Baš nas briga za presudu. Za Hrvatsku to suđenje nije ni postojalo

 
Prvostupanjska presuda šestorici “bosanskih Hrvata”, kako ih, unatoč tome što je riječ o petorici Hercegovaca i jednom Dalmatincu, orijentalistički kolokvijalno oslovljavaju otužno neupućeni hrvatski mediji, na dan izricanja bila je druga vijest u Trećem dnevniku HTV-a. Presuda kojom se ratno vodstvo Hrvata u BiH proglašava krivim za udruženi zločinački pothvat na čelu s predsjednikom RH Franjom Tuđmanom, a Hrvatska navodi kao sudionik međunarodnog sukoba, išla je nakon vijesti o padu bruto društvenog proizvoda u zadnjem kvartalu i razglabanja s gostom u studiju o tome i cijeni struje. U dezinformativnom programu javne televizije valjda smatraju kako je normalna, gotovo svakotjedna pojava to da se zemlju tereti za agresiju na susjeda, a predsjednika kao vođu udruženog zločinačkog pothvata dok je podatak kako nam je gospodarstvo u banani senzacija, kao da se pojavio kit u Savi. Imajući u vidu dosadašnji interes medija u RH za to suđenje, čudi kako u Dnevniku nisu dali prednost i kakvoj prometnoj nesreći, novoj poslanici iz Gonga ili prilogu o maturantima koji su plesali quadrillu za milenijsku fotografiju Šime Strikomana. Idiotizam televizije koja bi, barem formalno, trebala glumiti javni servis, ne treba čuditi u državi za koju to suđenje nije ni postojalo niti je se ticalo.
 
 
__________________piše: Nino Raspudić

Sarajevska odvjetnica Senka Nožica istaknula je nakon izricanja presude kako je šestorka tijekom procesa bila prepuštena samoj sebi i da nije imala nikakvu potporu ne samo institucija RH nego ni bitnih političkih faktora Hrvata u BiH, poput HDZ-a, te da ih nitko svih tih godina nije upitao trebali im neka stručna pomoć ili pomoć u prikupljanju dokaza. Vrhunac hrvatske haaške perverzije je posebno oporezivanje knjiga dokumenata koje je izdao general Praljak. Proces koji je trajao skoro čitavo desetljeće, što je već samo po sebi kazna i prije kazne, praćen je kao da se tiče Ruande, a ne izravno i Hrvatske. Rat u BiH i hrvatska uloga u njemu godinama je bio je zanimljiv samo kao sredstvo za unutarnjopolitička prepucavanja i optuživanja, pri čemu se postupalo potpuno neodgovorno i prema žrtvama zločina i prema optuženicima. Bio je to neki drugi, navodno daleki svijet, “muslića” koji se percipiraju kao miks komičara i mudžahedina i koji hrvatskom malograđaninu uglavnom služe su za odmjeravanje vlastite civiliziranosti i europejstva, i “bosanskih Hrvata”, na koje se zdesna gledalo kao na nižu, graničarsku vrstu Hrvata, koju se isporučivalo ekspresno i prepuštalo sudbini ili, slijeva, sotoniziralo kao glavne krivce za rasturanje voljene Jugoslavije ili njezine mikroverzije, fiktivne idilične “Bosne”. Čini se kako ni nakon ove presude stanje neće biti bitno drukčije.
Nesumnjivo vrijedan rezultat ovog predugog procesa je golemi dokazni materijal o počinjenim zločinima i on može biti zalog za postizanje pravde na kasnijim suđenjima u BiH ako se krene istraživati konkretne izvršitelje i nalogodavce. Dobro je da u hrvatskoj javnosti vlada suglasje o tome da pijetet prema žrtvama, a to je temelj sve ove priče, zahtijeva bezuvjetno procesuiranje počinitelja i nalogodavaca svih zločina, no upitan je “politički” dio presude. Je li HZHB, poslije HRHB, bio dio čvrstog, jasnog plana ili se hrvatska politika prilagođavala kaotičnim zbivanjima na terenu? Koliko se stanje moglo kontrolirati? Tko je počinio, a tko naredio, nesumnjivo počinjene brojne zločine? Tko je odgovoran zapovjedno, a tko zbog neprocesuiranja zločina? Kako Hrvatska može malo biti partner BiH, točnije bošnjačke republike, a malo agresor, pa onda opet malo saveznik? Što znači trijumfalistička teza britanskog tužitelja Scotta kako ne vidi razliku između Herceg Bosne i Republike Srpske? Zašto onda RS postoji, živa, zdrava i sve jača, a Herceg Bosna je pretočena u Federaciju, danas de facto bošnjački entitet?
Profesionalnim borcima za ljudska prava u Hrvatskoj presuda je, nogometnim rječnikom kazano, spasila sezonu. Nakon oslobađanja Hrvatske optužbi za zločinački pothvat u Oluji i gubitka kulturne hegemonije u zadnjem “kulturnom ratu”, evo im malo duševne hrane i novog predmeta iživljavanja, barem do drugostupanjske presude. Unutar bošnjačke nacionalističke platforme koja je, nakon dvije i pol godine mrcvarenja doživjela politički krah, presuda je interpretirana kao novi poticaj za gaženje političkih prava Hrvata pa Bakir Izetbegović, drugi bošnjački predstavnik u predsjedništvu BiH, slavodobitno poručuje kako je ovom presudom osuđena politika trećeg entiteta pa dakle mogu ostati samo dva, srpski i bošnjački. Njega ne zanima satisfakcija za žrtve, ni ideja pravde, nego politička utrživost presude danas. No znači li to da će, ako u drugostupanjskoj presudi dvije glavne kvalifikacije padnu, što je vrlo izvjesno, sudeći po praksi zadnjih odluka žalbenog vijeća i izdvojenom mišljenju glavnog suca Antonettija, onda treći entitet dobiti zeleno svjetlo?
Prve reakcije pokazuju kako će političke implikacije ove nepravomoćne presude, koja će dvije godine visjeti u zraku, dodatno pogoršati ionako katastrofalnu situaciju u BiH. Iz prvih reakcija bošnjačke politike elite jasno je da će i dalje koristiti simbolički kapital žrtava zločina koje je počinio HVO za političko desubjektiviranje Hrvata u BiH kao kolektivnog političkog krivca i dodatno učvršćivanje vlastite viktimološke mitologije. Hrvatima ostaje osjećaj frustracije nerazmjerom procesa i kazni (žrtvoslovna numerologija je već zbrojila da je za bošnjačke zločine nad Hrvatima Haag ukupno presudio svega 6 godina, a samo u ovom procesu Hrvatima 111 godinu) te činjenicom da se u procesuiranju zločina Armije BiH nije išlo dalje od konkretnih izvršitelja zločina dok je u ovom slučaju u startu optužen kompletan hrvatski politički i vojni vrh, a onda se tražila poveznica prema konkretnim zločinima putem konstrukta udruženog zločinačkog pothvata. U Hrvatskoj je presuda donijela malo veselja dijelu nevladine scene i podgrijanog materijala ofucanim veteranima antituđmanističkog otpora na soroševski pogon te tužan uvid koliko je Hrvatska u supstancijalnom smislu još vrlo malo država.
vecernji.hr