Po njezinim riječima, logopedski rad s djecom podrazumijeva i rad s roditeljima u vidu savjetovanja koja se odnose bilo na prevenciju mogućih teškoća, bilo na savjetodavni i edukacijski rad, koji će se provoditi kod kuće, usporedo s terapijskim postupcima u ambulanti u cilju ublažavanja i smanjenja postojećih stanja i teškoća.
Govorno-jezični poremećaji mogu se javiti u bilo kojoj životnoj dobi. Najčešće se radi o poteškoćama artikulacije, poteškoćama govora i jezika, komunikacijskim poteškoćama, specifičnim poteškoćama učenja, čitanja i pisanja, mucanju, poremećaju glasa i drugim poremećajima tečnosti govora. O ovoj temi, koja je nedovoljno zastupljena u javnosti, razgovarali smo s defektologinjom-logopedicom Antonelom Ćorić, već dugi niz godina uposlenoj u Centru za rehabilitaciju u sklopu Doma zdravlja Ljubuški.
Osvrnuli smo se, prvenstveno, na određene poteškoće kod djece, i to od najranije dobi, kada je ključno rano otkrivanje problema.
Pravovremeno reagiranje roditelja
„Roditelji trebaju potražiti stručnu pomoć ukoliko primijete da dijete ne reagira kada ga zovu imenom, kada ne brblja i vokalizira u dobi prije pojave prve riječi (od 8 do 12 mjeseci), kada je oskudno razumijevanje svakodnevnih situacija ili razumijevanje uputa („dođi“, „uzmi“, „daj“), kada se dijete približava televiziji ili pojačava ton kako bi nešto čulo. Također, roditelji trebaju reagirati i u onim trenucima kada uoče da dijete govori manje od svojih vršnjaka te se ne uključuje u igru s drugom djecom ili ima neobična ponašanja“, kazala je Ćorić za Dnevni list.
A kako bi dijete ovladalo govorom bitni su, istaknula je, sljedeći preduvjeti: uredno razvijeni govorni organi, uredan intelektualni razvoj, uredan sluh i poticajno okruženje. Kod odraslih govorimo o afaziji, koja se odnosi na poremećaj već usvojenog jezika i govora, a uzrok tome je poznato ili nepoznato moždano oštećenje (vaskularne lezije, tumori, traume, degenerativne bolesti CNS-a) i o poremećajima glasa uzrokovanim kongenitalnim oštećenjima, upalnim promjenama, tumorima, oštećenjima pokretljivosti glasnica ili funkcionalnim poremećajima.
Na upit što podrazumijevamo pod pravilnim/razumljivim govorom, Ćorić je naglasila definiciju prema kojoj se govor tretira kao optimalna zvučna ljudska komunikacija oblikovana ritmom rečenica, riječi i slogova. To je govor razumljiv onome koji sluša. Govor je komunikacija i svojstveno mu je da bude lak, primjeren čovjeku i razlogu njegova komuniciranja.
„Kada se govori o urednom govorno-jezičnom razvoju potrebna je međusobna usklađenost jezičnog, govornog i komunikacijskog razvoja, a ta se usklađenost odvija u skladu s psiholingvističkim odrednicama urednog razvoja, što znači pravilnim redoslijedom i u očekivanim vremenskim razdobljima“, obrazložila je.
Nadalje je dodala da logopedske usluge najčešće koriste djeca s različitim neurološkim oštećenjima (neurorizična djeca) ili sindromima.
„Riječ je djeci koja su u terapijskom postupku od vrlo rane dobi (od nekoliko mjeseci) jer nam dolaze po preporuci neuropedijatra ili pedijatra gdje se onda uključuju u rad multidisciplinarnog tima (defektolog-rehabilitator, radni terapeut, neurorazvojni terapeut, psiholog, logoped)“, pojasnila je Ćorić.
Rad s djecom i odraslima
Po njezinim riječima, logopedski rad s djecom podrazumijeva i rad s roditeljima u vidu savjetovanja koja se odnose bilo na prevenciju mogućih teškoća, bilo na savjetodavni i edukacijski rad, koji će se provoditi kod kuće, usporedo s terapijskim postupcima u ambulanti u cilju ublažavanja i smanjenja postojećih stanja i teškoća. Rad s odraslima odnosi se na rehabilitaciju već stečenih govorno-jezičnih sustava gdje mogu biti narušene komunikacijske funkcije kao razumijevanje govora, čitanje i pisanje, računanje i rehabilitacija glasa nastala nakon organskih ili funkcionalnih promjena ili oštećenja grkljana ili glasnica.
Za kraj razgovora dotaknuli smo se narušene kulture govora, koja je, ponajviše, uzrokovana zbog užurbanog načina života i nedovoljne komunikacije s djecom unutar obitelji.
„Nema razloga čuvati djecu od tehnologije, ali čitanje treba biti aktivan dio njihova života. Moramo postići da dijete od svih sadržaja koji se nude, odabere baš čitanje, gdje nam uvelike pomaže njihovo neprestano postavljanje pitanja i znatiželja. Čitanje je važno prikazati kao zabavnu i zanimljivu formu te ga pretvoriti u avanturu u kojoj će uživati. Već samo dijeljenje vremena povezat će dijete i roditelja na intimniji način, a sama zajednička aktivnost višestruko pozitivno utječe na cjelokupan dječji razvoj (obogaćuje rječnik, jača samopouzdanje, razvija slušanje i jezične kompetencije)“, poručila je Ćorić.
wpDiscuz