Danas, u jednoj državi koja se službeno zove Bosna i Hercegovina, stranac ti kroji pravdu. Već sutra, isti taj stranac će ti krojiti što ćeš jesti za doručak i hoće li tvoj susjed imati pravo na onaj stari bakin recept za sirnicu. Naš suverenitet? Njega čuvaju strane ambasade i njihov visokopredstavnički lutkar. Naše pravo? Ono pripada svima osim nama.
I tako, Bošnjaci, Srbi i Hrvati opet se, svatko u svom kutu, bave time tko je kriv. Tko je više protiv Bosne, tko je manje za Dayton, i tko je, pobogu, uopće za ovu BiH. A istina je brutalna. Nitko od nas ne vlada ovdje. Mi smo samo promatrači u vlastitoj kući. Strani veleposlanici pišu zakone, strani predstavnici tumače Dayton, strani “mirotvorci” definiraju što je ustav. I svi se čudimo kako to da država tone.
Kako je došlo do toga da smo izgubili glas?
Prije svega, mi smo majstori pasivnosti. Dok nam Schmidt i njegovi kolege serviraju bonske čorbe koje nitko nije naručio, mi šutimo. I šutimo. A kada napokon progovorimo, onda se deremo jedni na druge. Bošnjaci pozdravljaju svaku odluku koja dolazi izvana, čak i kada im se na pragu kuće pišu novi zakoni. Srbi prijete referendumima, ali na kraju uvijek ostanu dio sustava koji mrze. Hrvati, oni koji nisu već pobjegli, gledaju kako iz sjene. I tako u krug.
Bošnjaci su imali priliku reći “ne”. Reći da im je dosta diktata, da im je dosta Schmidta koji im tumači kako da se ponašaju u vlastitoj zemlji. Ali nisu. Umjesto toga, prihvatili su ga kao spasitelja. Prihvatili su svaki njegov dekret, svaku njegovu riječ, samo zato što je došao sa Zapada.
A Srbi i Hrvati? Oni su imali priliku stvoriti front zajedničkog suvereniteta. Ne za rastavljanje zemlje, nego za obranu njezine stvarne neovisnosti. Ali ne, i oni su zauzeti svojim igrama moći. Srbi grme o odcjepljenju, Hrvati o trećem entitetu, a Schmidt se smješka jer zna da su svi samo statisti u njegovoj predstavi.
Građanski neposluh – jedina nada
I sad dolazimo do pitanja – što dalje? Možda je vrijeme da se svi prestanemo igrati politike i počnemo se ponašati kao ljudi koji žele živjeti u vlastitoj zemlji. Možda je vrijeme za građanski neposluh, za odbijanje da budemo lutke u rukama stranaca.
Bošnjaci, Srbi i Hrvati – svi zajedno, trebali bi reći ne svakom diktatu izvana. Ne Schmidtu, ne bonskim ovlastima, ne stranim veleposlanicima koji nam govore kako da živimo. Ako ova zemlja išta vrijedi, onda vrijedi zato što je naša.
Ali, da se razumijemo, ne smije ovo biti poziv za novu podjelu. Nego poziv za jedinstvo, ono pravo, kakvo nismo vidjeli od ’92. godine. Dayton, ako išta, bio je kompromis. A kompromisi se ne mogu pregaziti dekretima stranaca.
Tko radi za strane sile?
Ako jedan narod u ovoj zemlji, ma koji to bio, više vjeruje stranim ambasadama nego vlastitim institucijama, onda je ta zemlja osuđena na propast. Ne moraju Srbi i Hrvati priznati Bonski ustav. Ne moraju ni Bošnjaci glumiti ljubav prema svakom potezu OHR-a. Ali svi zajedno moramo priznati jednu stvar – raditi za strane sile je izdaja. Prikrivati tu izdaju je zločin.
Bosna i Hercegovina može opstati samo kao zemlja njenih naroda i građana, a ne kao kolonija. Kad to shvatimo, možda ćemo konačno prestati dozvoljavati da nam o sudbini odlučuju neki Schmidtovi, neki Murphyji, neki bezimeni birokrati iz Bruxellesa. Do tada, neka nam Bog pomogne, jer sami sebi očito ne znamo.
Dok Schmidt bez legalnog imenovanja, uživa u svom uredu i plaći koja je nama nezamisliva i za izmaštati, dok stranci pišu našu povijest, mi čekamo. Čekamo bolje sutra. A možda je vrijeme da ga prestanemo čekati i počnemo ga stvarati.
Emina Zanki l poskok.info
wpDiscuz
