Jedan od najvećih mitova bivšeg režima, koji su nastavili živjeti i nakon propasti socijalizma, jest onaj o antifašizmu. Nama se i dalje prodaje antifašizam kao simbol otpora svakoj totalitarnoj tiraniji iako je u stvarnosti antifašizam nešto sasvim drugo.
Zapravo, prije bi se moglo antifašizam nazvati težnjom totalitarnoj tiraniji koja se skriva iza nečega što dobro zvuči jer sama riječ “antifašizam” znači “protiv fašizma” pa u Hrvatskoj danas imate čak i liberalne političke stranke koje će se busati u prsa antifašizmom kao svojom temeljnom vrijednošću iako je to u civiliziranom svijetu oksimoron.
Mario Nakić l liberal.hr
Kad sam pisao o korijenima i sadržaju antifašističke ideje, kritizirali su me da nije isto antifašizam na zapadu i u Hrvatskoj, da ovdje antifašizam simbolizira oslobodilačku borbu protiv okupatora u Drugom svjetskom ratu.
Ali nije baš točno. Provjerite što predstavnici antifašizma danas u Hrvatskoj i drugim zemljama nekadašnje Jugoslavije o tome kažu i vidjet ćete da antifašizam ima jako malo veze s Drugim svjetskim ratom, a puno više s komunizmom od kojeg je zapravo i nastao.
Pročitajmo što na tu temu kaže Antifašistički vjesnik. To je portal koji volim pratiti jer je prilično vjerodostojan za razliku od većine ljevičarskih medija. Jako dobro raskrinkavaju pokušaje ustaškog revizionizma i u tome ih podržavam, ali i oni, budući da su antifašisti, priznaju da se antifašizam ne svodi na protivljenje ideologiji fašizma, već prvenstveno na antikapitalizam i protivljenje tržišnoj ekonomiji.
Evo što piše u tekstu o antifašizmu autora Krunoslava Stojakovića koji su nedavno prenijeli iz njima prijateljskog srpskog medija Lice ulice.
“…revolucionarni antifašizam nužno mora analizirati uslove u kojima se reakcionarne ideologije rađaju, u protivnom ostaje na nivou moralne osude i politički je impotentan. Dosjetka poznatog njemačkog filozofa Maxa Horkheimera da ko ne želi pričati o kapitalizmu treba da šuti o fašizmu i dalje je više nego opravdana, jer je i kapitalizam dalje u punoj snazi. Strateški izazovi s kojima se revolucionarni antifašizam i ljevica općenito susreću prije svega su pitanja kako izaći iz defenzivnog reagovanja u ofanzivno i kreativno društveno-političko djelovanje, te kako popularizovati antifašističke i socijalističke sadržaje?”
“…Antifašistički kolektivi su po svojim političkim i akcijskim fokusima decentralizovana i kohezivna tijela radikalne, antikapitalističke ljevice. U antifašističkoj akciji zajedno se organizuju pojedinci koji nisu članovi drugih političko-aktivističkih kolektiva, i članovi drugih organizacija i pokreta koji dijele antifašističke pozicije i aktivno žele djelovati u političkom obrazovanju svojih lokalnih sredina. Antifašizam je historijski gledano naročito privlačan mladim ljudima, srednjoškolcima, studentima, ali i radnicima kao ulazna tačka u politizaciju i organizovano političko djelovanje…”
“…Osnaživanje antifašizma u javnosti i pokretanje novih antifašističkih kolektiva danas je podjednako potrebno kao što je bilo potrebno prije Drugog svjetskog rata, tokom velike partizanske borbe ili za vrijeme građanskih ratova devedesetih godina. Antifašizam je kohezivno tkivo radikalne ljevice, zajednička akcijska spremnost svih naprednih snaga društva. Tako i u riječima jednog od najistaknutijih marksističkih intelektualaca kod nas Jugoslovena, Darka Suvin, antifašizam ima istaknuto mjesto u vlastitoj politizaciji: ‘Antifašizam je odlučujuće iskustvo zašto sam postao i ostao, prvo komunist pa zatim i marksist’…”
Isticanje kapitalizma kao glavnog neprijatelja antifašizma prisutno je gotovo u svakom javnom istupu antifašističkih predstavnika. Recimo, u intervjuu za Novosti anonimni predstavnik “Mladih antifašista” kaže:
“Fašizam nastupa s pozicije psa čuvara kapitalističkog sistema. Obespravljenima, eksploatiranima i poniženima, dakle najsiromašnijem sloju stanovništva nudi lažnu alternativu, skrećući im pažnju s objektivnih uzroka takvog stanja, a to su mehanizmi samoga kapitalizma i privatno vlasništvo, koji omogućuju neograničenu pohlepu vlasnika sredstava za proizvodnju i koji uspostavljaju profit, egoizam i pohlepu kao osnovne i nedodirljive principe društva.”
Mislite li da je ovo neko izdvojeno mišljenje ekstremista?
Ne, takvo mišljenje je danas uobičajeno kod deklariranih antifašista diljem svijeta. I ja sam dugo vjerovao da je antifašizam simbol borbe protiv nacista u Drugom svjetskom ratu, jednostavno svi smo tako naučeni odmalena pa uzimamo to zdravo za gotovo. Hrvati čak pogrešno vjeruju da je to tako u cijelom svijetu. Ali onda mi je postalo sumnjivo kad sam shvatio da ćete teško pročitati išta od protagonista antifašizma, a da pritom ne napadnu kapitalizam.
Stvar je u tome da se komunizam, koji je nastao kao ideologija antikapitalizma, već toliko puta dokazao kao grubi kršitelj ljudskih prava da više nitko ne može biti ozbiljno shvaćen ako se javno zalaže za komunizam. Stoga su se antikapitalisti uhvatili termina antifašizam i u njegovo ime guraju komunističke ideje. Zaista jednostavno!
Ali problem im stvara to što fašizma, barem masovnog i institucionalnog, više nema. Kakvog bi smisla imao antifašizam bez fašizma? Pa će računati na neznanje javnosti i nepoznavanje političke filozofije te će svaki sistem s tržišnom ekonomijom nazvati fašizam. I tako smo došli do onoga “ja sam antifašist, borim se protiv kapitalizma jer kapitalizam je fašistički ekonomski sustav.”
Antifašizam je od početka bio baš to – otpor protiv kapitalizma, samo što je nastao u daleko drukčijim uvjetima nego što su danas bilo gdje u svijetu. Antifašizam nema zapravo veze s borbom protiv rasizma budući da u fašističkoj Italiji skroz do 1938. nije bilo rasnih zakona, a fašistička je ideologija dotad smatrala da rase “uopće ne bi trebale biti problem”. Fašisti su iskazivali antagonizam samo prema Slavenima, prvenstveno Slovencima, Srbima i Hrvatima, zato što su imali teritorijalne pretenzije prema Dalmaciji i još nekim dijelovima tadašnje Kraljevine SHS odnosno Kraljevine Jugoslavije.
Antifašizam je nastao 1921. kao sindikalni otpor protiv fašističkog pokreta koji su činili Mussolinijevi plaćenici, batinaši koji su dolazili u industrijske pogone kako bi fizički onemogućili štrajkove. U to vrijeme u Italiji nije bilo rasnih zakona niti antisemitizma. Naravno, antifašizam je tada bio opravdan jer fašisti su od početka bili zlikovci, to stoji, međutim preslikavati tu borbu protiv nasilnika na današnje vrijeme tržišne ekonomije je u najmanju ruku idiotizam. A upravo to je ono što antifašisti diljem svijeta danas rade. U zapadnim zemljama to su pokreti poznati po nasilnim prosvjedima protiv globalizacije u kojima se uništava imovina nevinih građana.
Današnji antifašizam više čak i nije otpor svakom kapitalizmu, već isključivo slobodnom tržištu, jer imamo slučajeve kad se neki od najistaknutijih predstavnika antifašizma, poput Radničke fronte i IDS-a, najgorljivije zalažu za državno financiranje odabranih privatnih kompanija. To nije antikapitalizam. To je zalaganje za korporativni ekonomski model kakav je uveo Mussolini u Italiji 1925. godine nakon proglašenja Diktature vođe. Radnička fronta je čak objavila na svojoj stranici tekst u kojem se kao pozitivan primjer upravljanja brodogradilištem ističe talijanski model koji je zaostao još iz vremena Mussolinija. Drugim riječima, današnji antifašizam je borba protiv slobodnog tržišta, a za uvođenje i zadržavanje fašizma.
To je razlog zašto u zapadnom svijetu antifašizam nikada, pa čak ni tijekom Drugog svjetskog rata, nije bio masovno prihvaćen kao pokret niti kao skup bilo kakvih vrijednosti. Među današnjim liderima EU zemalja samo se Andrej Plenković deklarirao kao antifašist.
wpDiscuz