Još se tu i tamo zaleti poneki moj poznanik i kaže kako je socijalna, društvena i politička situacija u državi takva da se samo čeka neka iskra pa da sve plane. Vrtim glavom već previše godina na takve optimističke izlete nekoć mladih ljudi, koji su usput propustili neku svoju revoluciju i sad na kauču sredovječnosti, suočeni s računima i ratama na koje nisu računali kao mladi, škrguću zubima i proklinju sudbu kletu. Vrtim glavom lijevo – desno i previše godina, sve me vrat boli od toga.
I trule ti moji prijatelji polako, što bi Štulić rekao, između dvije rate i dvije uvijek premalene plaće, sve manje spremni da se trznu i krenu drugom stranom, ali im se oči svejedno zažare kada se priča o tome da treba rušiti vlast. Probudi se ona stara iskra, ona furka iz studentskih dana, otme se i pokoja psovka koja ne štedi nikoga, ni naše ni njihove, psovka duga dvadeset i nešto godina. No, kao i logorska vatra, sve se nekako zagasi dolaskom jutra – i mamurni dan uvijek donese samo staru mrzovolju i nevoljkost da se bude išta osim, opet ću citirati Štulića, hladne želatine.
No, večeri, pogotovo ako su potpomognute alkoholom, uvijek su revolucionarne. Treba rušiti, treba nogom u guzicu, lopovi, demagozi, banda! Iznenadim ljude u takvim trenucima svojim, kako mi uvijek vole reći, konzervativnim stavom, koji gotovo da vrijeđa njihov entuzijazam i tako logičan stav da se ne može više izdržati, da smo, eto, došli do zida i da se čeka samo jedna iskra pa da sve, kako sam već rekao, plane i izgori do temelja.
Ne objašnjavam se inače previše u takvim revolucionarnim noćima, vjerujem da izgledam razočaravajuće u očima svojih entuzijastičnih prijatelja, jer me oni po defaultu očekuju na čelu kolone, na barikadama, a ja se samo krajičkom usana nasmijem i kažem kako je jedan moj prijatelj iz Rakitna bio svojevremeno u pravu kada je rekao da je smo mi ovdje zapravo samo suha kravlja balega, sve da i je pokušaš zapaliti, ona će samo bez veze dimiti. Tu obično stavim točku na noć i odem spavati snom pravednika.
Nije ni dan ovdje puno pametniji. Eno rudara, ako u njima ne vidiš iskru, ne trebaš je nigdje drugo tražiti.
Dva dana bili su pred Vladom Federacije, dva dana su palili baklje ne bi li valjda i oni s većom dioptrijom u ovoj zemlji skužili da nešto iskri. Je li došlo do požara? Nije. Je li se rudarima pridružila sva ta obespravljena, godinama zapostavljana, osiromašena, opljačkana, gurnuta u zapećak, masa građana? Nije.
Jesu li im se pridružili također obespravljeni prosvjetni radnici, vatrogasci, policajci, medicinsko osoblje, komunalci? Nisu. Jesu li im priskočili u pomoć penzioneri? Nisu. Barem navijači? Jok! Jesu li ih potpomogli prosvjednici koji prosvjeduju protiv Covid mjera kojih u nas još uvijek nema? Nisu!
Je li ikome s vlasti pala kruna s glave? Nije.
Gdje su ti frustrirani građani koji godinama trpe nerad, nered, stranačko kadroviranje i nepotizam? Nema ih. Dubioza kolektiv i još pokoji entuzijast nisu dovoljni da poprave dojam koji je porazan. U gradu od nekoliko stotina tisuća duša nije se našlo barem još par tisuća da priskoči. Federacija? Jedan dio je možda rekao – to su ionako njihovi rudari, a drugi dio se pravio da su ničiji. Po običaju. I onda mi kažu iskra je potrebna da sve plane? Pih!
Onaj mitski “obespravljeni i frustrirani građanin Federacije”, onaj koje voditelji Dnevnika na Federalnoj tako olako stave u usta, u ime kojih traže neke velike odgovore i žele pomjerati političke figure na sceni, ostao je kod kuće, moguće i hvaleći Boga na nebesima što nije rudar i što se ne mora mrznuti i blamirati pred zgradom Vlade. I što ima možda jednako malo novca mjesečno kao i rudari, ali barem ne mora kopati i strahovati za život u tami zemlje.
Onaj mitski “obespravljeni i frustrirani građanin”, je li to onaj koji će sutra na javnom mjestu reći da podržava štrajk i izlazak na ulice, ali bi prvi jeb’o sve po spisku rudarima što se bune, da im Novalić dadne sve što traže, a zauzvrat svima u Federaciji poveća račune za struju? Ili sam ja nešto pobrkao?
I tako kažeš, potrebna je samo iskra pa da sve plane? A bespravna gradnja? A rad na crno? A Bunski kanali? A mini- hidrocentrale? A Uborak? A užasna cestogradnja i kružni tokovi u stalnoj rekonstrukciji? A 13 posto i freelanceri kao sateliti koji nastaju i nestaju? A korupcija? A cirkus od pravosuđa? Ništa vas nije diglo, uvijek su to neki rudari i dubioza kolektivi, vas se to ne tiče.
Vama to nije iskra. Vi iskru čekate kao što se čekao Godot. I molite onog istog Boga da nikad ne dođe. Jer vama je loše samo za javnost, inače uvijek ima težih slučajeva i to vam čini ugodu. Ali nije fora to priznati. Kao što nije fora priznati da i vi imate neku vezu, da ste u par navrata ponešto dobili odozgo ili da je blam buniti se protiv vlasti, a imate brata i rođaka u istoj, kum vam je na položaju i nadate se da će vam za koji mjesec valjati.
I onda ja partibrejker kada kažem da je sve ovo suha kravlja balega, koja samo još dimiti može?
Kako to nazvati? Pa, kolektivni imunitet! Imunitet krda! Kako drugačije? Pasi, jedi travu na svojoj strani i ne sekiraj se što je nekoga zapala suha trava ili blato. Sve dok je pod tvojom njuškom barem malo zelenog, puna šaka brade. A ako vidiš iskru, zajebi. Pravi se da spavaš.
Dibu danbu i vipra se da vašspa. Pa je li tako?
wpDiscuz
