Milorad Dodik je, kaže lik, kriminalac. Terorist. Bjegunac. Nije poznato još samo je li ukrao bicikl u Hamburgu 1983. ili je možda s Wagnerovcima sabotirao trofaznu na Stupu. No poznato je da je — kako tvrdi Elmedin Konaković, moralni kompas BiH vanjske politike — “u bijegu od pravosuđa” jer je, pazi sad, napao ustavni poredak BiH.
U državi u kojoj predsjednici stranaka kupuju respiratore u vrećama od krompira, gdje se zakoni pišu na peškiru iz restorana, a izbori broje ručno – najveći problem je Dodikova retorika. Retorika koja, ruku na srce, nije ništa drukčija od retorike Bakira Izetbegovića, samo bez sahat-kule i uz više rakije.
A sad, umjesto da gledamo kako da se rješavamo nezaposlenosti, inflacije, migranata i štakora u bolnicama — mi čitamo epsku hroniku:
“Dodik u bijegu.”
Gdje bježi?
Iz Laktaša u Banju Luku? Iz Palate predsjednika u Palatu naroda?
U RS-u, čovjek svakog drugog dana javno vrijeđa Schmidta, a svakog trećeg otvara novi most, trafostanicu ili vece školjku. Ako je to bjegunac, onda je i Tito bio disident u Užičkoj.
A što kaže Konaković, bosanski Mesija za EU integracije?
On kaže da će “odgovorni Srbi iz RS-a shvatiti da je ekonomija važnija od Dodika”. Kaže i da će “neće vječno trajati konzervativni pristup hvatanju Dodika” — kao da se u Mrkonjić Gradu skriva iza kontejnera i čeka da ga OSA zaskoči s lisicama i RAI 1 kamerom.
Nema ni traga samorefleksije. On – koji se javno hvali da “zna za nalog iz Tužiteljstva jer ima ozbiljne prijatelje”, koji ide u Prištinu mimo Ustava, ali s patriotskom etiketom — sada moralizira. O vladavini prava. O kriminalu. O “proevropskom putu”. O hrabrosti.
Hrabrost je, dakle, ići u Ameriku lobirati bez odobrenja, pa kad te prozovu, reći: “Znam sve, rekli su mi prijatelji”.
To, gospodo, nije hrabrost.
To je čaršijsko šaputanje u vanjskopolitičkom pakiranju.
Kad bjegunac otvara bolnice, a moralist krši Ustav
Milorad Dodik, sviđalo se kome ili ne, nije u bijegu. On je predsjednik entiteta. Prima strane diplomate, drži govore, gostuje na TV-u, i, da, provocira sve što ne miriše na rusku naftu.
Ali ga nitko ne ganja. Jer ako je bjegunac, onda imamo najdostupnijeg bjegunca u povijesti sudstva. Ne treba ga ni tražiti. Tu je. Na “Face TV”, na RTRS-u, u svakoj sedmici po dvaput.
A Konaković? On će i dalje s istim oduševljenjem citirati Bruxelles, slikati se ispred europskih zastava, i slati poruke o pravdi — sve dok se ne postavi pitanje njegovih ugovora, lobista, i ustavne akrobatike.
Tada, naravno, neće biti bjegunac.
Bit će — žrtva političkog progona.
Kao Dodik.
Samo bez trafostanice i ruske podrške.
Jadni Bošnjaci. Šta im lik radi. Lik kojem je san sastati se s onima s kojima se u tjedan dana ko po ćeifu, sastane “bjegunac” Dodik.
Konaković je na jako važnom mjestu. Možda je vrijeme da shvati da se globalna politika promijenila. I da Njemačka nije Amerika. Niti više ima globalnog policajca koji ruši banke, i uhićuje po BIH, jer imaš mišljenje koje odudara od agende.
Konaković bi zbog ovakvog istupa , da ima moralni kodeks, morao dati ostavku
Nadamo se da će sudstvo u BIH uskoro vratiti u ustavni okvir. Te kenjca privesti.
Vrijeme je.
/POSKOK/