike između Stepinca i Markušića, između Hrvata i Jugoslavena, odnosno između dvije „oprečne katoličko-hrvatske paradigme“ kako je to svojevremeno definirao Ivan Lovrenović koji i sam piše kako bi „svi oni koji drže do svoga hrvatstva morali svakodnevno davati duboku zahvalnost Titovoj Jugoslaviji“.53To je razlika između Markušića(kojega su partizani „zarobili“ u Jajcu 1943. godine, pa im se on pridružio „kao gost i gledaoc“ na zasjedanju AVNOJ-a i izbjegao smrt ili zatvor, što je pogodiloveliki broj njegove subraće)i Stepinca (koji je uhićen u Zagrebu, odbio suradnju s vlašću te ostao zatočen do smrti).
Ovdje želim razjasniti još jednu stvar, odnosno otkloniti jednu podvalu. Lovrenović mi spočitava kako ja „gajim prezir prema Bosni Srebrenoj kao instituciji zaslužnoj za preživljavanje zajednice kasnije imenovanom hrvatskom“. To je nisko podmetanje svojstveno komunističkoj propagandi. Bosnu Srebrenu i bosanske franjevce duboko poštujem, a Lovrenović nije iznio ni jedan argument kojim bi to doveo u pitanje.Osim što za razliku od njega Bosnu Srebrenu ne poistovjećujem s fra Lukom Markešićem i njegovim „pacanima“. A kako izgleda, oni su samo glasna manjina s kojom se ne slažu ni uprava ni braća u provinciji. S posebnom sam pozornošću pročitao izjavu uprave Franjevačke provincije Bosne Srebrene u povodu 550. obljetnice Ahdname, u kojoj uz ostalo piše: „Ako se mi danas možemo prisjetiti nečega velikog iz tih dana – onda je to veličina fra Anđela Zvizdovića, koji je i u tom trenutku nacionalne i državne tragedije uspio nadići sebe i svoj povijesni trenutak i stupiti pred osvajača, tražeći slobodu vjere svome narodu – priznajući da je njegov narod izgubio svoju političku slobodu i samostojnost.“54
Ono čega je uprava Bosne Srebrene svjesna, nisu, ili ne žele biti svjesni Dubravko Lovrenović, fra Luka Markešićte pojedini bosanski franjevci koji nekritički slave Ahdnamu i svjesno održavaju stanje u kojem „njihov narod“ nema političku slobodu i samostojnost. U tom stanju neslobode (i tobožnje „suradnje“ s muslimanima) oni se nastoje nametnuti ili predstaviti „vođama mileta“ posrednicima između gospodara (većinskoga naroda) i običnog puka. Oni svoje sunarodnjake doživljavaju kao priprostu katoličku masu, bez izgrađenoga identiteta, bez ljudskih i građanskih vrijednosti i bez želje za punom slobodom. Masu, kojom se može upravljati pučkom pobožnošću,prijetnjama paklom i stalnim podsjećanjem na stvarne ili izmišljene grijehe predaka. Takvo je ponašanje ozbiljna smetnja modernizaciji i razvoju hrvatskoga društva u BiH. Stoga je i bilo poticano i obilato sponzorirano od strane komunističke, a kasnije i bosansko-bošnjačke unitarističke vlasti, odnosno od svih onih kojima iz bilo kojih razloga smeta hrvatska sloboda. Doista je „dirljiva“ briga sarajevskih i zagrebačkih partijskih-ateističkih biltena za sudbinu franjevačke provincije Bosne Srebrene u kontekstu smjene glavnog urednika provincijskog mjesečnika Svjetla riječi. Svojevremeno je Komunistička partija preko Udbe pokušavala (i uspijevala) utjecati na raspodjelu funkcija unutar franjevačkog reda i uopće crkvenih institucija u BiH. Danas to „reformirana partija“ pokušava napraviti preko medija. Naravno da to ne bi bilo moguće da pojedinci unutar reda ne traže „bratsku pomoć“ od „demo(n)kratske javnosti“.55
Prezir ne gajim prema ljudima, ali prezirem jad, neljudskost, oholost, sluganstvo i bahatost. Prezirem sve interpretacije Supekovih načela humanizma koje služe širenju navedenih osobina. Prezirem (post)jugoslavenštinu i (post)titoizam, kao i sve druge iluzije i utopijske ideološke konstrukcije što se akademsko-medijsko-političkom prisilom nameću ljudima i narodima u BiH i državama koje su činile bivšu Jugoslaviju, uvjeravajući ih da je to bilo ono najbolje i kako se ništa bolje ne može napraviti. Odbijam od sebe čitavu tu jugoslavensku strukturu sastavljenu od sinova i unuka komunizma koji ne mogu prežaliti što im se raspala Jugoslavija baš kada je na njih došao red vladati i uživati plodove revolucionarnoga zločinstva svojih bioloških i(li) političkih otaca. Odbijam (neo)ustaše i nastaše, sve uzurpatore tuđih prava, koritaše, uhljebe kakvih je bilo i još uvijek ih ima u našem narodu, upravo zbog naše neslobode, jer se i za slobodu čovjek odgaja. Sve one salonske ljevičare i desničare, političare kojima politika ne služi za javno dobro nego za ostvarenje osobnih ambicija i liječenje frustracija i kompleksa. Sve one „znanstvenike“ koji istim tim političarima pišu platforme što im legitimiraju njihovo ponašanje i postojanje, Subnorovce, lažne borce i invalide, lažne domoljube i rodoljube, korumpirane novinare, patriote po tuđoj mjeri i legaliste po tuđoj potrebi, iscjelitelje, tarot majstore i vidovnjake, ove i one paradere, šarlatane i opsjenare…

Estetika

Nakon iznesenoga nema smisla dalje se osvrtati na Lovrenovićevu etiku, ali mi ostaje dotaknuti se njegove estetike, njegovih umjetničkih i po svemu sudeći životnih uzora. Tu je među prvima Jovan Dučić kojega je (kako sam već naveo) citirao 12 puta. Kao gimnazijalac volio sam Dučićeve„Jablanove“ (gotovo koliko i Ujevićeve, odnosno Kaštelanove) „Zašto noćas tako šume jablanovi…“, Jedno vrijeme mi se sviđala i njegova „Hercegovina“: „Naši će im vetri pepeo razneti, Spraćemo sa stena pogane im stope…“, ali sam se od početka pitao je li njegova Hercegovina i moja i „čije ime deca meću na mač“.Odgovor sam slutio, ali sam bio siguran tek kada sam puno kasnije pročitao Dučićevu pjesmu „Sinu tisućljetne kulture“, napisanu 1942., čije ću dijelove citirati:

Ti ne znade mreti kraj slomljenog mača,
Na poljima rodnim, braneći ih časno
Kitio si cvećem svakog osvajača.
Pevajuć’ mu himne, bestidno i glasno.

Slobodu si večno, zakržljala raso,
Ček’o da donesu tuđi bajoneti,
Po gorama svojim tuđa stada pas’o,
Jer dostojno ne znaš za Slobodu mreti.

Pokaži mi redom Viteze tvog roda,
Što balčakom s ruku slomiše ti lance,
Gde je Karađorđe tvojega naroda,
Pokaži mi tvoje termopilske klance.

U bezumlju gledaš ko će nove kame,
Oštrije i ljuće opet da ti skuje,
Čiju li ćeš pušku obesit’ o rame,
Ko najbolje ume da ti komanduje.

Jasno je da je Dučić ovu pjesmu „posvetio“ i Lovrenoviću, ma koliko ga on citirao, jugovao i tugovao.Jasno je,bolje reći zna se i tko je „Karađorđe hrvatskog naroda“, kao i tko su „vitezovi“ koji su slomili lance s njegovih ruku. Isto tako, jasno je i da im Lovrenović to nikada neće oprostiti, jer su u ime slobode uništili Jugoslaviju te „snažan osjećaj sudjelovanja i perspektive“. U tom kontekstu indikativna je i Dučićeva ocjena jugoslavenstva kod Hrvata. U knjizi Verujem u Boga i u srpstvo on piše: „Nikad Hrvati nisu zamišljali mogućnost da svoj hrvatski vidik zamrače jugoslovenskom maglovitošću, ni da razmene svoj stari hrvatski groš za kakvu neizvesnu jugoslovensku paru. Ja mislim da bi se moglo danas ‘na kraju balade’, a što znači posle sveg proživljenog i okušanog, reći ovo: u hrvatskim očima niko nije bio dobar Jugosloven ako nije pre toga bio loš Hrvat“.56Danas nakon iskustva i druge Jugoslavije mogli bismo reći: osim možda Dubravko Lovrenović i još poneki Hrvat kojemu je Titova Jugoslavija bila „historijski maksimum“.
Negdje u zraku ostaje visjeti pitanje može li se biti dobar politički (ne i zavičajni) Bosanac ako prije toga nisi loš politički Hrvat? Lovrenović je u svibnju 2010. napisao osvrt na zbornik radova Hrvati u BiH: Ustavni položaj, kulturni razvoj i nacionalni identitet, koji je izišao u Zagrebu iste (2010.) godine. U tom osvrtu istakao je neka stajališta „političara i državnika, sudionika i kreatora zbivanja na prostoru bivše Jugoslavije“ Stipe Mesića, uz opasku „kojemu treba vjerovati“. Ta opaska – da Mesiću „treba vjerovati“ pokazuje koliko je Lovrenović skloniji vjerovanju nego znanstvenom radu kada je u pitanju suvremena povijest.57 On je zapravo više vjernik (u postavljene političke dogme) nego što je povjesničar. Nahvalio je Lovrenović Vesnu Pusić i Ivu Komšića te je istaknuo „zasluge“ i opredjeljenja fra Anđela Zvizdovića, fra Ivana Frane Jukića, fra Ante Kneževića (Bošnjaka iz Varcara) te „skupine pojedinaca“ unutar franjevaca Bosne Srebrene, koji „njeguju ideju bosanskohercegovačke povijesne državnosti“. Da ne bi sav taj trud i sva njega bili uzaludni, nudi Lovrenović i rješenje: „Kao što je na Prvom hrvatskom katoličkom kongresu ili sastanku u Zagrebu između 3. i 5. IX. 1900. nadbiskup vrhbosanski Stadler mogao reći „Mi smo Hrvati i katolici, i to hoćemo da budemo,“isto tako moguće je i sasvim legitimno (na Drugom hrvatskom katoličkom kongresu?) 2010. formulirati novi državotvorni koncept b-h hrvatstva u suglasju s integriranom kulturom i novom političkom stvarnošću“.58
Lovrenović je citirao misao nadbiskupa Stadlera izvan konteksta, koji glasi: „Mi smo Hrvati i katolici, i to hoćemo da budemo. I zato se sastadosmo, da to pred cijelim svijetom izjavimo, od kojega nam mnogi ne daju, da se zovemo Hrvati, a drugi nam hoće da krate, da smo katolici. Mi smo jedno i drugo“.59 Dakle nije Stadler „proglasio hrvatstvo“ nego ga je potvrdio i suprotstavio se onima koji ga osporavaju, koji ga „ne daju“. A tko su sve ti osporavatelji, vidi se iz nastavka njegova govora: „Odatle se može pravo razabrati, odakle dolazi, da mnogi i hrvatski sinovi svoje domovine ne ljube; njezinih prava ne čuvaju i ne brane, materinskog jezika ne vole; oni se ravnaju po ljudskih obzirih i po svojem samoljublju; oni traže slavu svoju i hvalu od ljudi; i kako se to sve mijenja po vremenu, tako se i oni mijenjaju“.60 Osim toga, Lovrenović očito ne zna da je Drugi hrvatski katolički kongres održan 1913. godine u Ljubljani, pa se taj drugi više neće moći održati, ali bi možda mogao treći.61 On tvrdi da „Hrvati nemaju razvijenu laičku inteligenciju, političke stranke europskog tipa, srednji društveni sloj i kulturne institucije sposobne taj teret promjene paradigme preuzeti na vlastita leđa“ i nastavlja: „Na Crkvi je, dakle, povijesna zadaća redefiniranja svehrvatskog u bosanskohercegovački državotvorni identitet“.62
Ne znam za „laičku inteligenciju“ kod Hrvata, ali ozbiljno sumnjam u inteligenciju onoga tko misli da bi se na nekakvom crkvenom, partijskom ili bilo kakvom drugom kongresu mogao danas, u drugom desetljeću dvadeset i prvoga stoljeća, proglasiti neki novi „bosanskohercegovački“ identitet, i to pretopljen iz hrvatskog, odnosno neka nova nacija. Konačno, zašto bi se to radilo, sve da je i moguće!? Kome uopće smetaju postojeće nacije i postojeći identiteti – možda onima koji su iskorijenjeni i kojima je njihov nacionalni identitet teret koji sputava njihove ambicije. Dezorijentiranom i iskorijenjenom akademiku svašta pada na pamet! Sjetih se otvorenog pisma koje je Petar Šegedin 1987. godine pisao Stipi Šuvaru i rečenice kako „iskorijenjeni, bivaju najgori iskorjenjivači“.63 Uvjeren sam kako je treći entitet puno realniji od Lovrenovićeva trećega – on kaže drugoga – hrvatskog katoličkog kongresa, no, vratimo se ipak na estetiku. Pošto su uspoređivana svjetonazorska i politička stajališta te etički standardi, ostaje mi sada Lovrenovićevim književnim autoritetima suprotstaviti neke meni drage tekstove. Nakon silnoga Lovrenovićeva prozivanja Crkve i pozivanja na nju, bez imalo straha od ognja paklenog, čini mi se prigodnim citirati dijelove pjesme Dante, osvjedočenoga antifašista, ali i deklariranoga Hrvata,Vladimira Nazora:

Mi pakla pravog nemamo – Naš Lucifer
Ne stoji na dnu troglav, krilat, golem
Hrskajuć zubima golo tijelo Judino;

Naš vrag je malen, siv i žučljiv, pakosnik,
I naš je pako blatan brlog čagaljev
Bez jaruga, gdje riče mnoštvo grešnika.

U našem paklu ima samo grešnika,
Što življahu bez hvale i bez pogrde,
U zlu maleni i u dobru kukavni.

Vukodlaci, zduhači i vjedogonje
Po njemu idu goneć male lupeže
Iz kuta u kut, dok se brdo robova

Po blatu valja, što ga sami rigahu
U dane, kada, neshvaćena jalova,
Sloboda prođe povrh njih, ko vjetrina

Peluda puna iznad trulih trstika.

Nije Nazor ni prvi ni posljednji u hrvatskoj književnosti koji je opisao naše „male žučljive i pakosne vragove i lupeže“ povrh kojih je „ko vjetrina“ prošla neshvaćena sloboda. Silvije Strahimir Kranjčević opisao je i razloge zbog kojih su „naši mali, žučljivi i pakosni vragovi“, odnosno naša uhljebljena i nahranjena duhovna i materijalna siročad, odbijala prihvatiti, a kamo li boriti se za ljudsku i nacionalnu slobodu. Umjesto izazova slobode radije su birali Ahdnamu, mrvice s tuđega stola ili kakav drugi udruženjački akt milosti gospodara koji raspolaže „punim loncima“. Kranjčević u svome spjevu Mojsije (1893.) opisuje trenutak kada Mojsije dolazi na vrh brijega iznad „zemlje Hanaan“ i nudi izabranom narodu „zemlju rajevnu“ u kojoj će napokon moći „zagrliti slobodu“ u kojoj će mu sinovi biti sretniji nego „uz pune lonce misirske“. Ali se tada iz „žagora naroda“ začu „glupa poruga“:

„Aj, to je dakle zemlja Hanaan?!
I zato si nas vuko pustarom.
Da još nam za nju valja strmoglav
Niz ovo gadno brdo srnuti,
Da panemo na hladna ognjišta!
I tko je tebi pravo podao,
Slobodi da nas vodiš silovno
Po svojoj volji – ko na uzici,
Od lonaca iz zemlje misirske?!

Čini mi se da je u ovim stihovima bit i naših današnjih sukoba – između onih kojima je sloboda važnija od „misirskih lonaca“ i onih koji se od lonaca ne daju odvojiti. Odatle i strahovita odbojnost prema „svijetlom geniju“ koji „po svojoj volji“ vodi svoj narod u slobodu. Slično je bilo i prije sto dvadeset godina kada je Kranjčević pisao „Gospodskog kastora“, koji je čim je došao na ovaj svijet znao čiju petu treba liznuti da bi se dobila „masna kobasa“: „Najlakše k cilju podvita repa!“ Doista, najlakše k cilju podvita repa, bez osjećaja za narod, „otadžbinu“ i oca. Bez obzira prema njihovoj (i svojoj) tradiciji, kulturi, povijesti, emocijama, stradanjima i nadanjima. Najlakše k cilju podvita repa. A svima onima koji žele proniknuti u uzroke ne samo ondašnjeg hrvatskog društva, nego i današnjega položaja Hrvata u BiH i stanja dijela njegove elite može naći odgovor u Antuna Gustava Matoša pjesnika i opjevanog „trubača sa Seine“ koji u poemi Mora (1907.) piše i sljedeće:

To golo more, more tuposti,
To je mrtvo more naše gluposti.
U šarmantnoj pozi moderni poganac –
Najmio ga stranac da nam metne lanac.
Taj klatež što o pravdi blebeće –
On za korist tuđu laže, kleveće.
Taj demagog mrski, urlajuć ko vuk,
Malaksale časti on je naše zvuk.
Ko babe kukaju,
Ko tikve plutaju
I novac gutaju
Te korizme gladne, zulumćari škuri,
Mlakonje mekušci, bezočni panduri,
Tuđem sluzi sluge, tuđe prirepine,
mešetari moje – tvoje domovine!

Na kraju, da otklonim patetiku koja je uvijek suputnik (citirane) domoljubne poetike, ali i svake istaknute ideje, ostaje mi nasmijati se Lovrenovićevu pokušaju da me prikaže kao kakvoga „mrzitelja čaršije“, nekoga tko se boji „susreta s drugim“ i u susretu vidi „turčenje“. Da bi mi pokazao kako to nije ništa strašno niti neuobičajeno, opisuje Lovrenović slučaj „gvardijana iz Srebrenice“, koji je bio „ludo zaljubljen u neku tursku djevojku“ te je „pošao za njom u njezinu vjeru“. Priznajem da mi logika primjera ostaje nedokučiva i da ne mogu do kraja razumjeti što autor želi poručiti. Je li primjer autoreferentan, i ako jest na koji način? Je li on taj „gvardijan“, ili bih to ja trebao postati? Opravdava li on „gvardijana“ iz XVII. stoljeća ili „gvardijane“ iz XX. stoljeća? Kako god bilo vraćamo se općim mjestima i literaturi na razini spomenara jajačkih gimnazijalki, literaturi od koje se Lovrenović nikako ne može odvojiti. Ne znam samo kud je išao u 1622. godinu, kao da sličnih slučajeva nije bilo i nedavno. I danas je lako „otići u tuđu vjeru“, najmanje zbog ljubavi – jer ljubav to ne traži, a puno češće zbog novca,lonca, moći, položaja…kao što je iz istih razloga lako postati matoševski govoreći politička „tuđa prirepina“ što vanjskim žarom prikriva unutarnju hladnoću i emotivnu prazninu tješeći se izrekom kako „nikada čovjek ne zna u kojoj će vjeri umrijeti“. Ili u aktualnoj verziji rečeno; nikada čovjek ne zna u čijoj će nacionalnoj kvoti biti ministar.
1 Dubravko LOVRENOVIĆ, „Autorefleksija o bh. hrvatstvu: odgovor na propagandistički strah od drugoga i bajke o sebi (O gnjevu i historiografiji intriga pravednika ‘političkog hrvatstva’)“, Status, broj 15., Mostar, proljeće 2011., 178.-211.
2 Tekstu koji sam objavio u 14. broju Statusa, koji je imao 29 stranica (sa 179 bilješki), Lovrenović je suprotstavio 33 stranice, ali kada odbijemo popis literature koji je Lovrenović izdvojio na tri i pol stranice (i citirao u 203 bilješke), po opsegu teksta tu smo negdje.

3 Tin UJEVIĆ, Sabrana djela, svezak VI., Znanje, Zagreb, 1965., 250.-291. Vidjeti „Napomene“ na str. 439.; Usporediti: Augustin UJEVIĆ, „Ispit savjesti“, Savremenik, (Zagreb), broj 2., veljača, 1923., 65.-80.

4 Tin UJEVIĆ, Sabrana djela, svezak XVII., Znanje, Zagreb, 1967., 9.

5 T. UJEVIĆ, Sabrana djela, svezak VI., Zagreb, 1965., 250.

6 Tin UJEVIĆ, Tin u izlogu, autobiografski zapisi (priredio Nedjeljko Mihanović), Naklada Ljevak, Zagreb, 2002., 57.Isti, 94.

7Opojnost uma, Misli i pogledi Tina Ujevića (priredio Dubravko Jelčić), August Cesarec, Zagreb, 1986.,124.

8 T. UJEVIĆ, Tin u izlogu, Zagreb, 2002., 109.

9Opojnost uma, Zagreb, 1986., 324.

10 Tin UJEVIĆ, Sabrana djela, svezak XVI., Znanje, Zagreb, 1967., 484.-485.

11 D. LOVRENOVIĆ, „Autorefleksija o bh. hrvatstvu…“, Status, 2011., 179.

12ISTI, Status, 2011., 186.-188.

13ISTI, Status, 2011., 187.

14 Latinka PEROVIĆ, Ljudi, događaji i knjige, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2000., 100.

15 Ivo LUČIĆ, „Što je (bila) Bosna i Hercegovina i tko smo (bili) mi“, Status, broj 14., 2010.

16 Ugo Vlaisavljević, „Pošteno prodekane“, https://poskok.info/wp/?p=6895 (1. 6. 2013.)

17http://www.oslobodjenje.ba/vijesti/bih/zatrazeno-ponistenje-izbora-rektora-avdispahica (1. 6. 2013.)

18http://www.oslobodjenje.ba/vijesti/sarajevo/neosnovani-prigovori-protiv-avdispahica (1. 6. 2013.)

19http://www.oslobodjenje.ba/vijesti/bih/clanstvo-u-sdpu-prece-i-od-harvarda (1. 6. 2013.)

20Hrvatski sabor, Sabor RH – Globus, Zagreb, 1995., 132.
21Nusret ŠEHIĆ, Bosna i Hercegovina 1918-1925. – privredni i politički razvoj, Institut za istoriju Sarajevo, Sarajevo, 1991., 125.-126. O ovome sam već pisao u Statusu broj 14., str. 113.

22 AH, PU BiH, 1918.-1921., prepiska, K1-13, 6314/19., Mostar, 7. svibnja 1919.

23 “Neka se zna”, Hrvat (Zagreb), 19. 5. 1921. 1. U tekstu su navedena imena zastupnika koji su glasovali za nacrt Ustava: Grgur Anđelinović, Nikola Bradica, Juraj Demetrović, Henrik Krizman, Ivo Krstelj, Juraj Kučić, Edo Lukinić, Ivan Ribar, Milan Rojc i Većeslav Wilder.

24http://www.youtube.com/watch?v=7UVHJxrwZG8 (21. 5. 2013.)

25http://www.obn.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=1367&Itemid=132 Emisija „Telering“ emitirana na televiziji OBN, 17. ožujka 2013. (uvid ostvaren 31. 5. 2013.)

26 Maja GALIĆ, Hrvatske prilike u dopisivanju Ante Tresića Pavičića, Matica hrvatska, Split, 1995., 138.-139.

27http://www.azramag.ba/intervju/5052-ugo-vlaisavljevic-kod-nas-je-nacionalizam-filmska-atrakcija.html
28http://www.sdp.ba/dokumenti/jablanica-1943-2013-11.v.2013.pdf (31. 5. 2013.)

29 “Mostovi okruga Jablanica”, Slobodna Bosna, 16. 5. 2013., 51.

30 D. LOVRENOVIĆ, „Autorefleksija o bh. hrvatstvu…“, Status, broj 15., Mostar, 2011., 179.

31http://www.youtube.com/watch?v=WJRRmyRyaH4 (21. 5. 2013.) Željeznički most koji su napravili Nijemci poslije bitke s partizanima u proljeće 1943., srušili su 1968. godine inženjerci JNA koji su dati na raspolaganje Bulajiću prilikom snimanja filma u kojem je američki glumac ruskog podrijetla Yul Brynner igrao ulogu partizanskog minera. Taj je most postao simbol „Bitke na Neretvi“ i svojevrsni muzejski eksponat iako nema nikakve veze sa samom bitkom jer je izgrađen poslije nje.
32http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/jablanica.htm (21. 5. 2013.)

33 Josip MARKUŠIĆ, „Od bijede do pobjede – u Jajcu“, Bosna franciscana, broj 16., listopad 2002.,164.-182. Markušić je krivo naveo datum bitke na Kosovu polju, koja je vođena 1389., a ne 1383. godine.

34 „Djelovao je kao Hrvat i bio za ravnopravnost svih naroda“, Oslobođenje (Pogledi), 25. 12. 2010., 28.

35 Vjekoslav PERICA, Balkanski idoli, 1., XX vek, Beograd, 2006., 254.-255. Izvorno na engleskom jeziku Balkan Idols: Religion and Nationalism in Yugoslav States, New York, Oxford University Press, 2002., Balkanski idoli, popravljeni i prošireni, prevedeni su na srpski jezik i objavljeni u dvotomnoj knjizi s novim uvodom.
36 Isto, 280.

37http://www.novossti.com/2013/03/vjekoslav-perica-za-mene-je-tudmanova-drzava-bila-druga-endehazija (20. 5. 2013.)

38 Isto.

39Djelovodnik šefova bosansko-hercegovačke Udbe 1970.-1992. (priredili Bože Vukušić i Vice Vukojević), Klub hrvatskih povratnika iz iseljeništva, Zagreb, 2013. Dubravko Lovrenović upisan je 11. prosinca 1984., kao POO, odnosno „prethodna operativna obrada“ Službe državne bezbjednosti RSUP-a SR BiH, a brisan je 4. travnja 1989. Za to vrijeme je na razne načine kontroliran – prisluškivan, praćen i sl.

40 „Oda“, Gordogan, br. 11.-14., Zagreb, 2007., 246.

41 „Hrast“, Katolički tjednik, Sarajevo, 24. srpnja 1936., 306.-308.

42 O komunizmu kao političkoj religiji vidjeti: Mihail RILKIN, Komunizam kao religija, Fraktura, Zagreb, 2010.; Emilio ĐENTILE, Religije politike, XX vek, Beograd, 2009.; Nikola MILOŠEVIĆ, Marksizam i jezuitizam, Beograd, 1985.

43 D. LOVRENOVIĆ, „Autorefleksija o bh. hrvatstvu…“, Status, broj 15., Mostar, 2011., 185. Mogao je akademik i na internetu pronaći knjige autora kakvi su Florin Curta ili Danijel Džino, pa se informirati kako se to danas gleda na problem „slavenske kolonizacije“. Usput bi, opet na internetu, mogao doznati da se njemu tako dragi „autoriteti“ kakav je Karl Kaser, vrlo lijepo mogu čitati u sklopu „postkolonijalne teorije“. Pravo je čudo što sve ima na tom internetu, osim informacija o „Bitci za ranjenike“.

44Meša SELIMOVIĆ, Tvrđava, Svjetlost, Sarajevo, 1988., 74.

45 Tomo VUKŠIĆ, „Biskup – predvodnik kolone svjedoka vjere“, Vrhbosnensia, 1/2007., 135.

46 Fra Josip Markušić je na prijedlog ministra vjera Tugomira Alaupovića odlikovan i od Karađorđevića „Ordenom Sv. Save II. stepena“. Vidjeti: “Odlikovanje Franjevaca”, Narodna sloboda, Mostar, broj 5., 12. veljače 1929., 2.

47 „Razgovor: Jakov Blažević, revolucionar (drugi dio)“, Polet, 15. veljače1985., 9.

48 Ivan CVITKOVIĆ, Ko je bio Alojzije Stepinac, NIŠRO Oslobođenje, Sarajevo, 1986.

49 Ivan MARKEŠIĆ, Kako smo sačuvali Bosnu i Hercegovinu, HNV BiH, Synopsis, Sarajevo-Zagreb, 2004., 161.

50Ljubo BOBAN, Maček i politika Hrvatske seljačke stranke 1928/1941., Liber, Zagreb, 1974., 359.-369. Na citiranim stranicama Boban navodi i Proglas udružene opozicije (A. Stojanović, Lj. Davidović i J. Jovanović) u kojem se osuđuje „bezakonje sa vrha državne uprave koje ruši temelje državnog poretka“, a odnosi se na „povredu prava naroda da slobodno bira svoje predstavnike“. Naglašeno je kako se u narodu stvara „uzbuđenje i ogorčenje koje svakog dana raste“, kao i opasnost da u narodu ne nastane „razvoj zlih raspoloženja, koja se onda ne daju zaustaviti“. Posebno je istaknuta opasnost da „razvoj takvih raspoloženja ne nastane kod Hrvata“.

51 Jure KRIŠTO, Biljezi jedne franjevačke politike u BiH, Alfej brodovi d. o. o., Zagreb, 2013., 117.

52http://www.hic.hr/books/stepinac/hrvatski/treci.htm (26. 5. 2013.)

53 Ivan LOVRENOVIĆ, “Stepinac i Markušić – dvije oprečne katoličko-hrvatske paradigme”, Bosna franciscana, broj 16., Sarajevo, 2002., 68.-85. Ivan Lovrenović također je bio vođen kao prethodna operativna obrada (POO) SDB-a RSUP-a SR BiH, od 6. studenoga 1986., do 5. veljače 1990. Tretiran je kao „hrvatski nacionalist“. Djelovodnik šefova bosansko-hercegovačke Udbe 1970.-1992., Zagreb, 2013., 295.

54http://www.bosnasrebrena.ba/v2010/component/content/article/1-zadnje-novosti/1954-izjava-uprave-franjevake-provincije-bosne-srebrene-u-povodu-550-obljetnice-ahdname.html (31. 5. 2013.)

55„Čistka u Bosni Srebrenoj“ i „Promjena kursa bosanskih franjevaca“, Dani, broj 837, 28. 6. 2013. 1. i 30.-32.; „Veliki raskol među bosanskim i hercegovačkim franjevcima“, Jutarnji list (Magazin) 29. 6. 2013.,30.-31.

56 Jovan DUČIĆ, Verujem u Boga i u srpstvo, Dereta, Beograd, 1999., 5.

57Miroslav Tuđman je napisao knjigu Vrijeme krivokletnika, u kojoj je vrlo jasno pokazao da se Mesiću ne treba, pa čak i ne može vjerovati. Vidjeti: Miroslav TUĐMAN, Vrijeme krivokletnika, Detecta, Zagreb, 2006.

58 „Hrvati u BiH: između banovinske i zvizdovićevsko-jukićevske paradigme“, Oslobođenje (Pogledi), 15. 5. 2010., 29.-31. (autor Dubravko Lovrenović).

59 Mario STREHA, „Mi smo Hrvati i katolici…“, Prvi hrvatski katolički kongres 1900., Golden Marketing – Tehnička knjiga, FF Pres – Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zzagreb, 2008., 291.

60 M. STREHA, „Mi smo Hrvati i katolici…“, Zagreb, 2008., 292.

61 Zlatko MATIJEVIĆ, Lučonoše ili herostrati? Prilozi poznavanju crkveno-nacionalne povijesti Hrvata početkom XX. stoljeća, Erasmus naklada, Zagreb, 2006., 17.-32.
62 „Hrvati u BiH: između banovinske i zvizdovićevsko-jukićevske paradigme“, Oslobođenje (Pogledi), 15. 5. 2010., 29.-31. (autor Dubravko Lovrenović).

63 Branimir DONAT, Crni dossier, Nakladni zavod Matice hrvatske, Globus, Zagreb, 1992., 461.